Tako se zvao predmet u nižim razredima osnovne kojeg sam voljela, a sjećam se da je i knjiga u 2. razredu bila neke maslinasto zelene boje s lijepim ilustracijama u kojima je sinonim za sve što ne treba raditi u životu bio jedan crtani lik koji se zvao Pucko...Danas, puno godina kasnije, pogotovo zadnjih dana, lovim se u razmišljanju koliko ima tog pjegavog Pucka u svakome od nas i koliko ispadamo sami „puckasti“, s pravom ili ne. Ima stvari koje se dese, radi kojih požalimo što smo ih ikada napravili, ali ima i ljudi koji nas svjesno ili manje svjesno povrijede i onda se prave "grbavi" i niti ne pokušavaju sagledati svoj dio krivnje zbog nekog ružnog događaja. Povratka nema, što je učinjeno, učinjeno je. Poneki ljudi osjete krivnju i grizodušje, dok poneki kao da su cijepljeni od toga, i onda kada su u krivu, oni su u pravu. Jedan od razloga koji najčešće posvađa ljude je novac, a definitivno je najgore kad ispadneš pokakan u najboljoj namjeri i to zbog nekog drugog...Lovim se u razmišljanju kako su zapravo obiteljski odnosi, imovina i pare najčešće ti koji udaljavaju ljude, nažalost...Kao da će itko išta od toga odnijeti sa sobom u grob, bezveze, goli i bosi se rodimo, a takve nas i spreme u onaj frižider kad odapnemo ...Neki dan mi je jedna prijateljica lijepo rekla, frajeri/muževi dođu i odu, prijateljstva se razvodnjuju ili stavljaju na kušnje koje izdrže ili padnu na njima, ali obitelj ti je sve i nastoj je čuvati kao zjenicu oka. Tata će ti uvijek biti tata i mama će ti uvijek biti mama i treba biti dobar prema njima, ma kakvi oni bili. Doduše, ja na svoje nikad nisam imala većih prigovora, osim nekih svakodnevnih stvari, bili su uz mene u mojim najsretnijim i najtužnijim situacijama...Nisu mi mogli materijalno puno pružiti, ali su uvijek stajali uz mene...U zadnje vrijeme me drži neko raspoloženje sjete, razmišljanje o svemu ružnom što se ikada desilo na relaciji oni-ja, pa sam ničim izazvana odlučila napraviti pravi family dinner neku večer. Bijah pohvaljena da sam sjajno skuhala, naravno, kuhala sam nešto što se nikada dosad nije krčkalo na maminom štednjaku i bilo mi je iskreno drago radi zajedništva kojeg sam ponovo osjetila nakon dugo vremena..Postavila sam stol najljepše što sam mogla, stavila pred sve čaše na stalku i točila fino rose vino iako je stari rekao da ne smije radi gihta kojeg si je sam dijagnosticirao...To je, recimo, jedna od stvari koja mi je uvijek bila smiješna kod njega...mrzi ići doktorima i onda lista medicinske enciklopedije i sam sebi postavlja dijagnoze...Nema te boleštine, osim raka, čije naznake on nije imao..Zapravo, gledam ih kako stare skupa već preko 30 godina i lijepo mi je to...Eto da nabacim par slika s nekih family druženja po brdima oko Zagreba prošlih dana....