- Želim da nisam onomad umro od španjolske influence
- Želim da sam bio Španac
- Želim da ne vjerujem zaljubljenosti: da u nju uranjam smijući joj se
- Želim da sam preskakao bika za rogove, kad cvate okolo rumeno Knosos
- Želim da nisam ubio babu zbog kamata
- Želim da me ne stežu prsi, i da punim plućom vičem: "Jao što volim agitprop!"
***
Tokovi, u posljednjih četrnaestak dana, kronološki, unatrag
Ruke vonjaju na smegmu subotu i očaj i čaj
zasićen sam posve ranojutarnjim pticama
i otiscima zore o spuštene zastore.
Išibao bih radije sebe do kosti, flagelantski,
da bar osjetim strukturu boli:
guši gnoj dosade
, napisao je kralj i
odložio mastiljavo pero
(kralj je ostao zadnji budan - pozaspali su dvorjani i sluge,
dvorski hrtovi,
usnuli su utamničenici u tamnicama,
oni razapeti u rastezaljke, i oni u memli mraka zakovani o ziđe,
pozaspali su stražari na mjestima,
i strani špijuni i neprijateljske utaborene negdje snage.
Kralj je ostao zadnji budan
da dogotovi čaj,
istrlja kroz prozor tornja psećecrveno svoje udo,
i ispiše otužan redak stiha-dva,
pa da oplače i još jednu noć...)
Asocijativne niske, u bljeskovima:
U nepotpunim pregnućima rađaju se jalovi plodovi.
Jahao sam trinaest dana besprekidno do Samarkanda, i sjašio with a nasty case of piles.
Bojim se da krivo bojam bojanku.
Mrzio sam crtić Bojana.
Bear.
Medvedev.
Aleksej Aleksejevič Medvedev sakrio se s miševima, u rupu
Čujemo češkanje u stropu i pad nekog zrnja i ona kaže "Miševi igraju jamb!'
..Mem'ries.
...
Opsjednut sam nenapisanom pričom o revolucionistu.
"Ličnu kartu! Zanimanje?"
"Revolucionar!"
...smrvljen idealist, obuzet bijesom, sumnjom što ide u ludilo, a ponajviše demaskulinizirajućim samoprijezirom - sebe više prezire od svih reakcionara i sitnih budala - autodestruktivan je i slab zbog nedostatnosti uvjerenja
i kolebljivosti da djeluje.
Vjera, eshatološka konstrukcija, bit je postojanja, od instinkta do duše - sitnoća individue u društvu i većoj cjelini...
Zanimiv slučaj i simptomatična identifikacija na jednoj razini s
mladim Johnom Connorom, likom
iz cjelovečernjeg filma "Terminator 2", puštenog na kablovskom kanalu:
spašavanjem čovječanstva, mnogo godina prerano,
on daruje svim ljudima budućnost i oduzima je sebi: anulira svoje predodređenje, usudom dodijeljenu ulogu.
Od silnih mogućnosti koje sad se rastvaraju nauštrb, nijedna više nije ona najuzvišenija, konačno vrhunaravna.
Tabula raza, Horor Vakula,
Nesmisao.
Neispunjavanje potencijala i usahnjivanje duševno.
Što bi, recimo, bilo da je Ješua,
u momentu iznerviran, bijesno pljunuo: "Ma znate šta: Jebite se svi skupa pa rastite!",
i uzeo bludnicu pod ruku pa
otišao u miran i dug život, u Akvitaniju?
Što bi bilo, Budiša?
Što, što?
***
Citat:
I don't believe in Zimmerman,
I don't believe in Beatles
I just believe in...
'Ništa ovdje više nije jako i
sve je mlako, kao pljuvačka' prošli petak, oko osam.
večeras, kanda je drukčije, iako ne posve
Ništa se od petka nije izmijenilo - vrijeme i dalje protječe...
***
Danas Popodne, uhvativši oca kako umjesto zanimive utakmice gleda
epizodu hrvatske sapunice, shvatio sam da je - ne dočekavši rođenje unučeta - postao deda.
***
za kraj,
Kitnjasto Prozno Parče:
Stajao je Pracher u dovratku gladeći razdraženo lanac sata, igrajući prstima oko dugmadi.
Lice mu je rumeno kao opareno pile.
Očima usijano probija scenu u sobi, vrpoljavu krupnu pozadinu
služavke Hilde koja ravna posteljinu u kinderbetu.
U dva sitna koraka odluči se Pracher, i zabije
svoje prepone nasuho u nafutrane guzove Hilde a Hilda jeknu od iznenađenja i prepasti.
"Oh Hilde", sopće predinfarktno Pracher trljajući se,
"Ne spominjite ovo gospođi, Hilde... Ja sam slab", govori i gnječi njezino kiptanje, "Ja sam, ja sam - sonderling"...