kad sam na putu više ne mogu samo uživati u nijemom zurenju. to je valjda pokušaj da sve ono strano u jednom mahu upijem u sebe... tako počinju tjeskobe. nasuprot, kada počnem sve u sebi opisivati, nastane idejno-memorijski vrtlog koji omogućuje percepciju dostojnu okoline u kojoj se nalazim... privremenu svijest šetača ulicama stranog grada uvijek treba nadopuniti najsitnijim opažajima, njegovim filigranskim i literariziranim opisom... to znači ideji dati malo materije, tijela...i na kraju, to je način da se eterično pamćenje napokon malo kristalizira...
Post je objavljen 20.06.2008. u 18:10 sati.