Dragi moj Wormwood!
Najalarmantnija stvar u tvom posljednjem izvještaju o pacijentu jest da on više ne donosi nikakve dalekosežne odluke kakve su obilježavale njegovo prvo obraćenje. Nikakva velika obećanja trajne kreposti, kao što vidim, čak ni očekivanje stalne »milosti« kroz čitav život, nego samo nakana da će izdržati u dnevnim iskušenjima kako ona dođu od časa do časa! To je vrlo loše.
Trenutno vidim samo jednu mogućnost. Tvoj pacijent je postao ponizan: jesi li mu svrnuo pozornost na tu činjenicu? Sve vrline su za nas manje strašne dok je čovjek svjestan da ih posjeduje: no to je posebno istinito kod poniznosti. Ščepaj ga u trenutku kad bude stvarno siromašan duhom i prokrijumčari u njegove misli ugodnu primjedbu: »Stvarno! postao sam ponizan!«, i gotovo nezadrživo javit će se ponos, ponos o vlastitoj poniznosti. Ako postane svjestan opasnosti i pokuša potisnuti ovaj oblik ponosa, probudi u njemu ponos zbog toga pokušaja — i tako redom, kroz mnoge stadije, koliko ti je drago. Ali nemoj tu igru predugo produljavati jer možeš probuditi njegov smisao za humor i mjeru tako da će te strašno ismijati i otići u krevet.
Ne postoji ni jedna promućurnija mogućnost da privežeš njegovu pozornost za krepost poniznosti Pomoću te kreposti, kao i po svim ostalima, naš Neprijatelj želi svrnuti čovjekovu pozornost od sebe na nj i na čovjekove bližnje. Sva poniženja i prezir prema samom sebi služe na koncu samo tom cilju: samo, ako taj cilj ne postignu, malo nam škode. Naprotiv, čak nam mogu biti od koristi ako se čovjek zbog njih bavi sam sa sobom, a osobito ako prezir samoga sebe postane ishodište za prezir ostalih i na koncu za smrknutost, cinizam i grubost.
Stoga moraš skrivati kod pacijenta pravi cilj poniznosti. Daj mu da o njoj ne misli kao o samozaboravu, nego kao o jednoj vrsti mišljenja (naime, niskog mišljenja) o vlastitim darovima i karakteru. Primjećujem da on stvarno ima neke darove. Utuvi u njegov mozak ideju da se poniznost sastoji u pokušaju vjerovanja kako ti darovi vrijede manje nego što on o njima misli. Nema sumnje, oni stvarno vrijede manje nego što on vjeruje, ali to ne igra nikakvu ulogu. Glavno je dovesti ga do toga da ne vrednuje po istini, nego po drugim svojstvima. Tako se uvlači primjesa nečasnosti i privida u bit onoga što inače prijeti da postane vrlinom. Na taj način već su tisuće ljudi došle do shvaćanja da se poniznost sastoji u vjerovanju kako su sve lijepe žene strašne, a da se pametniji ljudi trude uvjeriti o vlastitoj gluposti. Međutim, budući da je ono što ljudi pokušavaju vjerovati u nekim slučajevima očita besmislica, ne uspijeva im da u to vjeruju. A mi imamo prednost da njihove misli, kroz nastojanje da ostvare nemoguće, beskrajno kruže same oko sebe. Da bismo predusreli Neprijateljevu strategiju, moramo promatrati njegove ciljeve. Neprijatelj bi htio čovjeka dovesti u takvo duhovno stanje u kojem bi ovaj mogao dati nacrt za najljepšu katedralu svijeta, biti svjestan da to zna najbolje, a ipak se radovati ako ju je netko drugi izgradio, a da pri tom njegova sreća ništa ne trpi. Neprijatelj kao posljednju svrhu želi da čovjek bude slobodan od svake samodopadnosti i da se jednako može radovati vlastitim darovima kao i darovima svoga bližnjega, jednako izlasku sunca, slonu ili vodopadu. On želi da, napokon, svaki čovjek bude u stanju sva stvorenja (i samog sebe) spoznati kao divne čudesne stvari. On što prije želi usmrtiti njihovo animalno samoljublje: ali ja se bojim da njegova politika nakon duljeg vremena dovodi do povratka jedne nove vrste samoljublja, jedne vrste ljubavi prema bližnjemu i zahvalnosti prema svakom čovjeku, uključujući same sebe: kad budu stvarno naučili ljubiti svoje bližnje kao same sebe, smjet će ljubiti same sebe kao svoje bližnje. Jer mi ne smijemo nikad zaboraviti tu odvratnu i najneobjašnjiviju crtu našeg Neprijatelja: On stvarno ljubi gole dvonošce koje je stvorio i vraća im desnom rukom ono što je lijevom oduzeo.
Sav njegov napor ide za tim da oslobodi čovjeka od samog sebe. Bilo bi mu mnogo draže da čovjek samog sebe gleda kao velikog graditelja ili pjesnika i da to opet zaboravi, nego da mnogo vremena i truda provodi zamišljajući sebe lošim graditeljem ili sucem. Neprijatelj će stoga tvoj pokušaj da pacijentu uliješ ili napuhanost ili lažnu skromnost predusresti s nadahnutim upozorenjem da se od čovjeka obično ne zahtijeva da stvara bilo kakvo mišljenje o vlastitoj darovitosti. On može svoje sposobnosti razvijati dalje, a da unaprijed ne određuje gdje će biti njegovo postolje u dvorani slavnih likova. Moraš pod svaku cijenu pokušati udaljiti tu opomenu iz pacijentove svijesti. Neprijatelj će također pokušati ostvariti u životu nauku koju doduše svi ti ljudi priznaju, ali vrlo teško dovode u sklad sa svojim pravim osjećanjima: nauku da oni nisu stvorili sami sebe, da su im talenti darovani i da bi jednako tako mogli biti ponosni na boju svoje kose. Neprijatelj će se uvijek i svim sredstvima truditi da pacijenta odvrati od tih pitanja, a tvoja će zadaća biti da ga privežeš na njih. Neprijatelj čak ne želi da čovjek previše misli na svoje grijehe: ako ih je jednom okajao, onda je Neprijatelj to radosniji što se on brže oslobađa i pomisli na njih.
Tvoj odani stric Screwtape
(C.S.Lewis: "Pisma starijeg đavla mlađem")
Post je objavljen 17.06.2008. u 21:00 sati.