…ne bojim se toga da meni naskode, vec se bojim za njih same, jer sam gotovo siguran da ce sebi na ovaj ili onaj nacin nauditi!
Tko odrasta bez zrtve, bez iskustva zrtve, bez iskustva odricanja moze li taj biti spreman za brak ili za svecenicki i redovnicki poziv?
Zar nisu brak i svecenicki i redovnicki poziv upravo obiljezeni samozatajom i samoodricanjem u korist Drugoga i u korist drugoga?
Zar se odgoj djece ponajprije ne temelji upravo na vlastitom, zivotnom svjedocanstvu roditelja?
Zar odgoj djece ne donosi sam po sebi odricanje od svih onih prolaznih uzitaka i zadovoljstava koje smo imali kao “slobodni”?
Ali, jesmo li zapravo bili slobodni kada smo uzivali na sve poznate i nepoznate nacine?
Zar nismo tek tada bili zarobljeni i robovali tim uzicima?
Zar se nismo oslobodili robovanja samima sebi (i robovanja vlastitoj guzici – oprostite na izrazu!) samim time sto smo stupili u brak, time sto smo odlucili svoj zivot darovati nekome drugome?
Ako je sloboda odbacivanje zla i opredjeljenje za dobro - pa zar nije onda najvece ostvarivanje slobode koja nam je dana upravo donijeti novi zivot na svijet?
Ima li veceg dostojanstva vec podariti nekome zivot?
To je dostojanstvo toliko veliko da nas cini slicnima Bogu i na taj nacin sudjelujemo u njegovom stvaralackom djelu!
Sto je zivot, ako nije “istrosen” za druge (i s drugima)?
Ima li srece u tome da covjek zadovolji svoje tjelesno-materijalne potrebe?
(a svaki koji ovo cita, vjerojatno ima ove potrebe vec zadovoljene, jer imati pristup internetu znaci da sigurno ne manjkaju osnovne potrebe!)
Jasno da nema u tome srece!
To smo svi shvatili, ali uporno nas uvjeravaju da je upravo u tome sreca (i mi nasjedamo)!
I toliko nas dobro uvjere u to da mislimo kako je novi auto pred kucom vazniji od svakodnevne molitve sa svojom obitelji!
I toliko nas dobro uvjere da u to da pomislimo kako je vaznije imati najljepsu fasadu u susjedstvu, nego razgovarati sa vlastitom djecom!
I toliko nas u to uvjere da pomislimo kako je karijera najvaznija, a zapravo je jedina nasa prava “karijera” upravo nasa obitelj i nasa djeca!!!
I to je jedina “karijera” koja napreduje i nakon nase smrti!!!
Tu “karijeru” niti smrt ne moze prekinuti samo ako smo spremni sve uloziti u tu “karijeru”!
Ako smo je i zapostavili , nije kasno poceti iznova!
(tako je rekao sv. Franjo svojoj braci nakon mnogo godina od svog obracenja: “Braco, do sada smo tek malo ili nista ucinili! Krenimo iznova!!!”)
Obitelj je jedina “karijera” koja se “isplati”!
Ovu “karijeru” ti ne mogu nadomjestiti ni novac, ni drustveni status, niti ista drugo!
A sad se vratimo malo onoj molitvi iz naslova!
Rekao bih radije na vjeru, jer obiteljska molitva, a i svaka druga, pretpostavlja vjeru.
A prva iskustva i temelje vjere usvajamo upravo u obitelji!