Pauza je bila gotova još prije pola sata, a gospođa McKellers i ja smo se već prionile na posao. Začudila sam se koliko je danas ljudi dolazilo podignuti knjige. Nisam znala da postoji toliko interes za knjige.
"Oh, ljeto stvarno čini svoje.",oglasi se gospođa McKellers nakon što je jedan gospodin uzeo knjigu i otišao. "Godišnji odmori su prava gnjavaža ako nemate neko štivo uz sebe."
Nasmiješila sam se.
Nastavljala sam brisati prašinu s polica, usput slušajući radio u knjižnici. Gospođa McKellers je stvarno bila dobra. Dopustila je upaliti zvučnike u cijeloj knjižnici tako da se mogao čuti radio, a stanicu je postavila na moj najdraži kanal- Radio MC music.
Stvarno sam joj bila zahvalna.
"Pretpostavljam da su to većinom ljubavni romani.",kažem nasmiješeno.
"Barem je to nešto.",kaže ona iza pulta, pretražujući neke papire. "Što fali ljubavnim romanima?"
Osjetila sam nagli, izazivački ton u njenom glasu pa sam podigla svoj pogled prema njoj.
Skinula je svoje naočale i znatiželjno me promatrala s smiješkom na licu.
"Um, to je retoričko pitanje ili?",upitam, ali sumnjala sam u svoje riječi.
Bila sam u pravu.
"Ne, to je postavljeno pitanje. Dakle, da te čujem, Maddy. Što fali ljubavnim romanima?"
Osmijeh joj se raširio licem dok sam polako, mic-po-mic, crvenila.
"Paaa…",počela sam. "Zapravo, ništa im ne fali. Možda su previše, znate…sladunjavi. Ima previše intimnih opisa, previše ljubavnih situacija…Znate, imam osjećaj kao da govore kako je ljubav nešto najlakše na svijetu."
Gospođa McKellers mi se nasmiješila.
"Zanimljiv odgovor. Ali ipak…meni se čini da si ti baš tip za ljubavne romane."
Namrštila sam se iako sam znala da me tom rečenicom nije htjela ništa uvrijediti ili nešto.
"Ima važnijih stvari u svijetu od ljubavi.",smrknuto sam rekla.
Ostala je iznenađena mojom rečenicom. Valjda je očekivala da ću sramežljivo klimnuti glavom na njenu rečenicu. E pa imam i ja svoja mišljenja.
"Zbilja?",znatiželjno me pogledala. "Navedi jednu."
"Obitelj.",kažem bez premišljanja. "Prva i najvažnija stvar na svijetu."
Opet se nasmiješila što mi je pomalo smetalo. Ne volim kad se ljudi nasmijavaju mojim zaključcima. Pa svi imamo svoja mišljenja i pravo da saslušamo ostala, bez da ih osuđujemo.
To stvarno nisam očekivala od gospođe McKellers.
"A što misliš otkud nastaje ljubav?",kaže ona. "Maddy, obitelj ti daje ono najvažnije, a to je ljubav. Pa zašto onda i to ne bi mogla staviti kao najvažniju stvar na svijetu?"
Hm. Dobro pitanje.
"Paa…ja sam uvijek smatrala ljubav…ovaj…",nisam dovršila svoju rečenicu. Zvučala je pomalo glupo.
No, gospođa McKellers me zamolila da nastavim.
"Ja sam uvijek smatrala pravi pojam ljubavi…među zaljubljenicima."
Nasmiješila mi se i klimnula glavom. Pogled usmjerila prema papirima ispred sebe.
"Ali to ne znači da obitelj ne daje ljubav!",brzo dodam, a osjetila sam kako mi se znoj slijeva niz čelo. "Samo…ma, shvaćate što želim reći."
Gospođa McKellers mi se srčano nasmijala i potvrdno klimnula glavom.
Sad kad smo to riješili, obadvije smo se vratili na posao. Ona je nešto počela tipkati po kompjuteru dok sam ja počela čistiti gornje police s starijim knjigama.
Kad je posao bio gotov, samo sebi sam čestitala.
Knjižnica KM je inače bila jako maleni prostor s dosta malim policama, ali previše knjiga.
Bila je to jedina knjižnica u cijelom Derwoodu i ja sam bila ljuta na vijećnika grada što je to tako. Cijeli gad je pun snobovskih restorana i bučnih kafića, a premalo je ustanova za umjetničke duše.
Od knjižnice do kafića za poetičare. To je jedino nedostajalo ovom gradu.
Ponekad mi je stvarno bilo drago što ne živim ovdje.
Svoj kvart ne bih mijenjala za nizašto. Pa makar bila okružena s pustoši.
Pogledala sam na sat. Ostalo mi je još petnaest minuta do kraja radnog vremena. Odlučila sam pomoći gospođi McKellers s propisima novih knjiga.
Bilo mi je zaista čudno što svaki dan dobivamo nove pošiljke s knjigama. Ali mi je također bilo i drago jer je to samo dokaz da na ovoj svijetu postoje ljudi kojima je pisanje važnije od bilo koje druge zanimacije.
Ja sam se potajno nadala da će jednom na svim policama ove knjižnice jednog dana stajati i moja knjiga.
Bila sam pisac u usponu. Doduše, ne bih sama sebe nazvala nekim posebnim piscem jer sam samo pisala u svoje slobodno vrijeme i često znala pisati svoje trenutne osjećaje.
No, i to sam smatrala pisanjem. Vodila sam dnevnik.
Kad je gospođa McKellers primijetila da sam pomalo odsutna u svojim mislim, pucnula je svojim prstima pred mojim nosom i tako me vratila u stvarnost.
Nasmiješila mi se dok sam se ja počela ispričavati.
"Gdje si odlutala?",upita me ona dok je nešto zaokruživala na papiru. Sigurno još jednu pošiljku za idući tjedan.
"Ma, ništa. Samo sam o nečemu razmišljala.",odgovorim i dodam joj papir koji je tražila po pultu.
"Zar ne završava sad tvoja smjena?",upita me ona kad je krajem oka pogledala na moj ručni sat.
Klimnula sam.
"Pa zašto ne ideš?"
"Ostalo je još petnaest minuta."
Gospođa McKellers se glasno nasmijala.
"Maddy, ne pričaj gluposti. Kreni.",kaže ona s smiješkom. "Zar mi nisi rekla da imaš neki dogovor s prijateljicom?"
Opet sam klimnula glavom, a onda me ona uhvatila za zapešća. Natjerala me da ispustim sve papire koje sam držala i da se odmaknem od pulta. Za staru ženu, imala je nevjerojatno jak stisak.
Odustala sam i krenula po svoje stvari. Malo sam se našpricala dezodoransom koji mi je gospođa McKellers posudila i počešljala sam svoju kosu te ju stavila u nemarnu punđu.
Namjestila sam si majicu i još jednom pogledala u ogledalo. Izgledala sam sasvim u redu. Ništa pretjerano, ali dobro. Obično—kao i uvijek.
Izašla sam iz svlačionice i pozdravila gospođu McKellers koja me ispratila s smiješkom.
"Lijepo se provedi, Maddy. Uživaj.",kaže mi ona.
Zahvalila sam se i ona je zatvorila vrata za mnom.
Polako sam se približavala svom autu dok me sunce obasjavalo svojim toplim zrakama.
Jedva sam čekala da uđem u auto i upalim klimu, pa barem i na trenutak.
Prišla sam parkiralištu, otključala vrata svog Clia, upalila klimu i pogledala na sat.
Sada je bilo točno 16:25.
Poslala sam Lynn poruku da sam gotova i čekala njen odgovor.
Još nisam krenula s parkirališta.
U međuvremenu sam upalila radio i dočekala me vesela pjesma "Shut up and drive" od Rihanne na Radio MC music.
Pjevala sam riječi pjesme dok nisam osjetila vibraciju mobitela u svom krilu.
Bila je to poruka od Lynn.
Hej, šef će me pustiti ranije. Čekaj me ispred restorana. Izaći ću za otprilike deset minuta. Pozz.
Spremila sam mobitel u torbu i polako ispustila ručnu.
Izašla sam iz parkirališta i, njihajući se u ritmu pjesme, krenula do restorana "Le Bet."
"…if you really wanna go, if you know what I mean, I got a ride that's cooler then the limusene…"
Uživala sam u pjesmu dok je radio-voditelj komentirao kako sada slijede glazbene želje od slušatelja. Taman sam tada stala na semaforu blizu zavoja gdje se nalazio restoran.
Lynn još nije izašla pa sam joj na brzinu poslala poruku da izađe van.
Čula sam trubljenje iza sebe i kad sam pogledala naprijed, vidjela sam da je zeleno.
Polako sam prišla prilazu kod restorana i dala žmigavac. U sebi sam se nadala da će Lynn što prije izaći prije nego što me pazitelj ugleda i potjera.
"Hajde, Lynn. Hajde.", govorila sam gledajući u vrata i prema stražnjem dijelu restorana.
Došla sam u napast da potrubim, ali tako bih samo pridonijela pažnju na sebe, a to sam izbjegavala.
Nestrpljivo sam počela lupkati prstima po volanu i pjevušila nekakvu pjesmu koja se sad našla na radio stanici. Nisam ni čula koja je pjesma, samo znam da su mi riječi bile odnekud poznate.
Odjednom, čula sam kako netko kuca po staklu mog prozora. Lecnula sam se.
Pogledala sam prema čovjeku srednjih godina i s nekim strogim izrazom lica. Odmahivao je glavom i govorio da se ovdje ne smijem parkirati.
"Ma, znam to.", objašnjavala samu. "Ovaj…ja čekam prijateljicu..."
"Lou, pusti curu na miru. Ona je sa mnom."
Okrenula sam svoj pogled prema poznatoj prilici koja se približava k mom autu.
Pazitelj se nasmiješio i pozdravio Lynn koja mu je odvratila pozdrav. Ušla je suvozačeva vrata i prijateljski me poljubila u obraz.
Isključila sam žmigavac i uključila se u promet.
"Dobro, pa gdje si ti do sada?",upitam ju dok si je ona rukom prolazila kroz kosu.
"Oprosti.",odvratila ona i nevino me pogleda svojim srnećim očima. "Šef mi je dao dodatni posao. Morala sam naći zamjenu. Stvarno oprosti."
Klimnula sam glavom.
"Nema potrebe za isprikom. U redu je."
Nekad sam i ja znala pretjerati s objašnjenjima. Nadam se da Lynn nije pomislila da sam nekakvo zlopamtilo ili njuškalo.
'Peteova pizzeria' nije bila daleko. Jedini problem je to što je bila gužva na cesti pa sam se bojala da ćemo zakasniti za film.
Lynn nije izgledala previše zabrinuto. Naprotiv, ona se cijelo vrijeme smiješila i namještavala svoju frizuru i šminku.
Pojačala je radio iz kojeg je išla glazba od Linkin Parka-Lynninog omiljenog benda.
Počela se njihati i pjevati u ritmu glazbe.
Izgledala je toliko smiješno da nisam mogla odoljeti smijehu. Njoj to nije smetalo.
Provele smo nekoliko ugodnih minuta slušajući glazbu i glupirajući se. Osjećala sam se fantastično uz njenu blizinu. Ona me uvijek znala nasmijati.
Kada se gužva polako smanjivala, vidjela sam da se približavamo velikom znaku u obliku pizzu na kojem velikim, blještavim slovima pisalo 'Petteova pizzeria.'
Nasmiješila sam se.
Stigli smo.
Upalila sam žmigavac i ušla na prednje parkiralište kod pizzerie. Bilo je puno automobila, ali sam uspjela naći dobro mjesto za parkiranje.
Lynn se još jednom pogledala na svoje džepno ogledalce i popravila si šminku.
Nasmijala sam se dok sa ključem ugasila auto, a ona me čudno pogledala.
"Što?",upita ona nevino.
"Hoćeš li mi, molim te, reći zašto se toliko brineš oko svog izgleda?",nasmijala sam se. "Lijepo izgledaš, Lynn. Ti uvijek lijepo izgledaš."
Ona se pocrvenila, ali mi se zahvalila.
"A da se možda ne uređuješ zbog Mi—"
"Da se nisi usudila!",prekine me ona.
Nasmijala sam se dok smo obje izašle iz auta i ja sam uključila alarm. Potražila sam u svojoj torbi imam li novčanik s sobom dok me Lynn nije odjednom zaustavila.
Toliko jako me rukom udarila u rebra da sam na sekundu ostala bez zraka.
"Lynn, što je??",upitam ju, kašljući.
Nije ništa odgovorila. Uprla je prstom u smjer ispred nas.
Ugledala sam jedan veliki sjajno crni BMW koji je stajao pokraj prilaza i jednostavno otimao dah svima.
"Koji auto, čovječe!",oduševljeno je rekla dok sam ju vukla za podlakticom unutra. "Sigurno pripada nekom bogatom čovjeku."
Frknula sam nosom.
Naravno da taj auto posjeduje netko bogat. Tko bi drugi mogao i biti? Gotovo svi ljudi iz Derwooda su vozili old-timere dok su ljudi iz njenog kvarta vozili malo suvremenije aute poput Clia i Matiza.
Jedino su si ljudi iz Qeena mogli to priuštiti takve aute.
Inače nikad nisam svrstavala ljude pod etikete i njihovim materijalnim stanjima, ali ljude iz Qeena stvarno nisam voljela.
Bili su snobovi. I to baš oni pravi, hladnokrvni, umišljeni snobovi.
Nije ih bilo briga za ostale ljude osim njih samih. Misle da novcem mogu sve kupiti.
A takve ljude sam mrzila.
Otvorila sam vrata pizzerie i preplavio me miris ugode.
Rajčica, origano…aaaaah, koji su to bili lijepi mirisi. Obožavala sam miris pizze.
Bila je gužva. Dosta ljudi je čekalo u redu za svoju pizzu, a ostalo je još malo slobodnih mjesta za sjesti.
Lynn je potrčala prema nama najbližem stolcu kraj prozora. Zauzela je stolice prije nego dva dečka koji su se tamo motala.
"Heh. Zovi me Speedy Gonzales.",kaže ona i nasmije se.
Nasmiješila sam joj se i bacila joj high-five. Objesila sam torbu oko stolice i sjela.
Malo smo pričale o bezveznim stvarima dok nam u susret nije došla simpatična konobarica i pitala nas što hoćemo.
Lynn se taman spremala nešto reći kad sam ju ja prekinula.
"Um, možete li mi radije reći gdje je Mitch Bubble? Voljela bih da nas on posluži."
Bojala sam se da to nije možda zvučalo hladno pa sam joj rekla da mi je on prijatelj i da ga dugo nisam vidjela.
Konobarica se nasmiješila i rekla da nema problema, a onda je nestala u gužvi.
Ja sam odahnula i okrenula se prema Lynn koja me smrknuto gledala.
"Što?!"
"Zar nas baš on mora poslužiti?"
"Lynn, obećala sam mu.",kažem, braneći se. "A uostalom, rekla sam ti da ćemo ga vidjeti."
Otpuhnula je zrak i oslonila lakat na stol.
"Ma znam. Ali ipak."
Nasmiješila sam joj se. Znala sam da ona ne mrzi Mitcha, nego joj nije ugodno u njegovoj blizini.
"Maddy!"
Okrenula sam se i ugledala veselog Mitcha koji nam prilazi. Imao je na sebi bijelu košulju, a ispod toga crnu pregaču na kojoj je pisalo 'Petteova pizzeria' i u ruci je imao pripremljen bločić.
Izgledao je slatko jer mu je kosa bila sva razbarušena i nemirne kovrče su mu padale niz lice.
Prišao je našem stolu i iznenadio me kad mi se približio, snažno zagrlio i kratko poljubio u obraz.
"Hvala, Medonjo. Dužan sam ti.",šapne mi on, a onda se uspravi i pripremi bločić. "Što ćete, cure?"
Ja sam smeteno pogledala prema Lynn koja je bila, na moje veliko čudo—namrštena.
Prekrižila je ruke na prsima i kiselo nas gledala.
Ignorirala sam ju i rekla Mitchu da nam donese dva ledena čaja i dvije miješane pizze.
"Može.",zapiše on i spremi bločić. "Stiže za čas."
Kad je otišao, Lynn je okrenula svoj pogled prema nekoj udaljenoj točki. Odmah sam shvatila da ona to zapravo izbjegava moj pogled.
"Lynn, što ti je?"
Nije ništa rekla. Bacila je pogled na jelovnik i bezveze gledala što piše na njemu.
Uzela sam jelovnik iz njenih ruku i prisilila ju da me pogleda. Imala je ljut pogled.
"Lynn, reci mi što ti je."
"Ništa. Što bi mi bilo?",odvrati ona, a iz glasa joj se čuo drugačije značenje.
"Pa to ti meni reci. Odjednom si se smrknula."
Nakratko smo se gledali, a onda je ona mahnula rukom.
"Zaboravi. Nije mi ništa."
Dala mi je slabašni smiješak da me uvjeri u svoje riječi.
Klimnula sam, ali i dalje joj nisam vjerovala.
Lynn je pokušala maknuti neugodnu atmosferu tako da je govorila o svojoj novoj haljini koju je neki dan kupila za jako nisku cijenu.
Razgovor je ugodno tekao, sve dok se nije pojavio Mitch s našim pizzama.
Lynn je naglo ušutjela i tiho promrmljala 'hvala' kad joj je dao tanjur s njenom pizzom.
Krajem oka sam pogledala prema Mitchu i vidjela da se njegovo lice nekako rastužilo.
Nisam ovo više mogla podnijeti. Išli su mi na živce s ovim ponašanjem.
Odmah smo platile svoj račun i počele jesti.
Mitch je krenuo natrag, ali ja sam ga u zadnji čas uhvatila za podlakticu. Zbunjeno me pogledao, baš kao i Lynn.
"Med, što je?",upita me on.
"Kad ti završava smjena?"
"U 18 sati, zašto?"
U glavi sam izračunala koliko će nam to vremena trebati. Nasmiješila sam se.
"Ideš s nama u kino."
To nije bilo pitanje. To je zvučalo poput naredbe.
I njih dvoje su to odmah shvatili.
"Maddy!!",viknuli su na mene u isto vrijeme. Podigla sam ruke da ih ušutkam.
"Ne želim čuti više ni riječi. Mitch ide s nama. I točka."
Bunili su se. Oboje.
Radili su takvu buku da sam primijetila kako nas ljudi s susjednog stola promatraju u čudu.
Uhvatio me sram.
"Ne mogu ići. Ja…ja…",govorio je Mitch.
"Ako on bude išao onda ja idem doma!",bunila se Lynn.
Nastavila su se buniti dobrih pet minuta dok ja nisam uzela griz pizze, popila ledeni čaj do kraja i zamolila drugu konobaricu da mi ostatak pizze stavi za van.
Ustala sam s stola i krenula prema izlazu kad su me njihovi glasovi zaustavili.
"Gdje ideš?",upita me Mitch. Krenuo je prema meni, a Lynn me promatrala s stola.
"Gledat film. Tko želi ići, neka ide sa mnom. U protivnome, idete busom doma.", kažem i izađem van na žegu.
Zrak je bio užasno topao, a promjena okoline me ošamutio. Hladna klima iz pizzerie i topla vrućina vani—užasan spoj.
Prošla sam pokraj onog sjajnog, crnog BMW-a i jednostavno nastavila dalje ići prema svom Cliu. Otključala sam si vrata i pogledala prema pizzerii iz koje je u tom času izašla Lynn.
U ruci je nosila ostatke moje i njene pizze koje nam je konobarica spremila i imala je nedokučiv izraz lica dok je ulazila u auto.
Sigurno je bila ljuta na mene pa sam ju upitala, izazivajući nesreću, ide li Mitch s nama.
"Ne može. Rekao je da će ostati malo duže na poslu.", odgovori ona bezizražajno. Svoj pogled je usmjerila prema prozoru i više nije izustila ni riječi.
Ja sam upalila auto, izašla iz parkirališta i krenula prema staroj kino dvorani u sredini Derwooda.
****
Film je prošao dosta glatko.
Jackie Chan je bio odličan kao i uvijek, ali moram priznati da na početku filma nisam imala pojma što se događa. Tek sam se na kraju uživjela kad sam znala da se film bliži kraju.
Umjesto kokica, jele smo svaka svoju pizzu na cutove.
A umjesto pića, usta su nam se sušila cijelo vrijeme.
Izašle smo iz dvorane presretne što je napokon sve gotovo. Iako nismo to htjele priznati.
Dok sam nas obje vozile doma, nismo o ničemu posebnom pričale. Jednom sam spomenula kako je film bio super, a Lynn je samo klimnula.
Ona je živjela u Uberu pa sam ju bez problema ostavila pred kućom te mogla ravno produžiti do svoje.
Prije nego što smo se pozdravile, upitala sam ju je li možda ljuta na mene.
Na moje veliko olakšanje, približila mi se i dala mi mali zagrljaj. Smiješila se.
"Ne, Mad. Nisam ljuta.",kaže ona iskreno. "Ne brini. Barem nam nije bilo dosadno danas."
Obje smo se nasmijale i onda pozdravile. Nisam otišla dok ona nije ušla i zatvorila vrata za sobom.
Krenula sam polako do svog kvarta i prepustila se uživanju u vožnji.
Nisam upalila glazbu, ovako mi je bilo opuštenije. Kad sam imala previše stvari u glavi, voljela sam mirovati u tišini.
Ušla sam u Seven i nije mi dugo trebalo da dođem do svoje kuće i parkiram se kod garaže.
Pogledala sam na sat. Bilo je 20:05.
Zagasila sam auto i još samo ostala dok sam razmišljala kako napokon smiriti strasti između Lynn i Mitcha.
****
"Hej, mala. Kako ti je bilo?"
Mamin glas se čuo iz dnevnog boravka. Čula sam još neke zvukove, a kad sam došla kod njih, shvatila sam da ona i Bethany gledaju film.
I to romantični.
"Ej.",kažem pomalo monotono. Takva sam uvijek kad razmišljam.
Sjedile su na kauču i jele kokice koje je mama napravila iz mikrovalne. Na malom drvenom stoliću u sredini su bile dvije čaše Coca-Cole.
Sjela sam pokraj mame i zamišljeno se zabuljila u ekran.
Mama je odmah čula promjenu boje mog glasa. Pojela je šaku punu kokica prije nego što me upitala: "Što je bilo?"
Odmahnula sam glavom.
"Bolje da ne znaš."
Bethany me zainteresirano pogledala i popila gutljaj svoje Cole. Mama je samo klimnula glavom.
"Lynn i Mitch.",kaže ona kao da je sasvim očita stvar. "Opet su se posvađali, zar ne?"
Klimnula sam.
Nije me iznenadilo to što je moja majka odmah znala o čemu je riječ. Pa čak ni to da ona zna da su Lynn i Mitch bili u nekakvim nesigurnim odnosima.
Moja mama i ja imamo otvoren odnos i baš smo si kao prave prijateljice. Zapravo, ona je meni najbolja prijateljica. I nije me sram to priznati.
Ona zna više o meni nego što Lynn, Mitch ili netko drugi može i pomisliti.
Zna sve moje tajne, želje, snove, tuge….i čuva ih bez problema. Volim ju od sveg srca.
Uglavnom, ona zna za njihov odnos jer sam joj to jednom prilikom spomenula.
Nije to bila velika stvar, pa sam joj rekla, ali da je bilo nešto jako intimnije ili privatnije—zašutjela bih.
Ipak, mama ne treba znati baš sve.
"Mmm…a o čemu je riječ?",upita nas Bethany s punim ustima kokica.
"Nije bitno.",brzo odgovori moja mama prije nego što sam ja uopće i otvorila usta.
Bethany nas je obje kiselo pogledala, očito nezadovoljna što ona nešto ne zna, pa je nastavila gledati film.
Pokušala sam promijeniti temu.
"Mama, gledala si ovaj film deset puta!",kažem kad sam shvatila o kojem filmu je riječ.
Ona se nasmiješila.
"Draga moja…za Prljavi ples nikad nema dosade.", kaže mi ona i uzme šaku punu kokica. "I usput, ovo mi je petnaesti put. Kad sam imala bolovanje, nadoknadila sam svoje znanje."
Nasmijala sam se i nekoliko minuta se divila plesnim pokretima Patricka Swayzea.
Jela sam kokice i uživala s mamom i Bethany.
****
Bilo je oko 22:00 sata kad sam se odlučila na spavanje.
Obukla sam se u svoju pidžamu (čitaj: stara majica na britelice i crne bokserice) i namjestila svoj krevet.
A onda sam pogledala prema svom radnom stolu. Knjiga mi je odmah upala u oko.
Nema više odugovlačenja. Sada ili nikada, naredim sama sebi.
Prišla sam radnom stolu, uzela knjigu pod ruke i divila se njenim mekim koricama.
Znatiželja me uhvatila. Prsti su mi nesvjesno krenuli otvarati stranice.
Odjednom, šok.
Ostala sam.
Okrenula sam još jednu stranicu. Pa još jednu, pa još jednu…
"Ne. Ovo nije moguće.",kažem sebi u bradu.
Ostala sam zatečena.
Prelistala sam sve stranice knjige, sve dok nisam došla do kraja.
Stranice su bile prazne. Potpuno prazne bez ijedne riječi.
Evo. Stvarno je bilo vrijeme za novi post. =)
Meni se baš i ne sviđa s obzirom da je nekako prekratak, a znam da ste zaslužili bolje. =P
No, uglavnom...nadam se da ste uživali.
Pusa. =)
Post je objavljen 31.05.2008. u 11:02 sati.