Marketing
~To understand the Darkness you must become the part of it~
Guess what?! xD Vidite postala sam vrijedna osoba " " da...i napisala novo poglavlje :)...inaće meni se ne znam sviđa čak je pomalo i osobno lol...al eto čitajte i komentirajte da li želite dalje ;)...pozdravi svima vama!!!
Poglavlje 1. : Priča
Lagano danje svijetlo dopiralo je do velikog crnog koncertnog klavira koji je stajao na sred sobe u polu tami. To sivkasto svijetlo blago je otkrivalo njegove konture,njegove linije,tipke,poklopac. Sve besprijekorno uglancano. Vidio se odraz oblačnog neba na crnom poklopcu koje je izgledalo poput nekakvog tamnog ogledala, a nebo odraz zamagljene budućnosti. Za klavirom sjedila je ženska osoba. Duge tamno smeđe kose skoro pa i crne koja je padala do malo više od pola leđa,lagani valovi stvarali su se pri samom kraju. Punašnih,roskastih usana koja bi se rastegla u topao smiješak svaki put kad bi njene velike čiste,tamnije zelene oči ugledale klavir pred sobom. Svjetlucale su nekakvom radošću i srećom. Sjela je na stolicu i primakla se klaviru. Haljina tamno zelene pomalo prljave boje vukla se po podu. Nije imala naramenice,nije imala ni dekolte samo imitaciju korzeta koji je sužavao u struku,a nadalje se lagano širila i padala do poda. Na prsima je imala crne vezove ruža koje su se međusobno isprepličale. Bila je to jedna sasvim elegantna haljina,ali ne i pretjerano elegantna. Savršeno je izgledala uz crni klavir. Ispružila je lagano blijede ruke i sasvim pažljivo,nježno prešla preko tipaka gore dolje da bi se zaustavila na srednjoj oktavi,posložila prste na određene tipke,zaoblila ih i stala tako par trenutaka. Uzdahnula je i počela svirati isprva polako,lijeno. Nekakvu tužnjikavu melodiju koja se držala molske ljestvice. Svaka nota imala je svoju određenu jačinu,svoju određenu težinu,svoj dio priče koji je upotpunjavao skladbu. Davao joj značenje,priču. Tečno bez stajanja svirala je,sve brže i brže,teže i teže,jače i jače. Note su se množile,rasle,spuštale se. Pratile ritam kaplji kiše koje su udarale o krovni prozor sobe. Udarala je lijevom rukom basove,desnom rukom melodiju žestoko,ljutito. Smrkla se. Skladba je poprimila svoju najveću jačinu i težinu. Tužna,bolna,besprijekorno tečna kao podivljala rijeka. Njeni prsti klizili su po tipkama vrlo brzo i spretno dok na kraju se sve nije stišalo,usporilo kao kad nakon oluje sve stane i utiša se. Utone u nekakav muk. Tako je i glazba,polagano melankolično nestala,ugasila se. Digla se od klavira i odšetala do malog drvenog stola koji je stajao uz zid sobe. Zapalila je tri voštanice koje su uspravno stajale u srebrnom svijećnjaku na rubu stola. Rukom je gurnula lagano sa stare žučkaste,napola savijene papire ispisane notama i uzela malu knjižicu uvezanu u bordo baršun. Otvorila je,uzela nali pero i počela pisati.
Isječak iz dnevnika:
Dani teku jedan za drugim,tako brzo, a opet tako sporo. Samoća vreba na svakom kantunu. Kad pomislim što sam sve prije imala,a na što se sve to svelo obuzme me takva tuga da bi najradije okonćala sve to. S druge strane nisam takva osoba, često se sjetim riječi svog oca. „Nikad ne znaš što će ti budućnost donijeti.“ Upravo radi njega na budućnost sam gledala vrlo optimistično,iako je kako se čini ona daleko od optimističnog. Doba u kojemu sad živimo daje sve osim nade. Deset godina već traje,deset dugih godina tame i rata. Čini mi se kao jučer da su se svi oni užasi počeli događati. Mislili smo da oni postoje samo u pričama,bajkama koje straše malu djecu. Gadno smo se zavarali,doduše ne i ja. Svijet je u polutami već zadnjih osam godina,neka mjesta su čak vječno u noći,no tu nema više ljudi. Sad tu obitavaju oni,bića rođena iz mraka ili kako ih najjednotsavnije sročiti u jednu riječ…vampiri. Ovome bi se sad smijali tamo ne u dalekoj prošlosti,ali evo hodaju među nama,hrane se,ubijaju,žive ako je to prava riječ. Izašli su na vidjelo prije malo manje od dvanaest godina. Tad su pale prve i naše i njihove žrtve,nedugo nakon toga sve više i više su se pojavljivali diljem svijeta,no prvo ovdje,u Europi pa dalje u Americi,Aziji,južnoj Americi čak i Africi. Isprva je svijet bio u šoku,ljudi su bili isprepadani,bojali su se,bježali su misleći kako će im pobjeći,sakriti se,no svi smo znali da se to ne može. Pronašli su načine da se vampiri unište,nastale su posebne jedinice uvježbane za borbu protiv njih,lov. Danju su ih tražili,prije mraka ubijali,po noći se borili. S vremenom je to postala prava borba za svijetom koja je prije točno osam godina prerasla u rat. Između svega toga bilo je i pokušaja primirja,suživota koji smo mi ljudi vrlo teško prihvatili,naravno samo manjina dok su ostali bili voljni ostati u ratu i istrijebiti ih do kraja,što je gotovo nemoguće. Osam godina tame,rata,krvi. Što je sad u zadnje vrijeme najzanimljivije nama ljudima je ta crna knjiga otkrivenja. „Oslobođen ponovo da hoda među nama bit će on,vladar tame,krotitelj smrti.“ Svi pričaju o toj rečenici,strahuju poneki dok se drugi smiju kao besmislici iako svi znaju da je sve moguće,ja to znam pogotovo. Krvlju zamrljana moja povijest nikako da me ostavi na miru. Ne da mi disati,ne da mi živjeti. Noću ne spavam,nemam tek,nemam smijeh,nemam nadu,nekd živjela sam za borbu,za pravdu. Sad stojim sama,ja i jedino ono što mi je ostalo,a to je glazba.
Sama kažem,da no ne zadugo. Sama dok On ne dođe po mene. Sama sam si kriva što me mrze i jedni i drugi,što su me prognali i u tami ostavili. Borila sam se tako žestoko za našu stranu dok mi nisu jedinog prijatelja ubili,moje kolege,ljudi. Tad sam krenula sama,ostavila sam borbu za pravdu njima iako smatram da su oni svi tako jako daleko od pravde. Zaslijepljena rasa moću i krvlju mi ljudi, mi ne znamo ni blizu što je to pravda,možda malo nas,ali to je premalo. Sama sam lutala punih pet godina nakon što sam se dvije godine borila rame uz rame protiv krvopija dok me moji nisu izdali. Uspješno sam preživljavala,svijeta upoznala, sama dane brojila sve do onog događaja. Mračnog i suviše da bi u detalje opisala. Radi mene On sad hoda među nama. Nije mi bila namjera,nisam znala što me obuzelo,sve što sam htjela je postupiti ispravno. Svijet me mrzi,svijetlo me prognalo u tamu,a izgleda da me i Bog sam ako postoji odbacio…zadnju godinu provodim uz klavir,tako i želim,sama dok On ne dođe,a onda je već kasno za išta drugo da se poduzme...
Post je objavljen 28.06.2008. u 00:52 sati.