Marketing
Zašto se Biblija različito shvaća?
Bibliju Bog nije izdiktirao. On se nije jednostavno piscima poslužio da bi zapisali ono što on želi. Kršćani vjeruju da je to nadahnuta knjiga, ali ne na način da potječe neposredno od Boga, već da su je napisali ljudi koji su se oslanjali na Boga i otvorili se njegovom nadahnuću. Stoga je Biblija Božja objava dana u konkretnom vremenu i prostoru. Time je ona određena kulturološkim, sociološkim, filozofskim, teološkim i drugim značajkama svoga vremena i prostora. Uz to, u njoj ima i nejasnoća, kontradiktornosti, ali i grešaka, netočnih opisa i sl. (o tome je bilo riječi ovdje).
Najveći dio povijesti od nastanka Biblije do danas živjeli smo u predznanstvenom dobu kada ljudi nisu bili u stanju uočiti u Bibliji elemente koji su kulturološki uvjetovani. Egzegeza (tumačenje) Biblije je stoga često bila bazirana na subjektivnim doživljajima. Od tuda mnogobrojna sporenja oko smisla i značenja pojedinih dijelova Biblije.
Danas se pak, kada je razvijena povijesno-kritička egzegeza Biblije, pokazalo kako su ta sporenja u pravilu drugorazrednog značaja. Npr. temeljni spor između pravoslavaca i katolika oko naravi papina primata vrtio se oko biblijskog citata (Mt 16,18) za koji danas s velikom sigurnošću znamo da uopće ne potječe od samog Isusa nego od kasnije zajednice. Slično tome se u svojoj biti irelevantno pokazalo Lutherovo načelo Sola Scriptura (Samo Pismo). Njime se izražava vjerovanje kako je Biblija jedini autoritet vjere i prakse, dok se taj učinak negira vanbiblijskoj Tradiciji, koja kod katolika i pravoslavaca igra značajnu ulogu. Bibliološki nalazi u posljednja dva stoljeća otkrila su kako je Tradicija čak prethodila Pismu, dok se u Lutherovo se doba mislilo da je obrnuto, pa je on smatrao da su kasnije prakse iskrivile izvorno vjerovanje koje je sadržano u Bibliji.
Martin Luther (1483. - 1546.)
Međutim, poradi opterećenosti tradicijom, kršćanske zajednice nisu voljne priznavati svoje povijesne doktrinarne zablude i ići u smjeru ujedinjenja. Jedan od rijetkih takvih konkretnih primjera je sporazum o teološkom tumačenju opravdanja između katolika i luterana, a što je bilo središnje teološko pitanje Reformacije ("Zajednička deklaracija o doktrini opravdanja", potpisana u Augsburgu, u Njemačkoj, 1999. godine - tekst na eng.). Svijetao primjer je i to što je Katolička crkva na Drugom vatikanskom koncilu priznala kako dio krivnje za povijesne raskole leži i na njenoj strani (Dekret o ekumenizmu Unitatis Redintegratio, 3) i zatražila oproštenje "od Boga i od odijeljene braće" (Unitatis redintegratio, 7).
Post je objavljen 21.06.2008. u 10:32 sati.