Zapletena o paučinu.
Zamišljam crne ruke usamljenosti,
osam crnih ruku usamljenosti, kako me hvataju,
poput najcrnjeg pauka.
Ukradena od boja.
Spotičem se o očekivanja,
stala su na put i ne miču se.
Di god krenem, nikamo ne stižem,
zapletena i spotaknuta o samu sebe, u svom trnju.
Uvela.
Posprdan mi je osmijeh,
mislim; bolja sam od njih
i onda se vratim u svoju pustu kućicu
da se savjetujem, da popričam
sa svoja tri cvijeta na prozoru.
Osušena od suza.
Mislim; bolja sam od njih,
kažem to sebi, glasno!
u svojoj beskrajno pustoj raskoši pustoši..
Ja i tri cvijeta na prozoru.
Prekrasni usred pustinje.
Post je objavljen 11.06.2008. u 23:10 sati.