Marketing
I've never been perfect, but neither have you
Podigla sam Nami u naručje.
Ja: Uopće nije u tome stvar. I opet si sve krivo shvatila.
Moja majka me gledala. Imala je tamnoljubičaste podnočnjake, a oči su joj bile podlivene krvlju. Izgledala je poput hollywoodskog vampira. Da, hollywoodskog. Ni jedan vampir na svijetu ne izgleda tako.
Bio je Badnjak. Nami me držala oko vrata i smiješila se. U jednoj je ruci držala medvjedića - božićni dar njenog oca.
Minako: Zoveš ih da bi me nadzirali.
Ja: Zar ne bih to mogla i sama?
Pogledala sam kroz prozor. Padao je gust snijeg.
Minako: Pa valjda i bi...
Ja: Uostalom, on ti dolazi svaki vikend, zašto ti to sada smeta?
Minako: Pa zar se ne očekuje od mene neka blagdanska večera ili nešto? Znaš da je uvijek tvoj otac kuhao.
Ja: Ja sam se za sve već pobrinula.
Minako: Krasno. Sad će misliti da sam neposobna.
Ja: Hoćeš li više ušutjeti?!
Minako: Molim?
Ja: Od kad sam došla, stalno se žališ i prigovaraš svemu što ja učinim, umjesto da kažeš "hvala" ili barem šutiš. Dosta mi je toga, mama. Stvarno si pretjerala!
Minako: Ma kako ti to razgovaraš sa mnom?!
U taj tren se začulo zvono na vratima.
Nami: Zvono! Blzo otvoli, mama!
Nasmiješila sam se preko volje i zajedno s Nami otišla do vrata. Otvorila sam ih. Rogue i Dumbledore su ondje stajali i smiješili se od uha do uha.
Nami: Lolo!
Rogue i ja smo prasnule u smijeh.
Rogue: Barem je na pravom putu.
Ušli su, a ja sam zatvorila vrata za njima. Slijedila sam ih do dnevnog boravka. Ondje je moja majka sjedila u fotelji i imala nadureni izraz lica.
Dumbledore: Dobra večer, Minako.
Minako: Dobra večer, Albuse. Rogue.
Dumbledore: Ayumi, gdje ti je brat?
Ja: Akira? Gore je. Idem po njega. Ideš, Ro?
Rogue je kimnula glavom i zajedno smo se počele uspinjati stubama.
Rogue: Što se događa?
Ja: Ništa, mama šizi. Jer ona nije pripremila večeru za danas, nego sam ja, pa ćete vi kao mislit' da je ona nesposobna.
Rogue: Što i jest. To već mislimo.
Uzdahnula sam.
Ja: Da bar nije istina.
Došle smo na kat na kojem su bile spavaće sobe. Vidjela sam svog brata kroz odškrinuta vrata. Djelovao je tužno.
Ja: Možeš li ju malo pridržati?
Rogue: Naravno.
Moj brat je sada imao 5 godina. Bio je prilično vedar dječačić prije nego što su nam se roditelji rastali. Sada je uvijek imao ozbiljan izraz lica. Tek kadkad bi se meni nasmiješio. Imao je samo 5 godina, a bio je prisiljen odrasti. Nisam smatrala to poštenim. Ja sam odrastala bez roditelja, ali još uvijek sam imala koliko-toliko sretno djetinjstvo. Imala sam dojam da Akira uopće nije imao djetinjstvo.
Sjedio je na podu sobe u kojoj smo boravili on, Nami i ja. Zamišljeno je slagao lego-kocke.
Ja: Akira - rekla sam nježno.
Sjela sam kraj njega i pogledala u konstrukciju. Bio je to dvorac, a ispred dvorca petero ljudi.
Ja: Što je to?
Akira: Ovo smo ti, ja, mama, tata i Nami - pokazivao je ljude - a ovo je naša kuća.
Potom je snažno nogom gurnuo konstrukciju. Raspala se na pojedine kockice. Akira je nastavio rukama rastavljati dvorac. Uhvatila sam ga i poljubila u čelo.
Ja: Smiri se, Akira.
Akira: Neću! NIje fer!
Pokušao se osloboditi iz mog stiska. Kad je napokon odustao, ponovno sam ga poljubila u čelo.
Ja: Znam da nije fer, Akira. Ali tako je ispalo.
Akira: Zašto baš mi?
Iznenadilo me to pitanje. Da, uistinu, zašto?
Ja: Ne znam - rekla sam i osmijehnula se svojoj pomisli. - Viša sila.
Rogue je provirila kroz vrata.
Rogue: Je li sve u redu?
Ja: Je. Sad ćemo mi doći.
Ustala sam. Akira me uhvatio za ruku i zajedno smo se spustili natrag u dnevni boravak.
Moja je majka sada već bila bolje volje. Nije me začudila čaša vina u njenoj ruci - očit razlog zašto je bolje volje. Znala sam da Dumbledore nema ništa s tim. On nije ništa pio, ali je zabrinutim pogledom gledao moju majku. Kad sam ušla s Akirom, nasmiješio se mom bratu. Akira mu je uzvratio plahi osmijeh.
Rogue: OK, vrijeme je za darove!
Nami je ciknula i počela skakati uokolo. Akira se šire osmijehnuo, ali ništa više od toga. Moja je majka izgledala kao da se silno raduje. Ja sam se pokušala osmijehnuti, ali mislim da mi nije uspjelo.
Rogue: Krenut ćemo od najmlađih.
Pružila je Nami paket umotan u sjajni crveni papir za umatanje. Bio je to malen paketić, ali ja sam znala da sadrži najljepšu stvar na svijetu - dio Rogueinog srca. Nami je odmotala paketić.
Rogue: Lucky charm. K predstavlja riječ kabuto.
Ja: Praviš mi samuraja od djeteta?
Rogue: Zar je to loše?
Ja: Pa i nije - rekla sam i osmijehnula se.
Zazvonilo je zvono na vratima. Pošla sam ih otvoriti. Pred vratima je stajao Harry, crna kosa mu je bila prošarana sniježnim pahuljicama.
Harry: Hej - rekao je i osmijehnuo se.
Ja: Hej - rekla sam pokušavajući mu vratiti osmijeh. Nije mi uspjelo.
Zatvorila sam vrata za njim i nastavila ga promatrati.
Harry: Što je?
Ja: Ma ništa - rekla sam i odvratila pogled. Uhvatio me za ruku.
Harry: Ayu, vidim ti u očima da nešto nije u redu. Što se događa? Ako hoćeš, mogu ja otići...
Ja: Ma nije to.
Uzdahnula sam.
Ja: Samo mi je palo napamet... Badnjak je i ti si tu... zbog Nami... a moj tata...
Počela sam plakati. Harry me zagrlio.
Harry: Nemoj plakati, molim te. Onda se i ja osjećam grozno.
Odmaknula sam se od njega i obrisala suze.
Ja: Žao mi je. Zbog svega. Zbog onog prije...
Harry: Ne, Ayu, meni je žao. Nikada nisam trebao reći takvo što. Nikada nisam smio reći da te nije briga za Nami.
Pogledala sam ga. U očima mu se vidjelo da mu je uistinu žao.
Ja: Ne slaviš Božić s Ronom i Hermionom?
Harry: Ne. Ovdje sam zbog tebe.
Nježno me uhvatio za bradu. Samo jedan trenutak, samo jedan otkucaj srca, samo jedan treptaj... i poljubio me.
Post je objavljen 07.06.2008. u 19:00 sati.