U beznadnim pokušajima da ubijem stare motive, prisiljavam svoju svijest da ponovno proživljava pršlost, rasplamsavajući time stare vatre, ovaj put sa začinima istrošenosti i navika. Ipak, novi osjećaj bespomoćnosti dovodi do sitnih promjena u tjeranju starih kotača. Zabavno? Mrtvilo ili ne? Možda je to samo oblak na kojem plutam...
Bez obzira na unutrašnjost, vanjština se naglo promjenila. Je li to razlog mojoj šutnji?
Ulice su pune sjećanja, aguše me ispod starih grana drveta koje izgleda kao majka u očaju. Suze potoka ili sušilo. U ničemu nema sredine. Tako je prošla godina, a ko zna hoće li se išta promijeniti do sljedeće. Za mene je vrijeme stalo. Samo su se odluke izbacile iz sistema. Izgleda da si ti ostao kao jedina jebena prepreka. Kako to zovemo----ironija?
Poslije svega počinjem te uzimati kao osobnu bol. Radim sve što mi se kod ljudi gadilo. Gdje je onda tu ta bezuvjetna ljubav?????
Post je objavljen 29.05.2008. u 21:11 sati.