Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ludlud

Marketing

Srebrno doba

Oduvijek sam vjerovao u alkemijsku moć srebra. Pa ako je riječ „moć“ možda malko nadobudna, svakako sam vjerovao u njegovo alkemijsko svojstvo.

To se najbolje vidi kod sijedih vlasi.

Još kao nepodojeni mladac osjećao sam intuitivno poštovanje prema sijedim glavama. Netko je mogao biti potpuna budala, raspikuća, glupan, lakomislen, glup, što god hoćete, ali ako je bio sjedokos, ili u sjedokosim godinama, nešto bi u meni reklo: čekaj malo! Neka je budala, ali je sijeda glava, poslušaj što govori. Treba li uopće napominjati čega sam se sve u životu naslušao? Samo od toga dala bi se napisati omanja biblioteka vrlo blesavih knjiga. Što me opet upućuje na moguće rješenje zagonetke kako je nastala suvremena „stvarnosna proza“. To moje čudno ponašanje bilo je, velim, neplanirano i instinktivno, i tek kad su se na mojoj glavi i u mojoj bradi pojavile prve srebrne vlasi, razjasnio mi se alkemijski smisao. Talio sam silne vagone šljake kako bih dobio sasvim malo srebra.

Moram odmah reći kako sam slab alkemičar, ali moram reći i kako me intuicija spasila da spasim i ovo malo srebra što je ostalo. Bio sam glup, i da se mene pitalo, ne bih spasio ništa. Jer bio sam mlad, panker, hipik, bitnik, buntovnik, revolucionar, i sve što sam mogao misliti bilo je kako smisliti da prekinem srebrnu nit koja je već i tako napola pukla negdje kod predaka. Neki komadić srebra skriven negdje duboko u meni ipak je čudotvorno djelovao: da slušam, i da s vremenom naučim slušati. Tako sam ipak čuo koliko-toliko srebrne ljude i sad sam koliko-toliko srebrni čovjek. Ne može se objasniti što to točno znači. Podsjeća na ranu jesen. Može se samo naznačiti da ima veze sa sazrelim, plodonosnim, balgim, svježim, slasnim, sočnim, ugodnim, razboritim, bistrim, vedrim, obilnim...

Nad prolivenim mlijekom ne valja plakati, pa tako ni nad prosutim srebrom. Sada znam. Stari su bili pametniji. Uštedjelo bi mi silnog prosijavanja gluposti da sam bio poslušan, a ne buntovnik. Koliko je to bilo moguće, budući da su već moji roditelji bili generacija prilično blesava i buntovna. Djedovi, pradjedovi, od njih se još dalo puno naučiti o životu, pravom životu, bez stvarnosne proze i prozaične stvarnosti. Srebro je još teklo. Ako baš ne potocima, mlaz je bio konzistentan. Smisao tradicije i učenja od starih je praktičan. Umjesto taljenja vagona šljake, elegantno preuzmeš gotov kovčeg prepun srebra. S kojim, naravno, radiš što želiš, obogatiš ga i predaš dalje. Ali netko je, tko zna kada, umjesto da postupi tako kako je jedino razumno, započeo s rasprodajom obiteljskog srebra...

Kako živimo u mlađem kamenom dobu, srebro uopće nije na cijeni. Neki bi rekli da je ovo zlatno doba, jer volimo novac, ali dobro znamo kako novac više nema nikakve veze sa zlatom. Drugi bi kazali kako je ovo naftno doba, što je prilično prljavi spoj kamena škriljevca i blatne kaljuže, dakle još gore. Treći bi rekli da je ovo atomsko doba, što je isto kao da smo rekli - Ništa.

Držimo se zato osobnog ranga. Svi mi sa sijedima u kosi ili brku u svom smo srebrnom dobu. Što bi u tome bilo dobro za čovječanstvo, sad je dobro za nas. Blagoslov srebra štiti nas od strahovlade mladosti. O, ima palih, ima i izdajica. Ne vjeruj onima koji boje kosu, čak ako ćeš i oprostiti ženama. Neka farbaju, glupani, sebe farbaju! Što će u svom životnom kovčegu predati idućoj generaciji? Kremu protiv bora? Kad mladi ostare lijepo će im zahvaliti, bez ostavštine. Nema te kozmetike, kirurške plastike ni fitness industrije koja bi nadomjestila alkemiju srebra.

I glup i lud i prekasno, ipak sam nekako pripremio barem jedan srebrnjak za nekoga tko dolazi. Potajno se nadam mladom alkemičaru sa srebrom skrivenim u svojoj nutrini. (Kojem Paolo Coelho nije ni rod ni pomoz' bog, jer ako itko to samo spomene, odmah se može tornjati u neki fashion guru beauty hair color studio gdje je i magarac Zlatouhi toliko biskupski uzvišen da bi uopće njuškom zavirio...) I kojem ću predati srebrnjak jer poznaje vrijednost srebra. Pa što ne ide na velikoj skali, neka se održi na maloj.

A zašto na maloj? Pa, velike više nema. Čovječanstvo je tek nešto više od pojma. Poput sjećanja, ili mogućnosti. Nema ga u realnosti, nema ga od zlata, niti od srebra pa čak niti od željeza. Ovo malo tehnologije što smo smislili drži nas na okupu da se ne rasturimo u čopore. Danas više ni gospodina Boga ne bi mogao prodati za trideset srebrnjaka, tolika je devalvacija. Judu ne bi imali čime potplatiti, taman se sve sijede glave skupile... Juda je bio apostol, i znao je, koliko god kobna i kriva procjena bila, da dobija nešto vrijedno. Nekom današnjem Judi mogli biste podastrijeti čitav svijet, no kakvu bi naknadu dobio za svoj zločin? Naše kameno doba već je toliko mračno da nitko čak i ne vjeruje kako tamo vani uopće postoji neki Bog, pa makar da bi ga se izdalo.

Kome onda, i kako, objasniti vrijednost srebra?


Post je objavljen 23.05.2008. u 12:06 sati.