...
Vrata se otvaraju...
Strah ju je.
Došao je red i na posljednju sobu.
Soba sa zrcalima.
Skuplja hrabrosti i ulazi.
Vrata se treskom zatvaraju.
Prostorijom se zaori smijeh i prolomi se samo njoj čujno pucanje stakla.
Niti jedno nije ostalo čitavo.
Koliko li je to godina nesreće?
Probija se kroz krhotine stotina zrcala i staje pred ono u kojem je najmanje izobličena.
To što vidi ne sviđa joj se.
Umorno lice i bol u očima od tisuća suza proplakanih u predugim noćima.
Smijeh ne prestaje.
Ne može izdržati.
Slaba je.
Pada ničice i krhotine se zabijaju, jedna dublje od druge...
Bolan krik.
Topla i ljepljiva krv slijeva se niz njene potkoljenice.
Ne može sama ustati.
Pogleda u odraz...
netko stoji daleko iza nje i približava joj se.
Krvnik ili spasitelj?
Pokušava pobjeći.
Prilazi joj polako.
Kao da zna da ne može nikuda.
Pruža ruke i pridiže ju na noge.
Dilema je još u glavi...
Što sad?
Vadi krhotine iz njenih krvavih koljena...
...pogled, osmijeh...
...
Ipak je spasitelj...
Post je objavljen 02.06.2008. u 19:35 sati.