Marketing
Baš mi se piše o ljubavi...
Nastava je gotova, baš kao i naše sudjelovanje na Euru..
Jedva sam čekala da se riješim škole i učenja i raznih kretena, ali sad kad je završilo, nedostajat će mi neki ljudi... Uvijek je tako... Ali vidjet ću ih ja opet! Što prije, nadam se... =)
Neki dan sam napisala novi tekstić, naravno o ljubavi...
Baš mi se sviđa!!! (naravno, dugujem ga svojoj vječnoj inspiraciji...
)
Pa pročitajte...
Kiša nad Zagrebom
...Izletjela sam na kišu i samo stajala. Nasred ulice. Ljudi su se posakrivali u dućane i ispod nadstrešnica, a ja sam stajala sama s grmljavinom, munjama i oblacima. Potrčala sam ulicom i zavrtila se. Po glavi mi se motala ona pjesma:
«Kreni sa mnom.
Zadnji put.
Vjeruj mi.
Daleko od mraka bolje ćemo znati.
Ništa nije teško..."
Pjevala sam iz sveg glasa, bez prestanka. Kiša je udarala po prozorima i odbijala se od napetog platna kišobrana. Bućkala sam po lokvicama i smiješila se svijetu. Sloboda. Samo se tako moglo opisati moje stanje. Hrpa klinaca me fotkala, ali nije postojao sram, neugoda. Tako zamišljam život punim plućima. Bez predrasuda, bez smetnji i zida straha. Osjetila sam ga. Na trenutak nije postojala masa oko mene. Bila sam izvan okvira svijeta. Samo ja, prazna ulica i kišni omotač. Odjednom sam se našla između tračnica dvaju tramvaja. Prošli su pored mene. Nije bilo straha ni panike. Kiša je sve jače lijevala. Monsuni...tome slično. Topila je vrući asfalt sve jače i jače. A moja euforija nije jenjavala. Srce mi je htjelo iskočiti iz kože, glas je pomalo gubio na snazi, postajao sve hrapaviji.
Još uvijek sam se okretala i pjevala, smiješila se svakim dijelom tijela. Zažmirila sam na trenutak:
«...Zatvori mi oči.
Neka kraj nas jure, nek se lome prsti.
Idemo na ples
i svijet je opet mlad».
Sljedeći tren su me zabljesnula svjetla plavog zetovca ispod sivih kumulunimbusa. Nestala su u magli. S mene je skliznuo smješak, nestalo je zvuka, ležala sam u lokvi. Kiša je prestala. Zasjalo je sunce i pojavila se duga. Držao si me oko struka. Upravo među svim tim ljudima. Počela sam plakati. Povukao si me dalje od rulje i zagrlio. Pjevao si mi, držeći me sasvim nježno:
«I samo šuti.
Gdje su bile riječi
kad nije bilo nade za nas...».
Poljubila sam te. Kiša je ponovno počela rominjati. Zagrljeli smo se i odšetali pod otvorenim nebeskim svodom, dok je nebo plakalo....
«Udahni zrak koji dolazi.
Sve je gotovo i mi smo spašeni.
Naša lica još su lijepa.
Zatvori mi oči.
Nek kraj nas jure nek se lome prsti.
Idemo na ples.
I svijet je opet mlad...»
Pusa svima i uživajte u životu!!! 
Post je objavljen 14.06.2008. u 10:25 sati.