Neka talijanska pjesma u pozadini sobe svira dok ja ležim na krevetu pišuci tužne pjesme uprljane stvarnošću. Inspiraciju tražim u mjesecu koji melankolično prati svaki moj pokret rukom u slaganju stihova. Poćeo sam se bojati smiješnih stvari, ali pokušavam se tome ohrvati stavljajući misli u prazan hod. Stavi misli u prazan hod; stih iz Balaševićeve pjesme. Odmah se dižem s kreveta kopam po kompjuteru i nalzaim folder u kojem su smještene pjesme tog veličanstvenog glazbenika.
Pomno slušajući stihove, koje nikad nisam uspio zapamtiti, rastužim se kad čujem za kog se udala Buba Erdeljan. Zatim me iznenada uhvati želja za stihovima pjesme „Ne lomite mi bagrenje“. -Polako komšije, ne može samo da se udje, da se ruši tudje, lepo sam im rekao, ne lomite mi bagrenje, bez njih ce me vetrovi oduvati, pustite ih moraju mi cuvati, jednu tajnu zlatnu kao dukati...
Vračam se na krevet dok mi stihovi odzvanjaju u glavi i zamislim se. Zapitah se! Nisam li ja čovjek s mjesecom u očima? Pjesme se vrte, ja samo gledam i tako pola sata, sat, dva, tri... Nakon svih tih političkih pitanja koja se ponovno izrode u meni slušajući Đolu shvatim da to nisu samo pitanja upućena da nađu odgovor u ovom svijetu kojeg kroji politika samouništavanja. To su pitanja koja u sebi sadrže odgovor, ali nisu me tu noć zanimala ta, politička, pitanja već njegova filozofska pitanja, ili da kažem odgovori.. Bila je to noć njegovih pjesama koje su bile tek prateći vokali tihe i umorne noći.
Vračam se na napisane stihove i osjetim potrebu samo za jednim stihom. Đolinim stihom! Jedan D-moll me razvali neki bi to prosto tugom nazvali...
Post je objavljen 20.06.2008. u 00:36 sati.