U doba kad je još nisam htjela slušat, mama mi je rekla: 'prijeteljstvo treba njegovati, ne možeš se okrenuti kad je najgore i odustati od svega...''
Ne kažem da nije imala pravo. Ali, sve to ne vrijedi puno ako se samo ti trudiš, ili ako procijeniš da spasa nema. Ne znam. Tako to ide rekla bih. Jedan dan tvoj život čine One, a drugi dan tu ulogu preuzme On. Pa zar je to moguće, pitam se?
Zar je moguće da jedna osoba zamjeni više njih? Da li je moguće da osobe koje su prije činile tvoj život, sad su višak? Nema mjesta za njih... Jer je to popunio On.
Moguće je ljudi, moguće.
Evo tri slučaja... zanimljiva zapravo. odnos On i One. i kako sve uskladiti.
slučaj br. 1
Sara, doselila se na faks u veliki grad iz malog grada, sama... drugu godinu svog akademskog obrazovanja upoznaje Njega... nije joj se baš sviđao tako jako na početku, ali bože moj. Treba dat čovjeku šansu... Malo pomalo, to je postalo ozbiljno. Koliko ozbiljno? kao smrt, toliko ozbiljno da je on jedina osoba koju viđa, jedina osoba, osim cimerice, s kojom priča... Sara nema prijateljica više, jer svo svoje vrijeme posvećuje Njemu. Ako mu se slučajno ne javi na telefon sat vremena, On dolazi provjerit jel sve ok s njom, jer zabrinjavajuće je ako se ne čuju ili pošalju si poruku svakih 15 minuta.
Toliko o Sari. Zapravo, zaključak bi možda trebao biti: živjeli su sretno do kraja života, viđajući samo jedno drugo... ali, nekako sumnjam u takav kraj. a sve je moguće...
slučaj broj 2.
Selma, također se doselila na faks, ali ne sama. S njom su tu došle i njezine četiri najbolje frendice... Također je upoznala Njega. I jako ga voli... Sretna je što ga ima. Što je našla nekoga tko je tako upotpunjuje. Ali, tu su još uvijek one. I Selma zna da će zauvijek biti u njenom životu, nikad joj nije palo na pamet njih zapostavljat. I njen dečko to razumije... One su tu bile prije njega, i one će zauvijek biti tu. Možda će poslije svaka imati svoj život, možda je ovo jedino vrijeme, ovaj period kad mogu biti toliko vezane, i to koriste. Makar, Selma ne sumnja da ce biti zauvijek tu. Vidi i njih i njega.
slučaj br. 3
Sandra, ima zajednički početak sa Sarom i Selmom. Sandra se također na faks doselila iz maloga mjesta... Bilo ju je strah da će biti usamljena. Međutim, njezini strahovi su bili neopravdani. Zbližila se s par cura s faksa, imale su dosta zajedničkih stvari, makar su sve četiri bile poprilično različite. Štoviše, gotovo da je jedna morala biti poveznica drugoj... Godine studiranja su prolazile, prijateljstvo se održalo, studentske ludorije su tekle svojim redom...
međutim, unatoč njima, Sandra baš nije bila sretna... Nešto je falilo. Možda dečko? Da, možda bi bilo dobro imati nekoga s čim može započinjat rečenicu 'moj dečko'. Ali, svejedno bilo joj je dobro, valjda. Samo Sandra to najbolje zna.
I, jedne veceri Sandra je napokon odlucila dati šansu NJemu... bio je tu vec neko vrijeme, ali ona se neckala. No, stvar je profunkcionirala. Moglo bi se reci da ga je zavoljela, makar se prije možda nije mogla zamisliti u toj situaciji... i od tada samo on.
Svoje vrijeme je pocela isto tako provoditi samo s njim... a frendice? Ah, da. Pa i one su postojale. Sandra svoje frendice viđa sada samo ako joj usput padne koja kava... tipa, ako joj se neka frendica uklopi u rupu između predavanja pa s njom tada može otići na kavu ili eventualno ručak. a to da bi Sandra predložila neku kavu, nazvala frendicu ili nešto takvo... Ne. Ne pada joj na pamet.To vrijeme je rezervirano za dečka. Jer ona sad većinu svojih rečenica započinje s 'moj dečko'... s pojedinim frendicama lagano i gubi teme za razovor, pošto se viđaju rijetko ne može baš više ni pitat 'šta ima'?
Eto ljudi... to su tri slučaja. Ne znam koji vam je najzanimljivi. Meni osobno se sviđa slučaj dva, štoviše mogu se i poistovjetiti s njim. Ja znam da je ponekad sve to teško izvesti i za svakoga imati vremena. Ono, radiš, trebaš viđati i dečka, i frendice, i rodbinu i psa šetat... znam. previše je to ljudi za jedan dan. Jer dan ima samo 24 sata... ali, možda ih stigneš ubacit u jedan tjedan? Vidiš... 168 sati. Ako ne stanu svi u jedan tjedan, sigurno stanu u mjesec. Možeš li jedan ili dva sata odvojit od 720 za neke ljude koji su nekad činili tvoju svakodnevnicu? Ja mislim da je to izvedivo. Dakako, možda se varam.
Na kraju se svodi na jedno. Jednostavno postoje tipovi ljudi, tipovi cura. Neke mogu balansirati sve, a neke ne. Sara i Sandra su recimo tipovi žena koje mogu biti predane samo jednoj osobi. Dečku. Ako ga nemaju, onda su im frendice zamjena za dečke, ali čim rečenice počnu počinjat sa 'moj dečko' iz vokabulara se gube stvari kao 'bila sam jučer s frendicama na kavi'.
Frendice su zamjena za dečka. Ali, poslije... gube se tragovi postojanja. Tužno zapravo. Ah, ovih dana mi svakakve stvari padaju na pamet... ne znam što mi je. Biće da preispitujem svoju savijest. A ne volim ići tim vodama... Voljela bih da vam mogu reći kako završavaju naše protagonistice... ali ne mogu, jer ne znam. Imam blokadu. Hoće li Sara shvatiti da On malo pretjeruje, ili joj se pak baš to i sviđa? Hoće li u Selminom životu zauvijek ostati njene frendice ma gdje god bile?
Hoće li se Sandra sjetiti života prije Njega, hoće li napokon ona napraviti prvi korak i pozvati frendice na jednu popodnevnu kavu?
Ne znam ljudi. Ako ikad saznam, javljam.
Post je objavljen 02.06.2008. u 22:07 sati.