Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/blogdekameron

Marketing

Priča (25): Ljubavna priča

E, sad će nama naša Dvizga da ispripovijeda kako ona muva tog nekog svog kolegu, i on muva nju, ali nikako da išćeraju tog zmaja s krošnje...

Image Hosted by ImageShack.us


Ljubavna priča, koja ljubavna priča, ah, ljubavna priča.
Nikad u školi, nikad na faxu, nikad na poslu. Oće li mi se ikada dogoditi romansa u službenome dijelu dana?!?!?!?
Ovo mi je treći posao. Preljub na prvom se ne računa, dečko je bio krasna budala, zalomili smo prve noći kad smo svi skupa u život odlučili poći. On je bio šef odjela, a ja mlada grafičarka. Ali stvar smo okončali ćevapima već sljedećega jutra. Nismo mi od iste féle. Složili smo se.
Nego, evo me sad gulim već treću godinu ovdje. I ništa. Ma evo, ispričat ću vam kako ja to vidim pa recite sami jel to ljubavna priča, romansa il prekrajanje čegagod. I može li to uopće za Dekameron proć.

On je domovine dika. Ja malogradska pička. Prvi su nam se pogledi susreli kad sam došla na razgovor za posao, a on se u crnoj košulji, zgodan, moćan, kršan plavuš, spuštao rukohvatom niz stepke. Izgledao je ko da će svakog časa sletjeti u moj dekolte. Ali objektivno, stoički me prošao na putu za, kako sam kasnije saznala, ručak u obližnjoj kantini Reiffesena, u dvi ure popolne. Ja sam narednu godinu nabijala tempo na projektu, a on se pojavljivao samo kao ime službenih sjednica, kao predstavnik mlađe generacije. Izvješća su mu bila najduhovitiji splet Marulijane, Martina u Zg, Martina iz Zg, didaskalija na individualnim jezicima prisutnih i pjesmuljaka što ih je od dosade na sjednicama skovao. Kako je mejl bio jedini lanac koji nas je vezao, poslah mu odgovor; Izvješća su ti genijalna, uljepšo si mi dan. A i čuperak plavi ti je danas lijepo stršo.
Aj ti mene ubij jenom kavom.
Aj, jedva čekam izvuć se odavde.

Takvih mignona od dogovora i susreta bilo je puno tijekom dvije godine. Pili smo uvijek malu kavu i pričali o svemu što se događa na poslu i malo tapkali po životima. Ali samo malo. Bili smo stidljivi. I sviđali smo se jedno drugome.

Jednom, na moj rođendan, njegov je dva dana poslije mojeg, bila sam u sebi uplakana, jer mi je bilo dosadno u životu. Pa sam mu na mejl čestitku odgovorila, ubija me ova praznina.
Aj da te ja ubijen pivon.
Aj, veselo i preveselo odgovorih.
Bili smo na finom mjestu. Nekako je priličilo popodnevu. On je tako neki tip koji voli mjesta koja odgovaraju dobu dana. Svaki dvije pive! I nije nam bilo dosta. I nisam se mogla naslušati tih priča o Oluji i Bljesku. A stvarno nisam. Uzbuđivao me je strašno. (O privatnom životu, nikad ništa.) Vani sam zamišljala nevrijeme i tamno sivo nebo. Kad je ošo na wc ugasila sam zvuk na mobitelu i dočekala sam ga s novim pitanjem; je li odlazio na natjecanja s klubom ili je samo lokalno udarao loptom o vodu?! (Riječ je o vaterpolu. Hmmmmm.)

Pa jebote. Ja više ne znam šta da radim. Tip mi je divan. Vidim se isključivo na njemu. I ništa mi nije jasno. Nakon tih naših susreta on bi trebao ići u mojem smjeru, a ne se odvajati. Ne znam. A valjda tako treba bit, mislila sam i nastavila sa životom, njegujući misao o našem prijateljstvu. O međusobnoj naklonosti.

Godina treća. Aj sa mnom na rock-koncert večeras.
Aj.
Stajali smo s pivama u negdje na sredini podija, njihali se i ko fol dodirivali. Bila sam preplavljena. Bilo je divno. To stajanje blizu njega. Ta mlaka struja zraka koja pristiže od njega. Ta svilena kosa. O da. Svilenu kosicu imao je moj dečko, plavu svilenu.
Bila sam potpuno sretna, veselo sam poskakivala i ništa mi više nije trebalo.

Polako ulazimo u četvrtu. I on i ja. Nemamo nikoga. Ja msilim da se volimo. Možda je na meni red da ga pozovem. A možda službeni dio dana jednostavno nije moj dio dana. Ne znam. Što vi mislite, ima li čega između nas?!


Post je objavljen 27.05.2008. u 12:13 sati.