Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kutakzadusu

Marketing

Bio je to i moj prvi susret s tobom, razigranim, a ipak ozbiljnim djetetom, koje je dugih 6 godina ne znajući, čekalo na mene...zatekla sam te osamljenu i prerano odraslu, sa velikim, zlatnim očima boje zrelog badema, kako samuješ u svom nejakom, djetinjem tijelu.

Ti mene nisi poznavala, ali sam ja jako dobro poznavala tebe. U stvari, možda bi bilo bolje reći kako me se nisi sjećala, kako sam jednom davno, tvojim vlastitim odabirom privremeno pala u zaborav. Ja sam te odabrala i ti si odabrala mene. Davno. Tako davno, da je na tvoja sjećanja prije mnogo dalekih godina, pala koprena zaborava, s nejasnim osjećajem da smo se negdje i nekada srele...

Uistinu sam se razveselila našem ponovnom susretu! Tako sam dugo čekala na njega. I kada je taj trenutak konačno došao, počele smo kao u filmu u nastavcima, tkati naše nove spone koje nas vežu s ovu stranu obzorja. Dobila si šest godina mlađu sestricu kojoj si se veselila, a ja sam dobila stariju sestru na koju ću se uvijek moći osloniti. Ono što tada još nisi znala bilo je to, da smo jedna u drugoj dobile novu, veličanstvenu priliku da učimo jedna od druge; da nam je poklonjeno još jedno novo putovanje, koje će nas odvesti u različitim pravcima, iako posve blizu. Reći ćeš da se to što govorim kosi s zakonima logike, ali pokušaj barem za tren zaboraviti logiku i promatrati svijet srcem, kao što si to činila i nekad davno, pa ćeš uvidjeti da se prava istina ne skriva u znanosti i logici, već u našim srcima.

Obje smo dobile nešto uistinu posebno, nešto što je vrijedno čuvati i njegovati, poput male i krhke mladice cvjetka, a opet, tako čvrsto kao što je korijenje stoljetnog hrasta.

I tako je započelo naše novo putovanje.

Bilo mi je interesantno promatrati mamu i tatu, kada sam se tog proljeća pojavila među vama, unoseći uzbuđenje i nemir. Mama je ipak bila posebna priča. Mamu sam posebno pažljivo birala, jer sam s njom morala razriješiti mnogo zaostalih "dugova" koje sam vukla za sobom poput saonica natrpanih neodmotanim paketima. Ona i ja smo najstarije znanke, poznajemo se kroz mnogo svjetova i naši su se koraci često isprepletali u posve različitim okolnostima. Nikada nismo znale prisluhnuti jedna drugoj, i iako usko povezane, uvijek smo se činile tako daleke. Još uvijek nisam od nje naučila sve što sam trebala, niti je ona od mene naučila sve što je morala. I kako mi se čini, ni ovo nije naše zadnje zajedničko putovanje.

Mama je bila zbunjena, razdvojena između izbora spontane ljubavi i odgojem nametnutog osjećaja majčinstva kao teške obaveze kojoj nije dorasla. Željela me je zagrliti i priviti na grudi, ali je nikada nisu naučili kako. Željela je utisnuti cjelov na moju glavicu, ali nikada je nisu naučili kako se ljubi. Željela mi je reći da sam dobrodošla i da me voli, ali te riječi nisu našle put iz njenog srca do njenih usana. Ostale su zapretene duboko u njoj, kao zatomljeni krik, koji nikada nije oblikovan na svom putu od misli do zvuka.

Došla sam u njen život u "pogrešnom trenutku", nije me tražila i nije mi se nadala, ali sam se, kako mi je to kasnije mnogo puta znala reći - dogodila. Pomalo sam je žalila, jer nije bila svjesna da se nitko ne može naprosto "dogoditi", svi smo mi ovdje s dobrim razlogom da napišemo zadaću na neispisanom listu papira koji se zove život. Nije bila svjesna, da sam je odabrala i da bi se zapravo trebala osjećati počašćena i sretna što nam je pružena još jedna prilika. Nisam se ljutila na nju. Ona drugačije nije znala.

A tata? Tata je bio sretan što nas može voljeti, a možda je i našim rođenjem popunjavao prazninu koju je netko drugi ostavio u njegovu životu. Bilo kako bilo, za njega je sve bilo tako jednostavno i sve se događalo upravo onako kako je trebalo biti. Iako potpuno nesvjestan svoga poimanja života, ipak je bio najbliže onome čijem bi se mišljenju, da sam morala birati, priklonila.



Post je objavljen 13.06.2008. u 07:34 sati.