Marketing
Retrovizor...
Polako je prestajala vjerovati da je poetska motika čvrsta alatka za koju se može uhvatiti i ništa drugo ne raditi. Često je mumljala: "Meni treba nešto kao izmaglica ili izmaknuta stolica".
Sada su snovi napustili noći i skupili se u jagodicama prstiju, stvari su postale jasnije, a misli bistrije i pitke kao potok. Uletila joj je neka lova pa je od poštara u bijegu jeftino kupila stari poštanski kombi. Odvezla ga je kod prijatelja u garažu i posvetili su mu se. Kabinu vozača pretvorili su u jednosjed, ugradili dobar kazetofon, bar sa frižiderom, nekoliko pepeljara i kuhalo za kavu. Do tada je masa retrovizora bila polomljena: neki bi kreten otraga uperio dugo svjetlo, Ona bi rukom maznula ogledalo i ono bi prsnulo. Vanjske retrovizore izgubila je prvog dana kad je sjekla zavoj. Neki ju je frajer odvalio tako da se taj zvuk do danas nije zaustavio. Sitni komadići stakla rasprsli su se po vratu, ruci i blijeda krv je lagano klizila. To joj je pasalo i izmamljivalo smješak. Stražnji dio kombij plavim velvetom iz večeri poezije. I tamo su ugradili bar, ali sa skrivenom ladicom i karticama, ugradili su zvučnike, stavili jastuke, puno mekih tepiha i prozorčić kroz koji je iz kabine gledala kud god je htjela. Sve je brzo bilo spremno. Mogla je krenuti. Krenula je. Ispočetka. Odlučila se za put uz more. To je otvorena strana. I voda. Vozila je kao cesta. Nakon nekoliko uzastopnih zavoja jedan joj se učinio beskrajnim, kao da se vrti u krug. Nestala je slika; uletila je u jato ptica. Dolje se galeb koprcao, nemoćan da uzleti. Volan je u ruci. Druga ruka na mjenjaču. Sve je u redu. Oči su se podigle na retrovizor. On je tu, u njezinom stražnjem svijetu i izgleda sretno. Dopada joj se njegovo lice, potiljak i koraci koji se primiču. Obožava njegovo lice, potiljak i korake koji se primiču. Nesmetano vozi i nije joj važno kad ni gdje će stići, a kad poželi samo podigne pogled i on se pojavi u retrovizoru. Mijenja glas sa svakom novom pjesmom iz zvučnika. Nema obris. Ima oči i usta. On je iznenađenje poslije svakog zavoja, ona smješna nervoza na rubu smijeha, cijela ova cesta, i sve što se može desiti.
Ona zna da je frka što je muškarac čovjek i da sve će proći onog dana kad ga pogledam ravno u lice. Osjeća samo njegovu sliku u ogledalu čiji je okvir negdje na početku mašte. I uopće: retrovizori su jedina prošlost koju vidimo ispred sebe, u ogledalu u kojem nas nema.
Post je objavljen 11.06.2008. u 16:35 sati.