Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/maroons

Marketing

Druga šansa

Čovjek dođe do dna, ne može sebi predočiti kakav je osjećaj 'biti dobro', samo leži na krevetu, gleda u strop, u neku točku koju je izmislio za sebe i svoje probleme. Najveća greška: misli da sve može sam riješiti. A ne vidi rješenje. Ne vidi izlaz. Jednostavno, prazan skup u glavi.

Razgovor. Nešto se prelomi. Čovjek skupi hrabrost, posluša dobru riječ, dobar savjet dragih ljudi kojima je i u takvim trenucima okružen. Kritičan trenutak: donijeti odluku. Natjerati onu točku da nestane, da se pretvori u nešto živo, nešto što će mu dat nadu.

Suočavanje sa samim sobom. Nezreo, ne razumije. Još treba puno učiti o životu. Prije svega, shvatiti da je koristan, da ga netko treba. Samo nek mu daju priliku. Zna da negdje u sebi ima ono nešto. Davno je to izgubio, ali zna da još uvijek postoji. Samo treba pronaći to.

Susreće razne ljude. Neznance kojima u trenucima njihove najveće životne borbe i patnje postaje najbolji prijatelj. Kako to sad, pa on ne zaslužuje to? Onda shvati, to su sve iste duše kao i on. Traže utjehu, snagu, prijatelja. Drugu priliku.

Mnoge je pozdravio. Dobre ljude, kojima zla kob nije dopustila da žive život kakav su htjeli. A on je bio tu kad su trebali prijatelja. Njemu su plakali, pričali o svom životu, još uvijek se nadali boljem...

A on? Što on radi? Počinje shvaćati. Život je samo jedan. Svi su ljudi prijatelji, samo se nisu upoznali. Ljudska riječ liječi i daje nadu. Treba se uzdati u sebe i ne gubiti nadu. Treba biti borac, usprkos svemu. Borac.

Druga šansa? Misli da je ne zaslužuje. Previše grešaka, nitko nema pravo gubiti vrijeme. I opet razgovor, znak ljubavi, nova prilika. Treba je ugrabiti, možda je posljednja. Ipak, sad barem zna o životu.

Počeo je oprezno. Ne zna koliko može, nakon svega. Polako se otvara prema svijetu oko sebe. Svijetu koji ga je čekao, uvijek bio tu za njega. Divni ljudi koji su čekali da ih upozna, da provede prijateljstvo s njima. Da bude ono što jest. Da pronađe ono što je izgubio. Da može reći: da, ja sam taj, prihvatite me ovakvog. Spreman sam.

I onda shvati. Čovječe, život je divan. Svi ti ljudi, sati provedeni u razgovorima o životu, smijeh, veselje... Sve je odjednom tu. I onda se nasmije kao onih dana kad je dobio prve Lego kockice. To je to. Konačno. Izgubljen i nađen.

Danas zna koliko vrijedi. I želi da drugi to znaju. Ponosan je. Želi postići sve. Zna da može. Prekasno? Ne. Druga šansa? Svakako. I uvijek.

Post je objavljen 09.06.2008. u 12:54 sati.