Daklem, što mlada, udana žena radi kad joj je muž na sezonskom radu na moru?
Ne znam kako se druge "sretnice" koje su u takvoj situaciji nose s time, no kod mene je situacija, a ono, vjerujem malo specifična. Naime, ja sam dosta... komplicirana osoba. Snažnih emocija često skrivenih iza naizgled cool fasade (makar, ne mogu prevariti nikoga tko me iole poznaje...), ponekad sklona depresivnim rapsoloženjima (ne u kliničkom smislu, da se razumijemo), negiranju i izbjegavanju, a ponajviše vlastitim kontradikcijama.
Naime, inače sam vrlo društvena osoba. Volim ljude i mrzim biti sama. Da moram dugoročno živjeti sama, mislim da bih popi...la.
Međutim, ovako relativno kratkoročno, reagiram na sebi nevjerojatno čudne načine.
Prvo, imam potrebu biti sama. Većinu vremena.
Kontradikcija: zapravo nemam potrebu biti sama, već upravo suprotno, želim društvo kako bih smetnula s uma cijelu situaciju - ali većinu vremena mi se ne da izlaziti iz svojih misli kako bih razgovarala s nekim drugim.
Drugo, većinu svog vremena trošim na - gluposti.
Ok, možda čeprkanje po Photoshopu nije glupost, ali s obzirom da imam pametnijih stvari za raditi, a Photoshop se nisam udostojala pogledati u zadnjih x mjeseci, koliko ga imam na kompjuteru, prilično je indikativno. K tome, pregledavanje mase filmića, čituckanje, surfanje netom... Da ne spominjem iznenadnu potrebu za preslagivanjem svega što imam na svom pomalo kaotičnom laptopu. Hm, zapravo većinu vremena trošim na laptopu. Također indikativno.
Treće, zbog poradi gore navedenog drugog, sklona sam zanemariti neke svoje obveze.
Neeee, bez brige, idem uredno na posao, ne izvlačim se na kojekakva lažna bolovanja, napravila sam i prezentaciju za Dane psihologije u Zadru, kamo idem u srijedu, dakle te neke stvari su na mjestu. However, neki određeni kućanski poslovi, neki članci koje trebam napisati... e, takve stvari pate.
Četvrto, a proizlazi iz trećeg, stan mi je u kaosu.
Ok, ne u kaosu u kakvom je znao biti, nekima to možda i ne bi bio kaos već, hm, relativno umjeren nered, iako bi nekima bilo prestrašno. A meni se taaaaako ne da pospremati kad, jelte, zapravo nema potrebe, pa tko će to vidjeti, privremeno živim sama.... riiiight...
Peto, ništa mi se zapravo ne da.
E, ovo bi sad već mogao biti ozbiljniji simptom, psihološki govoreći, ali ja kao psiholog znam da to sam po sebi nije znak depresije. Ipak, spavam kao beba, imam apetita sasvim ok, ne plače mi se, ne zapuštam samu sebe, pišem... Dakle, svima koji bi se zbog ovog posta mogli zabrinuti - NISAM U DEPRESIJI. Samo sam maksimalno neorganizirana jer inače suprug i ja sve dijelimo, pa tako i obaveze.
Šesto, bježim, bježim, bježim... u "Dosjee X".
E sad, ovo bi nekima moglo zvučati zbilja zbunjujuće i freaky, ali onima koji me znaju to neće biti naročito čudno. Naime, meni su "Dosjei X" jako važni. Ne samo kao serija koju kao svaki pravi fan pratih i voljeh, već kao pojam, cijeli jedan drugi svijet uz koji sam odrastala od svoje 13. do svoje 20. godine, svijet iz kojeg sam učila, svijet u koji sam bježala. Kad bi se dešavalo neko sranje, da sad ne specificiram, najjednostavnije je bilo zatvoriti oči i smišljati vlastite epizode (mentalni fanfiction? Oh my...). Zapravo mislim da mi je to pomoglo da prevladam neke stvari, a da ne razvijem ništa teže od umjerene anksioznosti. Čak mi je i majka jednom, prije jedne operacije, rekla "Razmišljaj o "Dosjeima X", bit će ti lakše". Pretpostavljam da se obrazac mentalnog ponašanja, da tako kažem, naučen kroz sve te godine, ipak zadržao. Pa od sjete i melankolije, umjesto u pospremanje stana kao neki koje znam, bježim u gledanje "Dosjea X". Ne, ne smišljam više mentalne fanfictione. Sad ideje prebacujem u priče koje nisu fanfiction.
Sedmo, usamljena sam.
Znam, to tehnički gledano nije ponašanje već... stanje, i to stanje iz kojeg proizlaze sva gore navedena ponašanja, moji bjegovi iz dotičnog stanja (takva sam. S kriznim situacijama se znam nositi, ali trajna stanja su već nešto malo teže. A ovo su moji obrambeni mehanizmi. Ne bi pomagali svakome, znam).
Usamljena sam... ali ne na onaj tinejdžerski, zaljubljeni način kad misliš da ćeš svisnuti ako ne vidiš objekt svoje fascinacije. Ne, ja sam usamljena jer mi nedostaju svakodnevni razgovori, jer mi nedostaje noćno ispijanje čaja, nedostaje mi zezancija, zadirkivanje u krevetu (čak više od nekih "konkretnijih" stvari, ne bi vjerovali), zajedničko gledanje televizije, zagrjaj prije spavanja, nedostaje mi njegov miris, nedostaju mi rasprave o problemima, čak i naše svađe, čak i prljave čarape i neke druge iritantne muške navike, nedostaje mi ZAJEDNIČKA SVAKODNEVICA.
Nedostaje mi dio mene same koji se zove imenom mog muža. Zaista, a nisam to tako intenzivno shvaćala dosad, ne kažu zalud "bolja polovica" (hm, u našem slučaju bi to prije bilo "equal polovica", al dobro, to smo mi, a mi smo po mnogim stvarima čudan par).
Vjerovali ili ne, ali usamljena sam i kad nisam sama.
Post je objavljen 26.05.2008. u 22:46 sati.