Mama još spava popodnevni odmor nakon moje noćašnje uhobolje, pa ja opet nakon duže vremena kradem mamin blog da se javim...
Jučer mama i tata nisu radili i ja nisam išla u vrtić, jer je bio neki praznik, pa smo išli na neki sportski događaj za djecu da isprobaju razne sportove. Bilo je nekih stijena za penjanje (to mi se nije svidjelo), pa su po nekoj stazi napuhanoj zrakom skakala djeca i neke curice iz gimnastičkog kluba, prebacivale se, pa kroz obruč (to mi se jako svidjelo). A onda smo otkrili da ima utrka za djecu (manju i veću) po atletskoj stazi. Pa su me mama i tata pitali hoću li se natjecati i možda osvojiti i medalju, a ja sam odmah pristala, jer ja jako volim osvajati medalje. Tata mi svako malo da neku svoju, od plivanja, kad napravim nešto dobro ili se natječemo u nečem, pa ga ja pobijedim.
Išli smo se prijaviti, dobila sam i svoj broj... i onda je počelo.
Mama i tata koji me jako vole, maze i paze odjednom su postali nekako malo više... ma ne znam. Počeli su mi govoriti razne stvari da me pripreme, pokazivati mi stazu i govoriti koliko trebam pretrčati, pa razne neke fore kako da izdržim do kraja... da ne krenem odmah jako, pa da poslije izgubim snagu, rekli su mi kako je važno da stignem do cilja, a ne da se zaletim i onda ne dovršim utrku. Pa me mama počela hraniti voćem, keksima, davati mi soka. I onda mi je predložila da pretrčim jedan krug, ako želim vidjeti koliko je to 400 metara i kako izgleda trčanje po toj stazi.
I ja sam odmah krenula, tata nije ni primijetio (on inače svašta ne vidi, jer ima slabi vid) da sam otrčala čitav krug, i negdje pred krajem sam zastala, pa mi je mama rekla da za utrku probam otrčati do kraja ako mogu. Nije bilo lako, ali su me onda posjeli i rekli da odmaram još pola sata dok trka ne počne.
Onda su se djeca počela ubrzo skupljati na startu, a kako sam je bila među najmanjima, išla sam odmah stati u prvi red da zauzmem poziciju.
I onda su i moji i ostale mame i tate izgledali jako smiješno dok su nas stalno fotografirali, govorili razna uputstva, ljubili, grlili...
A onda je jedna teta dala znak da se krene... ja sam se iznenadila kako su ovi veliki projurili kraj mene, ali sam i ja nastavila kako su mi rekli, da se ne obazirem na ostale. I onda sam vidjela da i tata trči sa strane po travi, i snima me, pa mi je bilo lakše. I onda smo tako trčali, trčali, i u jednom momentu više nisam mogla, pa sam malo zastala. Kasnije sam čula tatu kako je kroz smijeh objašnjavao mami da sam na jednom dijelu imala neku krizu, ali da me on hrabrio da ne odustanem.
I onda sam već bila pred krajem, tamo gdje je bila kućica sa ciljem, svi su pljeskali, i mama me tamo čekala. A meni je bilo dosta i htjela sam se rasplakati. Jer nisam došla prva i jer mi je bilo teško...
Ali me onda mama, koja je bila jako vesela, čvrsto zagrlila i rekla mi da sam bila sjajna i da mi čestita što sam izdržala i da sada svi natjecatelji mogu popiti sok na slamku, onaj koji mi mama nikada ne kupuje, jer kaže da je to sami šećer. I taj sok me jako razveselio (o.k. i mamini zagrljaji), pa sam zaboravila da sam bila malo tužna.
Poslije smo gledali još jednu trku sa malo većima, bilo mi je čudno kako odrasli viču i hrabre djecu koja su stizala pred cilj.
Ali ja sam htjela svoju medalju. I onda smo čuli jednog simpatičnog starijeg stričeka kako govori da je podjela medalja i poklona kasno po podne, već skoro na večer i onda su mama i tata rekli da nećemo ostati do tada. Pa je mama išla pitati stričeka hoće li svi nešto dobiti i mogu li ja odmah dobiti to što sam osvojila, jer sam umorna i gladna i moramo doma.
Onda je striček rekao da mu tata napiše moje ime i adresu, pa da će mi poslati poštom. Ja sam htjela odmah dobiti medalju, ali su mi tata i mama objasnili da medalje dobivaju samo oni prvi, a ja nisam stigla među prvima i da ću dobiti neke poklone i da je to za moju prvu trku sjajno i da za medalju trebam još puno i dugo nešto vježbati.
Onda smo krenuli kući, ja sam bila tako umorna da sam skoro zaspala, ali sam čula mamu i tatu kako pričaju naprijed u autu.
Oni uvijek nešto filozofiraju što ja ne razumijem skroz...
Mama je zezala tatu kako se ponašao kao pravi tata-trener, a on je priznao da mu je pred moju trku narastao neki adlelalin i sam se začudio tome.
Onda je mama rekla da to uopće nije čudno jer je i sam bio dugo godina sportaš koji se natjecao.
Ali je mama rekla kako joj se sviđa kako se tu gdje živimo od malena bave s djecom da se naviknu na sportove i natjecanja i kako ih hrabre, bez obzira koji stignu i ako i nisu najbolji. I da ne odustaju, i ne cendraju odmah ako nisu najbolji.
Onda je tata rekao da zbog takvog nekakvog drukčijeg pristupa ni nemaju toliko dobrih sportaša kao u domaji. Ali su zaključili kako je za čitavo društvo i kvalitetu života bolji ovaj pristup, a ne onaj gdje se priznaju samo najbolji, kojih je malo.
Ja to više nisam razumjela, ali sam slušala, pa prenosim...
Sad me mama i tata zovu malom maratonkom, ja ne znam još što to znači, ali vidim da se svaki puta smiju kad mi to kažu.
I vidim da imaju neki plan... još ne znam što ću biti i hoću li odabrati neki sport, a oni mi kažu da ću o tome sama odlučiti kada dođe vrijeme, a da će oni biti uz mene i potruditi se da budem najbolja u onome što odaberem.
Zapravo, to tata kaže, a mama stalno ponavlja da je najvažnije da budem sretna, bez obzira na sve što odaberem u životu.
Baš me zanima kako će to sve izgledati kad narastem.
Ja bih sve odmah htjela vidjeti i znati, a mama i tata kažu da moram biti strpljiva i uporna.
Kao što sam bila na svojoj prvoj utrci...
Post je objavljen 23.05.2008. u 16:03 sati.