Zanimljivo je kako, kada je riječ o tuzi, tako lako nalazim riječi...
A sada kada sam sretna, neznam se izraziti.
Neznam izbaciti dio onih osjećaja koji trenutno pršte u meni...
Neopisivo nešto...
Rijetki primjećuju sjaj u očima drugih
ili ih jednostavno nije briga.
Treba se znati nesebično radovati tuđoj sreći.
Nekad sam to znala ovako raditi...sjela bi negdje u kraj parka i jednostavno promatrala..ljude, nijhove osmjehe, zaljubljene poglede, zagrljaje, držanje za ruke...hrpu djevojaka koje nasmijane idu u nove pobjede, stariji par sa bebom, malenu djevojčicu u ružičastoj haljinici sa psićem u rukama...
i ispunjena se vraćala kući u svoju tugu.
Sada to imam i nemam s kim podijeliti.
Smijem se vlastitom odrazu u zrcalu.
Moje glasnice konstantno ispuštaju nove melodije,
tijelo je uvijek u pokretu,
usnice titraju osmjehom pri svakoj pomisli na tebe.
Dugo se nisam vidjela ovakvu.
Koliko će još trajati, pitam se..?
Želim vrištati!
Vrtjeti se u krug u polju punom makova,
pasti ti u zagrljaj...
Moja plava zavjesa me mahnito udara po licu.
Propuh je, zatvorit ću prozor.
Post je objavljen 29.05.2008. u 16:28 sati.