35. Čitamo u Knjizi Postanka: »Gospodin, Bog, zapovjedi čovjeku: 'Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!'« (Post 2, 16-17). U toj prispodobi Objava poučava da moć razlučivanja dobra i zla ne pripada čovjeku, nego samo Bogu. Čovjek je zacijelo slobodan, čim može razumjeti i prihvatiti zapovijedi Božje. I ima najširu slobodu, jer može jesti »sa svakoga stabla u vrtu«. Ali ta sloboda nije neograničena: mora se zaustaviti pred stablom »spoznaje dobra i zla«, budući daje pozvana prihvatiti moralni zakon što ga Bog daje čovjeku. Zapravo, baš u tome prihvaćanju sloboda čovjeka nalazi svoje istinsko i potpuno ostvarenje. Bog, koji je jedini dobar, savršeno poznaje što je dobro za čovjeka, i snagom vlastite ljubavi to mu predlaže u zapovijedima.
Zakon Božji, dakle, ne umanjuje niti isključuje čovjekovu slobodu; naprotiv, on je jamči i promiče. Sasvim drukčije, međutim, neke današnje kulturne tendencije nalaze se na početku brojnih etičkih usmjerenja koja stavljaju u središte svoje misli navodni sukob između slobode i zakona. Takva su ona učenja koja pojedincima ili društvenim skupinama pripisuju sposobnost razlučivanja dobra i zla: ljudska bi sloboda mogla »stvarati vrijednosti« i uživala bi takav primat u istini te bi se sama istina smatrala stvorenjem slobode. Sloboda bi, dakle, zahtijevala takvu moralnu autonomiju koja bi praktično značila njezin apsolutni suverenitet.
36. Moderna instancija autonomije nije propustila izvršiti određen utjecaj i na području katoličke moralne teologije. Premda ova teologija jamačno nikada nije kanila suprotstaviti ljudsku slobodu božanskome zakonu, niti dovesti u pitanje postojanje posljednjeg vjerskoga temelja moralnih normi, ipak je bila izazvana na duboko promišljanje uloge razuma i vjere u pojedinačnom određivanju moralnih normi koje se odnose na specifična »unutarsvjetska« ponašanja, odnosno prema samima sebi, prema drugima i prema tvarnome svijetu.
Valja priznati da se na početku toga nastojanja u promišljanju nalaze neke pozitivne instancije, koje uostalom pripadaju, dobrim dijelom, najboljoj tradiciji katoličke misli. Na poticaj Drugog vatikanskog koncila, htjelo se pospješiti razgovor s modernom kulturom, iznoseći na svjetlo racionalni karakter - dakle općenito razumljiv i priopćiv - moralnih normi koje pripadaju okviru prirodnoga moralnog zakona. Namjeravalo se, osim toga, učvrstiti nutarnji karakter etičkih zahtjeva koji iz njega proizlaze i koji se ne nalažu volji kao obveza, osim na osnovi prethodnoga priznavanja ljudskoga razuma i, konkretno, osobne savjesti.
Zaboravljajući ipak ovisnost ljudskoga razuma o božanskoj mudrosti i, u sadašnjem stanju pale ljudske naravi, nužnost učinkovite stvarnosti božanske Objave za poznavanje također moralnih istina naravnog reda, neki su stigli do teorije o potpunom suverenitetu razuma na području moralnih normi koje se odnose na ispravno uređenje života na ovome svijetu: takve bi norme tvorile područje samo »humanoga« morala, to jest bile bi izraz zakona što ga čovjek autonomno daje sam sebi i koji ima izvorište isključivo u ljudskome razumu. Bog se ne bi ni na koji način mogao smatrati tvorcem toga zakona, osim u smislu da ljudski razum vrši svoju zakonodavnu autonomiju na osnovi izvornoga i potpunoga Božjeg ovlaštenja čovjeku. Te tendencije u mišljenju dovele su do nijekanja, protiv Svetoga pisma i postojanog crkvenog nauka, toga da prirodni moralni zakon ima Boga za tvorca i da čovjek, putem svoga razuma, sudjeluje na vječnom zakonu koji sam ne uspostavlja.
37. Želeći pak zadržati ćudoredni život u kršćanskom kontekstu, neki su teolozi moralisti uveli čistu distinkciju, protivnu katoličkom nauku, između etičkog reda, koji bi imao ljudski izvor a vrijednost samo svjetovnu, i reda spasenja, za koji bi bile važne tek neke nutarnje namjere i stajališta o Bogu i bližnjemu. Stoga se stiglo dotle da se niječe postojanje, u božanskoj Objavi, specifičnog i određenog, općenito valjanog i trajnog moralnog sadržaja: riječ bi se Božja ograničila na opomenu, na općenito poticanje (parenesu), koju bi poslije samo autonoman razum imao zadaću ispuniti normativnim određenjima koja bi uistinu bila »objektivna«, odnosno prilagođena konkretnom povijesnom stanju. Naravno, tako koncipirana autonomija nosi sa sobom i negaciju specifične doktrinarne kompetencije od strane Crkve i njezina učiteljstva oko određenih moralnih normi glede takozvanog »ljudskoga dobra«: one ne bi pripadale pravom sadržaju Objave i ne bi po sebi bile važne u redu spasenja.
Nema čovjeka koji ne bi vidio da slično tumačenje autonomije ljudskoga razuma nosi sa sobom teze koje su nespojive s katoličkim učenjem.
U takvu kontekstu apsolutno je potrebno razjasniti, u svjetlu riječi Božje i žive crkvene tradicije, temeljne pojmove ljudske slobode i moralnoga zakona, te njihovih dubokih nutarnjih odnosa. Samo će tako biti moguće odgovoriti primjerenim instancijama ljudske racionalnosti, integrirajući valjane elemente nekih struja današnje moralne teologije, a da se tezama što proizlaze iz pogrešnoga koncepta autonomije ne nanosi šteta moralnoj baštini Crkve.
Ivan Pavao II, enciklika "Veritatis splendor"
Post je objavljen 25.05.2008. u 08:01 sati.