Pregled posta

MAĐIONIČAR

(2007.)

oblaci su progutali sljeme
proljeće pokazuje svoje pravo lice
sve svoje strasti kroz čudljivo vrijeme
nema više ni traga od medvednice

i ko da je oduvijek tu praznina bila
ko da je horizont samo mutna slika
kad se je u oblake ta planina skrila
sve je samo tama bez ijednog oblika

a onda odjednom na vrh svjetlo sine
i ko da sam vrh usred neba stoji
ko da se iz ničeg u visine vine
i sa svjetlom se u trenu iznenada spoji

samo priroda ima tako velik dar
da planinu cijelu sakrije u oblake
to ne može ni jedan mađioničar
to je nešto iznad svake magije

i opet hitro, resko, poput bljeska blica
proširi se svjetlo duž cijele planine
dok prati ga osmijeh nade s moga lica
možda i u meni jednom svjetlo sine