Odmah kad sam rođen,
u rodilištu su mi lupili žig:
Držati podalje od djece
I stavili me u posebnu sobu
S mojim imenom na vratima
Tako da je stari kad me tražio
Zamalo odnio kući krivo dijete
Ono veselo i nježno s plavim očima
Majka je spavala jer sam je namučio
Pa nije ništa vidjela
Ali nije ni slutila
Kako ću je tek namučiti
U budućnosti
Žig se oprao davnih dana
Više se ne hvataju na mene
Dangube, filozofi i vucibatine
A bogami ni manje
Gdjekad se žig i vrati
U nekom noćnom obilasku
I idući dan koji je ujedno i dan otkrivenja
Jer me ta razmazana mrlja
Neodređena tinta, rupa u koži
Marka na duši, eksplodirajuća kartica
Zašivena sjena
Užareni žig
Što se ne da imenovati
uvijek podsjeti kamo pripadam
Post je objavljen 20.06.2008. u 10:12 sati.