U žuboru glasova umiješalo se i nešto poznato. Nešto tako davno potisnuto u kutiji sjećanja i skoro zaboravljeno. Vratilo se da mi muči dušu i ubije mi duh svojim slatkim osmijehom i smjelim pogledom koji mi je nekad razarao utrobu. Da. On je tu.
Primijetila sam ga mnogo prije nego On mene. Imala sam vremena pobjeći. Nisam. Dosta je bilo bježanja. Došlo je vrijeme za sučeljavanje.
Ugledao me. Nasmiješio se i počeo mi prilaziti. Ja se nisam smijala. Samo sam kimnula glavom. Stao je ispred mene. Jedva sam se usudila disati čekajući da mi srce počne ubrzano kucati kao i svaki put kada bih ugledala Njega. Nije ubrzalo. Možda je čak i malo usporilo. Pričao je nešto. O svom životu. Nisam ga slušala. Gledala sam njegove sanjive smeđe oči koje su mi nekad toliko značile. Tražila sam tračak onog osjećaja sreće kada sam u njima vidjela odraz svog lika. Nije ga bilo. Ipak je došlo TO vrijeme. Vrijeme je da se neke ladice mog sjećanja zatvore. U njima nema ničeg vrijednog osim prašnjavih uspomena.
Nasmiješila sam se.
Post je objavljen 03.09.2008. u 23:47 sati.