Nuklearni lobi nastoji iskoristiti klimatske promjene kao argument za vraćanje nuklearnoj energiji. U Europi, međutim, to gotovo nigdje ne prolazi. Iako nuklerne elektrane zaista malo pridonose emisiji stakleničkih plinova, postoje drugi, neriješeni problemi.
Zelena lista, pridružena članica Europske zelene stranke, želi upozoriti hrvatsku javnost, izrađivače energetske strategije te naročito one koji su u poziciji odlučivanja na slijedeće činjenice zbog kojih izgradnja nuklarne elektrane ne smije biti energetsko rješenje za Hrvatsku:
1. – golemi troškovi nuklearne elektrane – koji obuhvaćaju: troškove gradnje (3 do 5 milijardi US$), troškove razgradnje (2,5 do 4 milijardi US$), troškove zbrinjavanja nuklearnog otpada (1 do 2 milijarde US$). Sveukupno to iznosi između 6 do 9 milijardi US$ za elektranu od 1000 MW.
2. – dodatni ili vanjski troškovi (tzv. externalities): troškovi koji se ne iskazuju u cijeni jedne nuklearke ali koji neminovno nastaju. To su: znanstvena istraživanja, edukacija kadrova, razvoj popratnih tehnologija, troškovi novih zakonskih propisa i regulacija, imovinsko-pravni troškovi, novi i dodatni troškovi osiguranja i mjera osiguranja itd.. Neki izvori (analize s Američkih sveučilišta) procijenjuju da externalities iznose od trećinu do dvije trećine cijene izgradnje jedne nuklearne elektrane.
3. – problem nabavke i skupoće urana – energent koji koristi nuklearna elektrana je rijedak i skup mineral uran 235 čija se količina u svijetu sve više smanjuje a cijena proporcionalno tome raste. Cijena triuranijum oktaoksida (U3O8) često snažno fluktuira te, kao i cijene drugih energenata, ovisi o nizu okolnosti na koje Hrvatska ne može utjecati. Opskrba je ovisna o nekoliko velikih dobavljača. Za očekivati je da će cijena urana u svom kretanju pratiti cijenu nafte, pa nuklearka neće osloboditi Hrvatsku zavisnosti od dobave i nestašice energenata. Osim toga, postrojenja za obogaćivanje urana, koja proizvode gorivo za nuklearne elektrane, rijetka su i vrlo skupa.
4. – predugo vrijeme izgradnje – Izgradnja jedne nuklearke traje između 10 i 15 godina. To znaći da se nuklearkama ne može efikasno odgovoriti na izazov koji postavljaju klimatske promjene: drastično i brzo smanjivanje emisija ugljičnog dioksida. Europa ne ide tim putem.
5. – problem zbrinjavanja istrošenog nuklearnog goriva (visokoradioaktivni otpad), te nisko i srednje aktivnog otpada. Pogodnog mjesta na teritoriju Hrvatske nema pa je za pretpostaviti da će se taj otpad morati izvoziti i pohranjivati u posebna odlagališta u inozemstvu. Prijevoz je dodatni visoki rizik. Nuklearni otpad ostaje opasan tisućama godina i ne smijemo takav "poklon" ostviti na brigu svojim dalekim potomcima.
6. – abnormalno visoki rizici nuklearnog postorjenja naprama koristi od dobivene energije. Američki znanstvenici procjenjuju vjerojatnost da se do 2013. godine dogodi nuklearna havarija tipa Černobil (topljenje jezgre) iznosi čak 45 posto. Šteta koja će tom prilikom nastati procjenjuje se na 56 do 314 milijardi US$.
Zbog svega navedenog smatramo da energetsku strategiju Hrvatske u uvjetima ubrzanih klimatskih promjena, te velike zaduženosti države treba okrenuti prema provjerenim modelima energetske efikasnosti i uštede energije. U energetski zaokret treba uključiti sve moguće izvore, od solarnih do bioplina i geotermalnih izvora.
Smatramo da bi svi javni objekti, svi trgovački centri i sva velika skladišta koja sad uništavaju livade, trebala na krovu imati zelenilo i fotonaposnke panele za struju te kolektore za grijanje i hlađenje. Švedska, Njemačka i Austrijska iskustva pokazuju kako se u tom sektoru mogu otvoriti deseci tisuća novih radnih mjesta, te novi pogoni. To je branša koja u cijelome svijetu, pa i na burzama, bilježi godišnji rast od oko 40 posto. Tko to ne zna, ne vidi ili prikriva, ne smije sudjelovati u razvojnim projektima ove zemlje.
Također, ovogodišnji izrađivači strateškog dokumenta za Hrvatsku ne smiju nipošto ponoviti grešku, pa privatizirati HEP i ostatke INA-e. Opasne su tvrdnje kako otvaranje naše energetike špekulativnom privatnom kapitalu donosi sigurnost. Svi svjetski primjeri, od Kalifornije do Mađarske pokazuju koliko je to štetno i opasno. Uključivanje građana i poduzetnika treba organizirati po njemačkom ili švedskom modelu, koji su dosad postigli najbolje rezulate.
Također, Energetska strategija države je previše važan dokument da bi ga pojedini lobiji zlorabil za ostvarenje svojih sebičnih ciljeva, na štetu građana ove zemlje.
Post je objavljen 07.06.2008. u 10:03 sati.