Vjerujem da ima još puno ljudi koji su već spremni i zaslužili svoj odmor, ali eto ja sam jedna od sretnica koja danas putuje prema svojoj morskoj oazi sjećanja, zmija i novoizgrađenih apartmana, a sve prije onih nevjerojatnih gužvi kada tražite mjesto za svoj ručnik.
Prošli post je nekim čudom nestao,(a o čudu i Gospi i nogometu sam i pisala) pa mi je možda i to bila neka poruka s neba. Jer sam dirnula u temu osjetljive naravi, Gospu i njezina čuda na nogometnim terenima. Ali shvatila sam, pa neću više o tome.
Vratit ću se samo na ovaj zasluženi odmor. Naime, jučer sam potpisala ugovor za novi posao u struci u jednoj jako lijepoj i uspješnoj firmi.
I strašno sam ponosna na sebe, jer je to kraj mojih nastojanja da nađem posao koji je vezan uz moju struku, ovdje u Austriji.
Kad sam došla u Austriju sa Savršenim kojega je posao već čekao nisam smjela pet godina po zakonu raditi (a prvo vrijeme nakon iscrpljivanja u domaji mi je i pasalo). Nakon jedne kratke epizode i pokušaja suradnje s jednim hrvatskim gastičem (tada sam se zarekla da više neću raditi ništa sa našima ovdje) i jednog kraćeg volontiranja na projektu za jednu stranu zajednicu u Beču, i nekoliko poslanih tekstova za hrvatske novine (na čiju isplatu honorara se Savršeni grohotom nasmijao)... odustala sam i posvetila se nekoj drugoj sebi.
Počela sam trenirati sa Savršenim plivanje monoperajom, putovali smo, išli na natjecanja i premda danas imam posljedice te epizode (za mene nenaviklu na takvu vrstu napora) bavljenja sportom, nije mi žao. Provela sam vrijeme u jednom malo drukčijem filmu, naučila puno o sebi, i nama, pripremila tijelo za dolazak djevojčice...
Kad se ona rodila, bilo mi je i lijepo, ali i teško. Nisam još dobro znala jezik, jer se doma priča hrvatski, a radila nisam da ga usavršim na poslu, nisam imala familiju kraj sebe, Savršeni je radio i trenirao i lagano sam se pretvarala u ulogu majke i kućanice sa malo drugih sadržaja...Tada je blog odigrao važnu ulogu u mom životu.
Onda sam trebala početi misliti i na neki posao i zaradu (prve dvije i pol godine djetetovog života ovdje dobivate sasvim fine novce, pa se nekima i ne isplati ići raditi). To je ono što će muškarci obično izračunati.
Premda povratak nakon godinu dana porodiljskog i to na punu satnicu u domaji (jer pola radnog vremena ne funkcionira u praksi) smatram još gorom varijantom. Djeca su još mala, vi ste preopterećeni i nemate dovoljno vremena za njih... pa sam izabrala manje zlo.
Ali višestruka korist i dobit od dolaska na posao je nešto što vjerojatno svaka majka koja je provela više od jednu godinu doma s djetetom, dobro razumije.
I onda je počelo... Okolina me nekako htjela ukalupiti u sistem kako sa mojom strukom ovdje baš i nemam šanse, još ne govorim dobro njemački (jezik je moj alat za rad), ima puno Austrijanaca koji isto čekaju posao u tom području... I neke moje prijateljice, visoko obrazovane i zbog financijske situacije, ali najviše zbog nedostatka sampouzdanja i vjere u sebe, su polako odustajale.
I prijavljivale se za bilo koje poslove, od blagajnica, do prodavačica i sl.
I ja sam bila očajna, javljala se, dobivala desetine odbijenica, već sam skoro popustila... I bila spremna i na posao koji ne odgovara mojem obrazovanju i dosadašnjem iskustvu. Premda nisam snob i smatram da je svaki posao vrijedan, jer sam i sama radila u životu razne poslove, mislim da nije svaki adekvatan onome za što se čovjek školovao.
I onda je došao neki poziv od burze rada gdje se nudila mogućnost zaposlenja u jednoj transfer-firmi, koja vas zaposli, a vaš posao je tamo da tražite, uz njihovu pomoć i vodstvo, sebi neki adekvatan posao.
I to je bio okidač, naučila sam pisati prijave za posao, bila sam na izvoru informacija i premda nije ništa nekoliko mjeseci upalilo, shvatila sam da mogu dobiti praktikum koji oni plaćaju nekoj firmi.
I prijavila sam se. I nakon odrađenog praktikuma i promišljanja, odlučila sam neko vrijeme volontirati u toj firmi, jer sam zaključila da je to u mojoj struci i situaciji ovdje jedini način da steknem radno iskustvo kojega u Austriji uopće nisam imala.
Ne moram ni pričati kakve su bile reakcije dijela okoline. Radim, a ništa ne zarađujem... mentalni sklop nekih oko mene je doista bio nesposoban to shvatiti.
Ali nisam odustajala, odvolontirala sam pola godine i postavila im pitanje da me zaposle. I zaposlili su me, ali samo na minimalnu satnicu.
Pristala sam. I to je neki početak priznatog rada, makar i sa tako malo sati.
I učila sam, išla na školovanja, skupljala iskustvo, povezala se sa ljudima iz struke, odlazila na sastanke i svima dala na znanje da tražim posao sa većom stanicom.
I dobila sam obavijest (kontakti sa ljudima iz struke su se pokazali presudnim, sama od kuće nikada ne bih doznala hrpu informacija) da postoji jedan natječaj i neka se javim.
I javila sam se, na takva slična mjesta sam se već i prije javljala, ali bez uspjeha. Nisam još imala iskustvo koje svi traže, ali rijetki su spremni dati vam mogućnost da ga steknete kod njih, na jednom mjestu mi je čak indirektno bilo rečeno da ima puno esterajhera koji isto čekaju na red.
I tako sam ja lijepo sva ta svoja iskustva, viđenja i promišljanja o načinu rada u tom području, iskreno, i na ne-savršenom njemačkom ispričala na tom razgovoru za posao. I nisam se uopće držala onih silnih uputa o tome kako i što treba reći, imala sam neki svoj unutarnji model, bila sam iskrena i spontana, premda sam se jako dobro informirala i pripremila naučivši sve o njihovom načinu rada... A i inače mislim da su te jako detaljne pripreme kako se ponašati na razgovoru za posao dio opće psihologizacijske histerije i najgore je kada čovjek prestane biti to što je i odglumi ulogu koja mu ne stoji.
Dakle, bila sam svoja, ali bilo je i puno drugih, isto tako kvalitetnih, i još k tome esterajhera.
Tako da se poučena mnogim odbijenicama, nisam htjela zanositi, ali kako sam idealist i vjernik po horoskopu, nadala sam se i vjerovala...
I zvali su me jedan dan, ranije nego što je bio rok da se jave (s pozitivnim ili negativnim odgovorom) i javili mi sretnu vijest da su odabrali baš mene i to... pazite sad... najviše zbog mojih komunikacijskih sposobnosti...
Ja sam stvarno skoro pala na pod, bila sam i sretna i zbunjena, zahvalila sam se odmah, ali nisam skakala od sreće što sam mislila da ću raditi kada jednog dana dobijem takav poziv... proradio je neki racionalni dio u meni, ili sam već počela preuzimati neke obrasce ponašanja ovdašnjeg puka, ili je to bio onaj poznati osjećaj kada dugo nešto želite, pa kada to ostvarite više ne znate biste li se samo veselili ili su osjećaji pomiješani, jer ne možete izbrisati i sav trud i razočaranja koja ste proživjeli.
Kako bilo, od jeseni počinjem, imam dugo toplo ljeto za pripremu, čitam stručnu literaturu i veselim se.
Između ostalog i nekom mogućem trenutku koji sam pri nekoliko godina na moru doživjela kada me jedan gospodin, nakon podužeg objašnjavannja Savršenog što i gdje radi, upitao: "A što vi radite?" A ja ostala s razjapljenim ustima, na što je moja draga prijateljica uskočila rečenicom... kako se brinem o djevojčici i Savršenom (svi znamo da to nije javno priznati rad), a ja sam petljala nešto u svom stilu o kućanicama na rubu živčanog sloma...
Čekam ga i ove godine sa istim pitanjem... Jer sam uspjela ostvariti nešto što sam htjela, što nije bilo lako i što sam se držala svog uvjerenja...
Hvala svima koji su vjerovali u mene, podržavali me i hrabrili. Hvala i onima koji to nisu činili, već me upozoravali kako malo letim previsoko i kako nisam u domaji i sl.
Pokazalo se da su Austrijanci u stanju prepoznati ljude, čak i auslendere, ako vide potencijal i motivaciju.
Nešto što na žalost, unatoč materinjem jeziku i dobro obavljenom radu, nisam uspjela doživjeti u domaji (dijelom i zato jer je moje područje slabo razvijeno i društveno ne vredovano).
Hvala svim blogerima koji me kroz blog prate na tom mom putu, ne želim zvučati patetično, ali to je isto jedan meni važan krug ljudi čije živote i ja pokušavam pratiti i sigurno nas povezuje već puno toga.
Bogu se zahvaljujem u osobnoj molitvi, ali želim spomenuti da bez snage molitve i pouzdanja u Boga, ne bih sigurno samo svojim snagama uspjela to ostvariti.
Evo, upravo mi stigao mejl novih poslodavaca, čeka me puno školovanja, seminara, sastanaka... Krećem dalje od jeseni. A do tada slijedi prvo odmor. Na koji odlazim sretnija nego ikad. I pozdravljam vas sve od srca, javim se za tri tjedna.
Baj, baj...
Post je objavljen 19.06.2008. u 07:28 sati.