Jučer sam došao na grob prijatelja.....
nisam razmišljao o njemu, gledao
sam u drveće što ga povija vjetar
livadu, ogradu, ptice... nebo...
Razmišaljao sam kako je sve to
stvoreno, otkud prirodi takvo znanje,
što je naše postojanje, kakva je
sve to velika slučajnost, naše
postojanje život... sve, koje je to
čudo prirode.
Vratim misli na prijatelja, kakav je
to dar imao što je postojao, što je
živio, život je veliko čudo prirode,
vidio je čuda oko sebe, svaki dio
gdje god se okrenete je čudo. U
nama su djelovi eksplozija zvijezda
uništavanje i stvaranje, uvjek ide
jedno uz drugo. Njegov život je
nestao, ali priroda je nešto zato
stvorila, on je stvorio i stvara dok
ga nema.
Život je previše dragocjen, svaki
dan trebamo živjeti, ne treba biti
ljut, tužan, razočaran. Treba biti
sretan radi vlastitog postojajna
diviti se svemu što vidite i sebi,
shvatiti bit postojanja, otvoriti
misli i voljet i biti voljen... tada
će biti svaki dan proživljen kako
treba....
Post je objavljen 23.06.2008. u 23:45 sati.