Marketing
Ruka koja daje
U hladovini obraza
odmorila sam kapke,
dok se prividno umatam u kukuljicu,
nepotpisana misao.
Nalivpero se potrgalo,
i dalje oko mene
prisustvo straha,
kao da sam odustala
i ostala nijema.
Šutljivo vreteno,
i paučina, sve što me
može zgužvati u korice
knjige, zapeći s vlastitim.
Da, tinta blijedi s mojih usana,
ja, nepoznanica,
kutak u vlastitoj utopiji.
Strana sam, nepozvana
na gozbu, blijeda,
uvijek.
Prozirna mimoza,
što se skriva.
Još nisam prestala voljeti
trag, okus
vlastite kukuljice.
Zato se nisam potpisala par godina,
na srce,
ne želim pripadati.
Vaši ostaci večere,
sićušno razbacani komadići kruha
nisu moja gozba, nikada.
Ne umijem prilijepiti se
osim s njim,
bezimenim.
Slatkim okusom lagane gladi,
sitost zatvorenih, nijemih kapaka.
Tu mi je sada ugodno
dok se iznova njišem,
lijevo, desno, gore , dolje
potrgana stranica,
pleše uz maestral.
Bez potpisa, molim.
Jedno, pripada svima.
Ali ga korite
sićušnim, ustima koji drobe
gutaju, žvaču.
Ruka koja daje
je uvijek iznad ruke koja prima.
Nijemi je bližnji
koji će me moći pročitati,
sve oko mene,
potpisati me, lagano
nagnuvši ruku
među korice duše.
Post je objavljen 26.06.2008. u 22:24 sati.