Marketing
Energija
Da bi čovjek pisao potrebna je inspiracija, da ga održava podjednako zanimljivim kroz tekst ili nastavke, i da ga podržava, kao pristaša koji bodri kandidata na izborima za vjerodostojno prikazivanje sadržaja. I tu nastaju problemi. Kako misliš, kakvi? Pa vjerodostojnost.
Pisac mora poznavati ljude. Da bi poznavao ljude, mora poznavati sebe jer druge doživljava kroz vlastite osjećaje i osjetilne podražaje. Dakle, dobar ili loš pisac, prvo se mora opravdati mogućnošću prikazivanja događanja unutar emocionalnog i psihološkog okvira načinom i stilom pisanja koji nude i hvataju pažnju čitatelja. Jer svaki tekst ima nešto za ponuditi. Nijedan pisac ne piše za sebe, pisanje je sebično zanimanje kojim se upražnjava volja onoga tko piše. Ali ono također ima i svoju svrhu. Iako se neki toga groze, kako izjaviti, tako i sebi priznati, napisano je osim autoru namijenjeno još nekome. U ovom vremenu ili onome što će tek doći iza nas, za poznanike, strance, prijatelje, kritičare, pobornike ili kolaboraconiste, te koji su svjesni našeg postojanja ili će ga jednom biti.
Tako se može zaključiti da što god čovjek radi, njegov trud netko će jednom otkriti, kao da je samo njemu ili njoj namijenjeno, kao da se samo dotiče te duše, intimno, plodonosno i privrženo, otuđeno s namjerom zadovoljavanja neke svoje potrebe. Tada se sebičnost rastapa, kao kuglica bijelog sladoleda, poprima boje u očima drugih što se slade tvojim postignućima. Ono pritom dobiva smisao, veći od prvog i jedinog, usamljenog u želji, ali doskočenog od mišljenja i umnoženog zbog uočenog. Samo jedna požuda gostila se radošću, sjetom, bolima, ljubomorom, nadanjem, strahom i krinkama, da bi pored svog pravog lica mogla proći opaženo i dostojno i da bi njena namjera mogla stajati uspravno i trijezno. Ta požuda malen je dječak ili djevojčica, velikog apetita, što zijeva, guta i probavlja, nikad sita slovaca i njihovih učinaka.
Ima tih dana, kada me sili, naginje se nadamnom i liježe na moje tijelo poput snažnog muškarca, hvata me za ruke i ne dopušta da se pomaknem ni milimetra. Bespomoća sam, ali ne bojim se, znam da smo zaljubljeni. Oboje, u riječi i rečenice što ih pišu te borbe i prisile. Ostale dane slijedi me u stopu, iz kuhinje u sobu, niz stepenice u grad, viri kroz ključanicu u kupaonicu, sunča se u mojoj kosi na suncu, vragolasto i vjerno, piše neotpjevane pjesme mom srcu i pazi da me ne izgubi iz vida, a navečer me pokriva, gasi svjetlo i samnom sniva.
Zagolica me svako toliko i nekoliko misli, krijesnice u sumrak svakog od tih dana, da me podsjete kako će zacijeliti svaka rana, sve će sumnje odlepršati, samo se treba hrabro pogledati, reći istinu i dobro je prihvatiti. Tada se rukujem s dobrim željama i poželim još jednu - da me bockaju i sile koliko god trebaju, jer imam tek njih, ne želim da se predaju.
Post je objavljen 27.05.2008. u 19:30 sati.