U 4.57 iznimno ljubazan kondukter primio je moj dvadesetak kilograma težak kovčeg i poveo me kroz vagone prema stražnjem dijelu vlaka, svako malo okrećući se prema meni sa smiješkom od uha do uha. Ušli smo u oblak dima iz kojeg su iznjedrile čudne spodobe, zgužvani pijanci nekoordiniranih kretnji tijela. Moglo bi se reći da su bauljali po tom istom vagonu u koji je iznimno ljubazan kondukter mene smjestio, pronašavši odjeljak u kojem mogu biti sama sa svojim prevelikim kovčegom. Zahvalila sam mu i zavalila se u mekanu sjedalicu pokraj prozora. Vani je bilo mračno, tu i tamo bi se vidjela pokoja ulična svjetiljka. Iz vagona je dopirao žamor pijanih spodoba.
„Sada bi bilo divno da mi u ovdje upadne jedan od ovih mutnih pijanaca raspoložen za zlostavljanje. Što bi ga spriječilo u naumu, osim moje predimenzionirane prtljage?“ – pomislila sam. U jednom trenutku mi sine da u kovčegu imam odvijač koji sam uzela za slučaj da mi se na jeftinoj prtljazi rasture kotačići. Izvadila sam odvijač i stavila ga u rukav majice, zlu ne trebalo. Na glavu sam stavila zimsku kapu i gledajući se u ogledalo pokušala namjestiti opaki izraz lica, zbog čega sam prasnula u smijeh.
„Da, baš će se neka pijana spodoba koja svoje lice svakodnevno promatra u ogledalu usrati od straha kada vidi mene namrštenu!“
Mudro sam zaključila da, kako Bog čuva djecu, budale i pijance, morati će i mene malo pričuvati jer zapravo spadam u sve tri navedene kategorije.
Dakle, realno gledajući, razloga za brigu zapravo i nije bilo. Uskoro ću stići u Katowice, odakle lovim vlak za Beč, gdje ću se nakon manje od desetak sati putovanja naći na dugo priželjkivanom pšeničnom pivu sa najdražom mi Sanjom.
Doista, ima nešto u onoj tvrdnji da se najbolje putuje kad putuješ sam.
Često se uljuljkana u sigurnosti svog doma, okružena ljudima koji me vole i o kojima sam emotivno ovisna, mogu dopustiti razno razne mušice, umišljene probleme, strahove i tomu slično jer znam da će se moji voljeni svojski potruditi da mi pomognu, da me utješe, da me paze i maze... Bit će da je to nekakva moja periodična igra traženja pažnje koju mi je teško svjesno kontrolirati.
No, onoga trena kada sam sama sjela u vlak i krenula put Poljske svi moji tobožnji strahovi su nestali. Znajući da sada ovisim isključivo o sebi samoj, nakon dugo vremena sam osjetila stabilnost. Kasnije je ta stabilnost prerasla u unutrašnji mir na kakvom bi mi svatko mogao zavidjeti.
Putujući vlakom, šećući kišom okupanim ulicama Wroclawa, mimoilazeći se sa grupicama mladih ljudi, sjedeći za šankom i ispijajući pivo u nekakvom pubu pokraj Ryneka ja sam njegovala taj mir. Možda me umirivala činjenica da, kada sam prepuštena samo sebi, sasvim u redu funkcioniram. Možda je udaljavanje od ljudi o kojima sam emotivno ovisna zapravo značilo oslobađanje od mene same, odnosno od mog bolesno potrebitog ega.
Dakle, Nietzsche je, barem u mom slučaju, imao pravo kada je napisao da su čovjekovi bližnji njegovi najgori neprijatelji jer ga čine slabim. Problem je u meni a ne u njima, jer sam si ja dopustila da se uljuljkam kao nekakvo emotivno prase.
Očito je da sam se morala nakratko maknuti iz rutine kako bih stekla uvid o vlastitim slabostima i ovisnostima koje mi otežavaju postizanje zadovoljstva i mira.
Ono što mi u trenutku dok pišem ovaj tekst najviše nedostaje jest upravo taj unutrašnji mir, pa ga pokušavam dozvati i čini se da mi pomalo i uspijeva. To je moja najdraža uspomena sa putovanja, a ne može se uhvatiti niti jednim fotoaparatom, tek ju se donekle može skrojiti riječima.
Wroclawska jutra
Gole krošnje
Crninom svojih grana
Paraju
Nebo.
-U nj se usmjerilo
Ponešto
Crvenkastih zvonika.
-U kristalnoj spokojnosti
Stare Odre
Ogledaju se
I nečujno uzdišu
Svojom ljepotom.
Post je objavljen 08.06.2008. u 14:25 sati.