Da moje nelijepo zagrebačko naselje premjestite na neki otok, dobili biste najveći otočki grad u Hrvatskoj. Ima tu barem desetak suvišnih zgrada, živih svjedoka mobinga nad urbanističkim planovima. Ima banka, pošta, tržni centar, devet frizerskih salona, kineski dućan i konkurent mu, Ofertissima, stopostolar, sve. Dobro, nema Kerum i Ikea, ali još ima vremena. Uostalom, sprema nam se i gradnja crkve na jednoj od rijetkih preostalih zelenih površina. Ima pučanstva toliko da je spomenuta banka bila opljačkana tri puta u zadnjih osam godina. Automobila ima više nego na naplatnim kućicama u Lučkom.
Parkirališnih mjesta – e, toga nema.
Ništa čudno. Tako je u Sopotu, u Travnom, Sigetu, svugdje. Ljudi se za parking snalaze kako znaju. Prešutni je dogovor nas naseljaka da parkiramo na svaki komadićak asfalta, ali sve u granicama održivog suživota. Razviješ u gradu neke vještine. Ponekad, kad rano moram na posao i presretnem kamion Čistoće u akciji, zadivljeno gledam. Naš Čistoćin vozač je Ingemar Stenmark i Kimi Raikkonen u jednom. Moja susjeda s drugog kata ne bi mogla ni s romobilom, kud se taj promigolji.
Uglavnom, kaos. Prije dva mjeseca gradske vlasti su tom kaosu odlučile stati na kraj te su našle krivca. U meni.
U 8:30 moja studentica i ja izlazimo iz kuće, žurimo na posao. Kad ono, oko našeg auta strka. Pogledam bolje, a tamo pauk i posada već spremna s lisicama u rukama. Pohitamo da ih spriječimo. Pitam čovjeka u plavom kombinezonu s grbom na prsima da jel su oni normalni? Kaže, žao mu je, služba je služba. Kažem, dobro, niste vi krivi. Pitam, a što ćete sa svih ovih nekoliko stotina ostalih (pa napravim rukom luk od svojih 320 stupnjeva)? Recite mi, gdje, zaboga, da parkiram? Slegne ramenima, kaže da razumije, ali, služba je služba. Na žalost, policajac je već napisao prijavu, ali, veli, imam sreću da sam barem stigao prije nego će mi oni odvesti auto. Rastali smo se prijateljski. Što ću, nije čovjek kriv. Nemam ni naviku zapodijevati svađu.
Ne znam jesu li nekoga već odvezli ranije tog jutra, ali mislim da nakon moje epizode nitko drugi nije stradao. Eto, imao sam peh.
Danas sam dobio dva računa. Prvi, od prometne policije zbog parkiranja na nogostupu u iznosu od 400 kn, drugi od Zagrebparkinga, samo 250 kn, za uslugu „započeta radnja premještanja vozila – dolazak pauka“.
Ne bi me ubilo tih 650 kn, ali nekako mi je glupo platiti. Nikad prije i nikad poslije pauk nije dolazio kupiti automobile s naših pločnika. Dobro, tehnički su u pavu. Sadržajno, opet su u pravu. Nogostup je nogostup, nije za aute i točka. Problem je u tome što i ja i stotine i tisuće drugih doslovno nemamo kamo s autima preko noći. Pa me onda i tehnički i sadržajno izjednače s onim nesretnikom koji je svoj terenac parkirao na travnjaku ispred HNK. A ja se ne mogu katapultirati ni na Mars, ni u Zerp. I da, reda mora biti, ali pravda bi valjda trebala biti ista za sve. Za svih onih desetak tisuća automobila što su sveke noći nepropisno parkirani po zagrebačkim naseljima. Nije samo to. Ja i dalje parkiram po nogostupima u svom naselju. Kad dođem kući kasnije i ona obadva parkirna mjesta su zauzeta, što da radim? Da parkiram na pločniku u Sloboštini? Da kao Lun, kralj ponoći, smislim neki trik? Ili da hladnokrvno auto preko noći ostavljam u Lekeniku?
Nekako mi se ne da platiti tu kaznu. Kad smo kupili stan, igralo se po nekim drugim urbanističkim pravilima. Po novim pravilima, za moj Peugeot u ovom gradu mjesta više nema.
Opet, možda i platim da ih skinem s glave. A glupo mi je, jer ne želim biti mali dioničar Arene i „Nove bolnice u stečaju“. Unaprijed sam zahvalan za pravnu pomoć i riječ utjehe, a stameno ću podnijeti i kritike. Pobjednike u sve tri kategorije očekuju vrijedne nagrade.
Post je objavljen 29.05.2008. u 01:57 sati.