Marketing
Ponosno je biti Hrvat
Da li je itko ovih dana pomislio na račune i na brojna poskupljenja? Ja osobno nisam. Dali se netko ovih dana sjetio gomile dugova u kojima jesmo? Ja nisam. Da li se itko ovih dana zapitao kako ću sutra na posao kada je benzin toliko skup? Ja nisam ( jer se ne vozim autom ha ha ha ). Svi znamo zašto je to tako. Zato što svačije srce ovih mjesec dana kuca za jedno, za pobjedu naših u svakoj odigranoj utakmici. Cijela se Hrvatska ponovno pretvorila u milijune i milijune kockica. Sloga i velika ljubav je zavladala našom zemljom. Kockica sim, kockica tam, zastavice sim, zastavice tam. Sve su to trenutci u kojima je svatko ponosan što je Hrvat, trenutak u kojem se nitko ne mrzi već se cijela Hrvatska ujedini u jedno. Trenutak u kome smo svi složni bez obzira na spol, dob, vjeru i nacionalnost. Kada svi navijamo, kada svi psujemo sa istim žarom kada fulamo gol…… Svaka pobjeda naših vatrenih znači nam mnogo ( kao i njima naravno ). No ne povezuje nas samo nogomet, povezuju nas i svi ostali sportovi kada navijamo svi složno, i kada bodrimo svi složno sve naše sportaše, od nekada Janice Kostelić, preko sadašnjih naših rukometaša, vaterpolista, nogometaša i da ne izostavim još koji značajniji sport u kojem je potrebno velikodušno i gromoglasno navijanje. Svaka pobjeda, svaka osvojena medalja čine nas još ponosnijima. I kada se šetaš tako nekom državom iz EU treba hodati uzdignute glave, treba parati oblake nosom da se vidi da smo iz Hrvatske, da se vidi da smo Europski prvaci, da se vidi da smo Svjetski prvaci u bilo čemu. Mala smo zemlja ( toga smo svjesni ), ali smo ponosni na nju ( što je uopće i imamo i što su se naši najmiliji ponosno izborili za nju unatoč što nas sada svi prcaju u zdrav mozak gdje nam pokušavaju utupiti u naše glave kako smo se sami napali i kako je rat bio samo san….ostatak znate uostalom i sami ). Ima nas četiri milijuna, svi će reći vidi koliko ih je malo, ali ljudi moji kada se mi udružimo i kada postanemo kao jedno, kada dišemo kao jedno, ima nas kao deset milijuna i nitko nas ne može i nikada neće nadmašiti, jer to smo jednostavno mi, HRVATI. I šta će nama onda sve te EU, svi ti NATO-i, sve te nekakve organizacije kada smo sami sebi dovoljni. Mene sada kao mladu osobu zanima, što će biti kada cijeli ovaj nogometni cirkus prestane, kada zatvori svoja vrata, treba se vratiti onda u stvarnost. Treba se pomiriti sa sudbinom i priznati kako nije sve baš blistavo kako nam se i činilo u ovih mjesec dana. Ali do nekih sljedećih utakmica će se preživjeti, kada će ponovno sve krenuti ispočetka. Mene također zanima, zašto smo samo složni kada se događaju ovako neki sportski uspjesi? Zašto tako idealno ne bi moglo biti svaki dan, zašto tako složni ne bi bili svaki dan?
Post je objavljen 14.06.2008. u 12:45 sati.