Kao sto sam u prvom postu pisao da sam svoje donacije uvijek davao ciljano i onome tkome je bilo najpotrebnije u ovih trideset i kusur godina mog humanitarnog rada bilo je stvarno takvih donacija jako mnogo, no prve donacije u Hrvatskoj uvijek cu se sjecati dok sam ziv.Stara poslovica kaze;prva ljubav zaborava nema.Necemo o mojoj prvoj ljubavi jer ovo nije ljubavni vec humanitarni blog.Normalno da znam koja je moja prva ljubav bila kao sto znam kada i gdije i kome je moja prva donacija u Hrvatsku donirana! Stvarno je lijepo nekome nesto donirati i sretnog ga uciniti a kada su djecica u pitanju koja leze bolesna u bijelim kreveticima tu nemam rijeci i uvijek sam spreman pomoci Neznam ali stvarno nije bilo ciljano mozda je slucajnost ali moja prva veca humanitarna pomoc u Hrvatskoj isla je u opcu bolnicu Pula na djeciji zarazni odjel. No evo moje price kako je zapravo doslo do moje prve donacije u Hrvatsku. Kao i svagog ljeta tako i te davne 1977 tocnije 01.07. moja supruga i ja zeljni sunca i naseg plavog mora krenuli pravac Pule na godišnji odmor. Ide se autom koje je do krova popunjen ,sa svako raznim poklonima jer normalno kada dodes doma iz dalekog svita svi pruzaju ruke i pitaju : „sta si donijeo“. Također sretan si kada prevalis put od 1514 km (Amsterdam-Pula) da si ziv dosao kuci. Nazalost mnogi moji prijatelji koji su iz Amsterdama prema kuci krenuli nisu nikada kuci stigli.More, plaza, suncanje, kupanje, klopa u vecernjim satima postale su dio mene i moje supruge.
I onda, jednog lijepog suncanog dana malko ranije vratili smo se sa mora. Upalio sam radijo jer sam se zazeljeo nase muzike .Radijo stanica Pula onda je bila moja a jos uvijek je i ostala najdraza stanica. Red muzike, red prica, red jinglova i odijednom humanitarna akcija.Trazi (sakuplja) se novac za vidijo pleyer i televiziju za zarazni odijel dijece opce bolnice Pule.Slusam i strvarno ima dobrih ljudi koji zele pomoci.Dinar tamo dinar ovamo (prije su naravno bili dinari) , ali to nije ono sto dijcicu zaraznog odijela u Puli moze uciniti sretnim, jer nikako da se skupi dovoljno dinara ( u to vrijeme televizor i plyer bili su skupi ko suho zlato).U jednom trenutku u eter se javlja gospodin Jasmin koji donira vidio plejer. Zadovoljstvu nema kraja. Ali jos nismo kraju stigli. I dalje se skuplja za televiziju. Opet dinar tamo dinar ovamo. No nikako da se skupi odredena suma. Posto sam ja vidio da tu nema nis od tv uzeo sam telefon i nazvao radio stanicu Pulu i ovako rekao: „ ja se zovem Marijo Herman zivim ???? sutra idem u grad i kupujem Vam naj vecu i naj bolju televiziju sto se u gradu moze naci a ovu svotu koju ste do sad skupili ostavite bolnici.Iako emisija ide u zivo najedanput muk i tisina s druge strane..Kada su se malo pribrali i kad su stvarno skuzili da mi je to namijera, pocele su pljustati cestitke sa svih strana.Kada nesto obecam to i ispunim.Sutra dan sam otisao u kupovinu.Bez obzira iako je Pula mala ja sam dobio zuljeve na nogama.Ima ali ne ono sto sam ja zacrtao i obecao. A zacrtao sam si najveci i najskuplji tv koji je mogao biti. Pred kraj dana od Pule nista i nema mi druge nego pravac Rijeka, nadajuci se da cu tamo naci ono sto zelim.Rijeka me je sretnim ucinila jer sam nasao ono sta sam trazio. I nasao sam „Saba ultra kolor“ televizor od 2700 maraka. Toliki je bio veliki da i bez kartonske kutije nije mogla stati u moje privatno vozilo. Sto cemo, nema druge iznajmio sam kombi vozilo i pravac Pula kako bi jos do vecernjih sati stigao na djecji odjel. Iako sam cjeli dan trcao i tražio, umor jednostavno nisam osjecao i dok sam vozio prema Puli, jednostavno sam razmisljao kako ce djecica biti sretna kad ugledaju poklon. Kilometri se redaju i evo mene skoro u Puli.Prije ulaska u Pulu zaustavi me tadasnja „milicija“ i trazi dokumente, ali prije nego sto sam ja poceo vaditi dokumente njemu je za oko zapela ogromna televizija za koju ja nisam imao papire jer sam u silnoj brzini da sto prije stignem u Pulu zaboravio uzeti sve papire i racun od televizora.Od kuda ta televizija pita „milicajac“. Iz Rijeke kazem ja. Papire nemam, zaboravio sam uzeti jer sam se zurio..A gdije ide ta televizija ?Zaraznom djecjem odjelu opce bolnice Pula, kazem ja. Kada sam to rekao, „milicajac“ je sve znao i sa svim je bio upoznat jer je i on isti taj dan slusao radijo Pulu. Pruzio mi je ruku i upitao me ;Od kuda si rodom ?Ja odgovaram iz Sibenika.A on na to kaze: a tko ce nego moj Dalmatinac i ja sam iz Sibenika doda „milicajac“.Sretan ti put. Nisam mogao vijerovati.Puno dogadaja sam u zivotu imao i zaboravio ali ovaj nikada.
Sliku sretne dijcice mene i Gospodina Jasmina( sa kojim jos danas imam dobar odnos ) kada smo donirali i instalirali vidijo plejer i televiziju nikada necu zaboraviti!Sve je bilo instalirano samo je satelit antena nedostajala.Marijo se ne zvao Marijo Herman a da i taj problem ne rijesi. Nije proslo dugo vremena dijeca zaraznog odijela opce bolnice Pula dobili su i satelit antenu,a tko im je donirao netreba te puno pogadati. Eto to je bila moja prva donacija u Hrvatskoj koju cu se kako sam vec rekao sjecati dok sam ziv.
Neznam ali mozda vas umaram sa mojim pisanjem ili mislite da se ja zelim hvaliti sa mojim humanitarnim donacijama. Mozda zelite vise da saznate o zivotu u Amsterdamu, tulipanima, kanalima, klompama ili nocnim damama. Ne morate se bojati, doci ce i to na red ali kako se kaze sve u svoje vrijeme. Za danas toliko sve Vas ljubi i grli Vas humanitarac nickkozemac!
Post je objavljen 27.06.2008. u 22:35 sati.