Marketing
U smiraj dana
... se obično umirim, kao i uzavrelo nebo iznad moje glave, oboje gotovo simultano udišemo svoje oblike, gasimo vatre što su preplavile vidik i odajemo znakove spokoja, do sljedećeg dana.
Pospremam alatke razbacane po umu da mogu proći do hodnika i kupaonice, kako bi umila lice, a hladnom vodom osvježila vrat, pa da mi povrati lik što mu vjerujem i tijelo koje me ne buni, da se osjetim ženom koju ne dotiču koraci po ploči i čiju usmenu prozu ne odbacuju pijuni.
Jer i oni sami boje se palaca i kažiprsta što im hvataju glave, razmišljaju umjesto njih i pokazuju im gdje da stoje, a ja se pravim kao da ne znam pravila i dalje tvrdim da se vrijednosti isplate bolje. Zato što se isplaćuju meni, mojoj savjesti kao nakladniku još jednog broja Istine što je se grešne duše boje. Nije rasprodan i nemam distributera, ljudi ne čitaju pa uostalom, što bi ja htjela?
U smiraj dana smiri se i žestina duha što svakog dana piše, na papire, ekrane, oblake, zidove, tanjure, plahte, rukohvate, stepeništa, u krošnje i među travke, ostavlja tipke, olovke, krede i bojice na mjestu, sutra će se vratiti i nastaviti šarati po početku. Prsti se odmaraju, hvataju čaše i vilice, odriču se svoje zadaće u ime zabave što je traže jezik i nepce. Oči tada potraže noć, da se nagledaju mraka i ugase sjaj, vrijeme je predati mu smjenu i zatražiti premještaj.
Potom se oglasi zvuk što napominje tišinu i spokoj, veliki bat udara u metalni gong čije glasanje slijede dugačke halje i lagani korak što ga kriju, dok se ne zatvore sva vrata, a svjećnjaci ne otpuhnu titrave plamičke. Promatram zavjese dugoljastih prozora što se poigravaju s vjetrom i zadirkuju noćne ptice na balkonima, moji podanici liježu pod svodove od tkanina, u svoje raskošne postelje uživajući isti prizor iznutra. Znaju da neću počinuti dok se na jastuke ne položi i posljednja misao, dok ih ne uspavaju nježne note dvorskih harfa što ih svake noći skladam za njihova čula. Tek tada povlačim se sa svoje straže, kad usnulo carstvo dade mi do znanja da je Danas otišlo i više se ne vraća. Okrećem se u sobu, koračam uz sjenu i netom prije no što uđem, još jednom se okrenem da potvrdim kako su svi na sigurnom. Skidam ogrtač i polažem preko stolice, ogledam se oko sebe; tapete od svile ljeskaju se pod mjesečinom, stupovi optočeni zlatom rezbarene su površine, baldahin od glatkih tkanina podsjeća na neke davne priče, a kad ispružim tijelo podno izvezenog pokrivača, zapitam se, jesam li to već zaspala ili se razum igra skrivača......
Post je objavljen 29.05.2008. u 20:30 sati.