Kula..
Ovdje se skrivamo od kiše, ovdje tražimo hlad.. Tu se ljubimo , grlimo, plačemo, smijemo ..Tu pijemo, pušimo, ližemo sladolede..
Kad god sam tamo sjedim na istom mjestu & iako znam da kad bih pala (što uopće nije tako malo vjerovatno) mogla bih slomiti pokoju košćicu osjećam se sigurno kao nigdje na svijetu.
Ono što me možda najviše fascinira kod cijele kule je taj nekakvi prešutni dogovor - znate kako kad god vidite nekog na kuli, ne idete tamo makar to značilo da morate hodati okolo.. Kad si gore, kao da svi znaju: "Ok! Kula je sad njegova." Teško je opisati što ju toliko razlikuje od ostalih mjesta za sjedenje po gradu poput ventilatora, klupica u parku, vrtuljaka..ali ona je posebna bash poput ljudi koji tamo dolaze. Mi ju volimo mi ju želimo takvu kakva jest, a ne takvu kakvu ju oni žele Oni su ljudi koji žele izbrisati naše tragove & bash me briga kakva su njihova opravdanja. Možda osoba koja je dizajnirala kulu nije željela da se ona zove kula, da se tamo okupljaju (većinom mladi) ljudi da bi se skrivali od kiše&sunca, ljubili se & grlili. plakali se & smijali, pušili & pili & papali, ali ovo je naše vrijeme & sad mi donosimo odluke Mi ju želimo šarenu, prepunu naših poruka, ispisan svaki njezin centimetar Najbolji dokaz za ovo je to da je u roku od godinu dana kad su zadnji put krečili kulu za Spravišće, ona ponovno postala našim umjetničkim djelom, ponovno postala kulom U ovom vremenu čini mi se ponekad kao da mi svi uskraćuju neki djelić moje slobode & želim barem tamo izraziti se! I'm andyRHCP & ja ću to pokazati svijetu, a ako vi ne želite da vaše tragove izbrišu usprotivite se
Jer oni koji ju svako Spravišće iznova učine praznom sigurno ne polažu na nju tolika prava kao mi
Post je objavljen 12.06.2008. u 21:23 sati.