Marketing
Plačem dakle sretan sam!
Ovih dana sam nakon dugo vremena ponovno zaplakao, sjećam se da sam se nekoć znao zatvoriti u sobu, zamračiti, stisnuti se u kut i zaplakati onako pošteno bez suzdržavanja. Istina da čovjek tada osjeća određenu veliku bol ali istovremeno i veliko olakšanje..
Osoba koja ne samo da me rodila nego mi i par puta spasila život jednom je rekla "sritnija san ja kad plačem nego 90% njih kad se smije."
I doista, možda ne 90% ali ljudi se često smiju iz neke objesti, iz zlobne nadmoći, ispraznosti, izruguju se drugima da bi prekrili svoje mane i pokušali se pokazati nadmoćnijima od nekog drugog.. Smijanje i osmjesi su nešto predivno ako su iskreni i od srca, no vrlo često su lažni, zlobni, odvratni..
Plakanje je s druge strane, možda nešto rijeđa ali iskrenija pojava.. plače se jer nekoga voliš, jer ti je stalo, jer ti se nakupi svega, jer nisi hladno bezosjećajno isprogramirano stvorenje, plakanje je dokaz da smo ljudi, da imamo kakvu takvu dušu, da nas nije uhvatila potpuna ravnodušnost, plakanje je izvanredan mehanizam samoizlječenja, samoobnavljanja, samooživljavanja.. ne treba vam nikakav svećenik da mu ispovjedate "grijehe", kao da njemu nije dosta svojih grijeha pa još mora slušat tuđe gluposti, onda ih vjerojatno mora ispričati nekom nadređenijem pa ovaj opet nekom nadređenijem i tako sve do pape koji onda skuži aha, većina ljudi je danas takva i takva i po tome osmisli godišnji plan i program za bezlična popovanja.. no dobro da sad ne uvrijedim katolike.. dakle, lijepo je ponekad i pošteno se isplakati.. a još da naiđe i neko prijateljsko "rame za plakanje", ma di'š bolje 
Post je objavljen 06.06.2008. u 00:29 sati.