Marketing
Failure to Launch
Bakćem se ovih dana, trebam li pisati ili ne, pa se hvatam tipkovnice prije nego me samožaljenje obori poput skitnice, ugrize me za ruku i udari nogom da se ne dignem prije nego otrči s mojim ponosom u rukama. Kao da prosim za sitniš, ovih dana nitko me ne vidi, samo prolaze pored mene i gotovo se rugaju, pogledima ili gestama, iskorištavaju moju nadu za svoje potrebe, da bi se rastali bez riječi zahvale, tek uz poznatu doskočicu šuplje izjave.
Ne volim dijeliti tugu i negativne emocije, tada se obično zatvorim u sebe i nabacim pedeset i dvije kombinacije, kao sef u banci, aktiviram senzore pokreta i kamere s druge strane, a ono najvrijednije smjestim unutra, gdje zrak dolazi kroz rupice. Teško dišem, ali ne znojim se, usne su mi suhe kao i pore, kao i želja za dizanjem nogu preko novih prepreka, kao i trud što sam ga posijala pa je uvenuo usred vrućina.
Nisam nezahvalna, ima još razloga za smijati se, za volju uzvratiti razumijevanje, za priliku iskoristiti novo znanje i za sve to još malo očvrsnuti, podebljati koru i ispraviti se, nevino lice preobraziti u krivo, kako bi znalo odvratiti na ono što mu se iza leđa govorilo. Pritom nije potrebno žaliti koliko žalim, znam, to je moj način s kojim sam već naučila manire i vrijeme potrebno za novi list, kad se u nešto dajem ne okrećem ga lako, jer dano se datim ne vrati, a ja tada pomalo izgubim nit. Tu što me vodi od uzroka do posljedice i daje im smisao, utire mi korake da bi me odveli do cilja polako, ali uspješno.
Uspjeh uzalud vučem za rukav i govorim mu svoje ime, a on kao da me prezire, obećava pa povuče, namami me da sazučem rukave i osvjetlim obraz, a zatim me bez objašnjenja ostavi i krene drugdje. A ja se bodrim i ne dam se smesti, tješim se da svakom dođe vrijeme kad se takvo nešto desi. Ali da sam imuna, gotovo bi voljela biti, nešto drugo osjećati i nešto drugo pisati, da ne umaram oči što mi poklanjaju trenutke, misleći kako će vidjeti vrijedno djelo, a potom ostati šutke.
Ranjeno je moje biće današnjicom jučerašnjeg dana, i biti će još tako cijelom sutrašnjicom, i onom što je slijedi nakon svitanja. Pita se ova duša koji su joj putevi i je li sve izmislila, ima li svrhe gajiti probleme što nekad cvali su kao pupoljci ispod njena jastuka, a sad je štipaju i upiru prstom, kao da sam ih posvojila pitaju me jesam li im prava majka. Po prvi puta pitam se, kao da ni sama nisam sigurna, iako u sebi znam da je naša krv ista. Plaši me što sam to osjetila, nagon da se utješim izdajicama, kao da ne vjerujem u razloge svog postojanja nego ih dijelim sa beznačajem onih koji ne brinu što će sa sobom za ovog života.
Biti ili ne biti ono za koga si stvoren/a? Što ako znaš, ali također znaš da ima i drugih, za isto radno mjesto Božjeg oglasa?
Post je objavljen 20.06.2008. u 16:26 sati.