Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/tuzasve

Marketing

Koji je cilj seksa?


Seks – cilj, sredstvo ili oboje?
Postoje razna tumačenja ljudske seksualnosti. Od čisto medicinsko-anatomskog koje seksualnu funkciju posmatra u kontekstu reprodukcije i produženja vrste, preko psihoanalitičkog koja analizira uticaj seksualnosti na psihičke procese i dinamiku, socio-kulturološkog koje seksualne odnose smešta u prostor civilizacijskih, kulturnih i društvenih koordinata, pa do religiozno-duhovnog koje moralno ili mistično-okultno procenjuje vrednosti seksualnog ponašanja i prakse.
Kao što smo u uvodu ove knjige napomenuli, najopasnije je neki fenomen posmatrati jednodimenzionalno. Čovek je najkomleksnije biće od svih i njegova složenost se ogleda u homeostatičkoj usaglašenosti svih bioloških sistema i mehanizama, na čelu sa intelektualnim i duhovnim kapacitetom koji ga nepremostivo odvaja od životinjskog sveta. Stoga ni seksualnost ne smemo ni banalizovati i podcenjivati, niti stavljati u superioran položaj u odnosu na druge funkcije i energije u čoveku.
Krenimo sada u logičku gradaciju ljudske seksualnosti koja će nam omogućiti da bolje shvatimo njeno pravo mesto i važnost u životu svakoga od nas.

Reproduktivna dimenzija seksa.

Svi znamo kako se prave deca. Možda nam je teško palo prvo suočavanje sa činjenicom da ih ne donose rode, ali vremenom smo svakako radoznalo ovladali osnovnim saznanjima i veštinama koja vode produženju ljudske vrste. Ovde se radi o seksualnom nagonu koji „čuči“ u svakom od nas i koji teži da ispuni reproduktivnu funkciju našeg organizma. Ovaj nagon se smešta u društveni, kulturni, civilizacijski i religiozni okvir jer je čovek biće koje se rađa, živi i umire kao deo zajednice. Čovek dakle treba da teži ostvarivanju ovog nagona ali kako? Da li kao životinja prateći svoj instink za parenje ili kao društveno biće gradeći stabilan porodični okvir usaglašen normama društva u kome živi, ili pak koristeći neko prelazno rešenje? Šta najviše odgovara njegovoj prirodi? Odgovore ćemo dati tek pošto analiziramo ostale dimenzije seksa.

Psiho-socijalna dimenzija seksa.

Svi smo takođe čuli za Frojda. „Otac psihoanalize“ je skovao sintagmu „Edipov kompleks“ kao naziv za koncept kojim objašnjava rano formiranje ličnosti kod deteta. Ukratko rečeno, prvi seksualni objekt za dečaka je, po Frojdu, njegova majka, ali na putu ostvarenja te želje stoji figura oca koja kod deteta stvara strah od kažnjavanja tj. kastracije. Ovo dalje vodi do identifikacije dečaka sa ocem, formiranja tzv. super-ega kao savesti utemeljene u društvenim i religioznim normama i preusmeravanja seksualne želje ka drugim objektima jer je prvobitni socijalno neprihvatljiv. U ovoj fazi je, slažu se neki psiholozi, zaista moguće u nekim slučajevima preumeravanje želje na bizarne objekte (perverzija) ili na isti pol (homoseksualizam). Seksualna želja (libido) kao jedna od primarnih i „primitivnih“ (pored gladi i besa, koji svi zajedno čine „id“) se pomoću „ega“ (prosto rečeno – naše „ja“, „svest o sebi“) dovodi u sklad sa super-egom kao sistemom normi socijalno prihvatljivog ponašanja. Ovo često rekanališe seksualnu želju u druge, prihvatljive oblike ponašanja, i može voditi do potiskivanja i stvaranja neuroza. Iako je Frojdov koncept bio kasnije predmet mnogih kritika i po mnogima prenaglašavao uticaj libida na formiranje ličnosti i ljudsko ponašanje, jasno je da seksualnost od ranog detinjstva zaista igra veliku ulogu u formiranju identiteta i ličnosti čoveka, i posredno ima značajan uticaj u procesima socijalizacije. Traume iz ranog detinjstva vezane za nedostatak ljubavi i pažnje roditelja ili torture i seksualno zlostavljanje, ostavljaju trajne posledice na mentalno i seksualno zdravlje pojedinaca. Stabilan porodični ambijent, s druge strane, ispunjen roditeljskom toplinom i ljubavlju, omogućavaju zdravo formiranje seksualnosti i, samim tim, uspešnost čoveka u budućim društvenim kontaktima vezanim za ostvarivanje njegove seksualne funkcije.

Emotivna dimenzija seksa.

Seksualni čin kao akt spajanja, ali ne nužno i ljubavi, ima svakako svoju emotivnu dimenziju. Prilikom seksa luče se hormoni koji povećavaju osećaj zadovoljstva i sreće. Orgazam predstavlja potpuno fizičko i emotivno pražnjenje i opuštanje. Ukoliko je cilj seksa čisto telesni užitak, domet ovakvog emotivnog zadovoljstva je kratkotrajan. Ako je seksualni čin deo dubljeg emotivnog i senzualnog spajanja i povezivanja onda ga možemo asocirati sa ljubavlju. Ljudi često mešaju ili poistovećuju pojam seksa i ljubavi, a oslobađanje frustracija ili unutrašnjih konflikata putem seksa - sa realizacijom prirodnog seksualnog nagona.

Mistično-religiozna dimenzija seksa.

U mnogim paganskim religijama i kulturama bilo je prisutno obožavanje muškog polnog organa ili kult falusa. Boginje u nekim politeističkim verama bile su likovi žena izraženih sekundarnih polnih karakteristika, simbolišući plodnost i rađanje kao vrhovno načelo. Kineski taoizam i hinduistička tantra su religiozne i duhovne tradicije koje u seksualnosti vide sveti princip i put ka unutrašnjem prosvećenju. Moralno učenje judaizma, hrišćanstva i islama, kroz istoriju do današnjih dana, dominantno utiču na odnos i stav društva prema seksu u kulturama temeljenim na vrednostima tih religija. Sve ovo nam govori i svojevrsnom duhovnom iskustvu i važnosti seksualnosti jer je ona, kao što smo uočili, povezana sa produženjem života, spajanjem dvaju bića i aktom ljubavi.

Utilitarna dimenzija seksa.

U razumevanju ovog fenomena bitno je uočiti da je seksualna potreba jedan od primarnih fizoloških nagona koji se najefikasnije, najčešće i najlakše smešta u kontekst viših nivoa hijerarhije motiva koji usmeravaju ljudsko ponašanje. Od motiva bezbednosti (korišćenje seksa kao sredstva za fizičku i materijalnu sigurnost), preko motiva pripadnosti (seks kao sredstvo produbljivanja i učvršćivanja veza i ljubavi) do statusnih i motiva samopotvrđivanja. Takođe, seks se često koristi kao pogodno i pristupačno sredstvo za brzo dolaženje do osećaja telesnog i emotivnog zadovoljstva i smanjenja unutrašnjih tenzija. To je zato što je seksualno zadovoljstvo dublje i intenzivnije od zadovoljstva koje se vezuje za ispunjavanje ostalih nagonskih potreba, a ovo je opet stoga što je produženje života vrste genetski imperativ živog sveta.

Seks i savremeno društvo.

Kao što smo u uvodu ovog poglavlja primetili, u savremenom permisivnom (dopuštajućem) društvu više je nego prisutna banalizacija seksualnosti i potrošački odnos prema seksu uopšte. „Seksualna revolucija“ i slom tradicionalnih vrednosti doprineli su ponovnom procenjivanju mnogih spekata ljudskog života, pa i seksualnog. Demokratska, medijska i tržišna globalizacija čija su dva glavna obeležja koncept ljudskih prava u društvu i potrošački koncept u ekonomiji, pored pozitivnih pomaka u naučnom shvatanju seksualnosti i skidanja etikete tabua sa nje, te unapređivanja prava žena i manjinskih grupa, i njihovog položaja u društvu, doprineli su i stvaranju tragi-komičnih fenomena u domenu seksualnosti. Zarad ostvarivanja apstraktnog shvatanih ljudskih prava i sloboda, gube se granice onoga što se nazivalo „prirodnim seksualnim odnosom“ (sa svim svojim prednostima i manama), a sve ono što nije direktno u sukobu sa zakonom prihvata se kao legitimno i postaje deo ponude i tražnje modernog seksualnog tržišta. Kritička naučna i etička javnost često ostaje nema ili ućutkana pred ovim fenomenom jer se industrija „ljudskih strasti“ koja obrće milijarde dolara sasvim lepo uklapa u društveno-politički milje savremenog sveta i predstavlja uticajan lobi.
Iako je slom konzervativnih vrednosti pod naletom ere progresa i nauke bio neminovan i iako je razvejao mnoge loše predrasude i ubeđenja, te unapredio kvalitet ljudskog života u važnim segmentima, mišljenja smo da je svojom euforičnom silinom i egocentrizmom porodio mnoge fenomene koje se krajnje negativno odnose na problem ljudske seksualnosti. Rušenje porodice kao osnovne ćelije društva (ovde ne podrazumevamo kritičku evaluaciju tradicionalnog koncepta porodice), „nasilno“ izdvajanje seksualnosti iz njenog antropološkog i funkcionalnog konteksta i anatemisanje naučnih istraživanja na polju seksualnosti koja nisu u skladu sa današnjim ideološkim shvatanjima, sigurno su doprineli proliferaciji (umnožavanju) seksualnih disfunkcionalnosti, padu nataliteta u razvijenim zemljama i porastu trenda promiskuiteta u društvu.

Logičan zaključak.

Kada uzmemo u obzir sve uočeno u prethodnoj kratkoj analizi (neka čitalac ne zameri na pojednostavljenosti), polako nam se nameću konture idealnog društvenog i psihološkog obrasca seksualnosti koji omogućava muškarcu ostvarivanje svih njenih dimenzija i usaglašenost sa samom muškom prirodom. Primarni, ali ne i nužni antropološki cilj seksa je stvaranje potomstva. U tom smislu idealno je da muškarac neguje seksualne odnose sa ženom ali u cilju produbljivanja ljubavi i veze sa osobom za koju procenjuje da mu odgovara kao partner za potencijalno formiranje porodice (videli smo značaj porodice na zdravo formiranje deteta). Videli smo takođe da reprodukcija kao suština seksa u naturalističkom pogledu ipak nije njegova jedina dimenzija. Parovi koji ne mogu da imaju decu iz nekih razloga takođe mogu i trebaju da uživaju u seksu kao činu ljubavi, povezivanja i užitka. I to na način koji će omogućiti zadovoljenje oba partnera, gde im naučna saznanja i informisanost mogu mnogo pomoći. Neko će pitati: „Pa zašto neko ako mu cilj nije razmnožavanje treba da bude u monogamnom odnosu?“ Pa zato što je seks kao čin povezivanja i sjedinjavanja inherentno vezan za pojam i suštinu ljubavi. Složićete se da je iskrena i duboka emotivna ljubav i suštinsko, pa i anatomsko spajanje, moguće samo između dvoje ljudi. Pored toga, da li bi prestanak seksualne vitalnosti i funkcionalnosti trebalo da isključuje ljubav i zadovoljstvo? Pa naravno da ne. Stabilna i trajna emotivna veza će i muškarcu i ženi omogućiti ljubav, sigurnost i pripadanje i u starijim danima kada pad hormona smanji seksualnu želju i funkcionalnost. Promiskuitet i poligamija možda mogu omogućiti dodatni kratkotrajni užitak, ali porađaju ljubomoru, destruktivnost i emotivnu plitkost, pa i povećavaju rizik od telesnih oboljenja.

Naglašavam da iznešeni pogled na seksualnost predstavlja idealistički i lični prilaz autora i da krajnji kriterijum za procenu seksualne funkcionalnost čoveka ne sme biti osuda i nerazumevanje, nego sloboda ličnosti i pravo na izbor. Međutim, podjednako je važno i da savremen naučni pristup seksualnosti bude oslobođen modernih ideoloških klišea koji često onemogućavaju objektivnost i dalekosežnost istraživanja. Cilj svake grane medicine i psihologije mora biti omogućavanje čoveku da, ukoliko mu je to želja, bude što približniji ostvarivanju ovog antropološki i socijalno idealnog izraza seksualnosti.


Post je objavljen 05.06.2008. u 22:08 sati.