Tu sam…
Nakon mnogo dana opet se javljam. Svakodnevna problematika i ponešto lijenost, uzrok su mojem «izumiranju».
U međuvremenu sam ponovo postala baka, puno kilometara prošetala Marjanom, umijesila brdo kolača, popila litre kave sa susjedicama, riješila mnogo križaljki i sudokua…
Najnovija mi je zanimacija uređivanje zapuštena prostora ispred našeg nebodera. Prostor je bio prepun stakla, plastike i «iglica», a sada je donekle uređen i zasađen sukulentnim raslinjem te bi ako ga nitko ne devastira, za nekoliko mjeseci mogao postati lijepa zelena oaza.
Već godinama molim upravu gradskog zelenila, «Parkovi i nasadi» da mi pomogne uljuditi prostor površine cca 8x4 m tako da ga poore, ali uzalud. Čak štoviše, oni se trude uništiti sve što ja uredim. Svakih 2 mjeseca, u doba dok u rano jutro hodam Marjanom, pojave se marni kosci i pokose sve što sam ja posadila. Najdraže im je kositi rascvjetale perunike, jaglace, ivančice, … Prošli su puta presjekli i 60 cm visok kaktus! Možete li zamisliti kolika me je tuga i depresija spopala kad sam se vratila doma?
Uputila sam pismo ravnateljici Ustanove, ali odgovora, a kamo li pomoći, nema.
Možete li me savjetovati što učiniti?
Post je objavljen 19.06.2008. u 21:15 sati.