Blog je prestao biti igračka.
počela sam se skrivati iza umjetnosti, potom putovanja,
sada života u svom privatnom WanderLandu.
putopisni blog. svi se znamo. nekako.
nema vise egzibicionizma pod plahtama anonimnosti. one anonimnosti koja mora da slijedi nakon orgazma u mraku orgije. svi se znamo, svima su nas se isprepleli jezici i pomiješala slina. ali nitko nije još ničiju službenu masku vidio. onu masku koju živimo dok idemo na posao, plac, vezu.
čaroban je taj osjećaj, kad podijeliš najdublje svoje ja sa ljudima koji te zapravo ne poznaju. ne onako kako se ljudi obično upoznaju.
trenutak u kojem je otvorena mogućnost da su svi sve.
nestalo je davno te igračke. nedostaje mi ponekad samo, kao noćas.
da kažem koliko zelim da sam u nečijem tuđem krevetu. krevetu neznanca bliskog tek u trenutku. vodimo ljubav, ševimo se (kako mi je to teško napisati na ovom cupcake blogu internacionalnih kućanica. meni!). pričamo. cijelu noć. pola sata kratkog sna, doručak. i zauvijek odlazak iz moga života.
nakratko bi mi nedostajao.
ostala bi samo još jedna kiselo slatka nostalgija, kao i tolike druge koje se propliću kroz moj život.