Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/kolegicamica

Marketing

Ljubavna balada

Photobucket

Kakva bi druga bila? Ja sam pisac, nikad nije sigurno koji bi joj pridjev svojatala. Lasom ili strijelom, kao mladac početnik ili iskusan lovac, mogla bi oguliti kožu nekom divljem epitetu i natovariti joj na leđa, da se njome diči i pokazuje pred drugima kao tvorevina mog uma, ali slobodna i suluda kao da je nastala usred slijevanja kozmosa u dvorište svijeta.

Ali nije ova balada o ljudima ni njihovim domovima, o papučicama gasa ni poplunima na konopcima, ona je prašuma nečutih tonova i neviđenih biljaka, nepoznatih stvorova što se s lijana njišu ponad vlasi moga tjemena i promatraju biće podno svojih stopala, kandži, šapi ili ralja. Ne znam čemu ili kome liče, nisam im vidjela ni sjene, znam tek da su tu i ne bojim ih se kao što se ni oni ne boje mene.

Možda je tada besmislen moj posjet jer ako se nećemo boriti nema tko pobijediti. Ali ipak ima se nešto za potvrditi, glasno obznaniti i podijeliti, krvlju zavjet potpisati - kako se vrijedi pojaviti. Da mi se vidi lice, ne čuje samo nezahvalan muk, da se znaju, a ne pitaju odluke i zidaju postolja od sumnji, nego da se čvrsto i neumitno zaključuje kako prisustvo jedne tvrdnje korača humusnim tlom i probija vlažnim zrakom u mom obliku odobravajući strku. Tu što je nastala od prve glasine mog povratka do prvog koraka dolaska koji me čini jačom od pritiska što sam ga nedavno osjećala.

Izdržala sam i to će biti moja javna objava. Životinjskom obilju presjeći ću nagon da se strovali na moju krhku prirodu i odbaciti perje što me krije da bi otkrila mišicu. Njenu čvrstinu i žilavost, njenu volju i vjeru u postojanost. Duha što se ne predaje kad mu oko živih ramena kruže strvinari, kad se njegovim umirućim nadama svijeće neće upaliti, ni onda kada se poželi svega odreći da ga stegne mir kojem bi se morao prosuti pod noge kao sol po rani.

Ne, ova priča prenesena je pripovijetka o mome srcu, koje stenje pa zori u ovitku novoga dana, koje pjeva stihove svima koji misle da mu ne prolaze pored prozora, i koje, umije ljubiti pa snove kuditi, sve redom milovati da se izgubi u buketu prisnosti kad mu pomanjka hrabrosti. Apstrakcija riječi nije mu bliska kao mojim prstima, ali snađemo se ono i ja, u svojevrsnim dijalozima. Ono što mi govori ja često pišem dvoznačno, kao da me jagodice ne slušaju, tipkaju skriveno. A tako žudi pričati o sretnom završetku, da se boji kako ne bi izdao poredak koji je prethodio njegovom zapletu.

Onda ćemo ovako, neću tjerati na silu da se slože oko pjesme, nego da obznane kako je došlo vrijeme da se u nove pohode krene. Zato srce moje, ne boj se ljudima, a ni meni reći, što osjećaš u tuzi i najvećoj sreći. Svi oni znaju da se kuca sve dok se ne otvore vrata, a hoćeš li ući, ne zavisi od gumenih potplata.

Post je objavljen 16.06.2008. u 23:32 sati.