na prolasku kroz davno začaran san
presvučen sedefastom tamom
negdje na zaboravljenoj granici bola i čežnje
nađoh ga ponovno
čekao je izbezumljen od tuge mjesec nad morem
ljubavnicu javom otetu
svjetlošću danjom okovanu
oblacima pogledu njegovu skritu
čekao je kao što je vjekovima prije strpljivo čekao
osluškujući mi korake
siguran u moj dolazak
žedna njegova daha
pozvah ga da siđe u moje naručje
i zbog lude želje jedne žene zaječi nebo
kad mjesec se vječnosti odreknu
s morem stopi
i smrtnik postade
u zagrljaju zraka srebrnih
zatomnjenju pradavnih naslućivanja
plesu rastinjalih plamenova puti
poželjeh da plime nas rastoče po pijesku
da valovi nas razbiju o hridi
vjetrovi nasuču na obale gdje jutra nikad ne sviću
(ah, kad bi se toliko želja u jednoj noći ostvariti moglo!)
opijene i usnule
iznenadi nas svitanje
i čisto iz ljubomore razlije se u dan
ustuknuvši pred naletom nenadane samoće
tek prošaptah
ne brini, naći ću te ponovno
zbog mene si na zemlju sišao
Post je objavljen 04.06.2008. u 17:21 sati.