Marketing
Spuštanje u opancima među kulturan svijet
Sad je vrijeme prve pričesti i krizme (firme). Roditelji, djedovi i bake, tete, ujaci i ostala rodbina, kumovi i prijatelji muku muče što će pokloniti prvopričesnicima odnosno krizmenicima. Hoće li to biti mobitel, MP3, MP4, sat, zlatnina, role, bicikl i tko zna što sve ne….
Svoje pričesti se slabo sjećam jer se nije ništa poklanjalo. 
Sjećam se samo kako me je bilo strah da neću znati dobro što me svećenik bude pitao na vjeronauku i…da, sjećam se da smo imali svijeće i bijele vjenčiće na glavi. Bila sam drugi razred osnovne. Pričest je bila u crkvi, zapravo misa je, čini mi se, bila ispred crkve u Gornjem Bešpelju.
Krizme se sjećam puno bolje. Ipak se nešto i dobilo za poklon 
. Nije bio običaj da svi daju poklone krizmanicima-roditelji i rodbina, već se samo kuma/kumu opelješilo
Običaj je bio da kum/kuma obuče krizmanika od glave do pete i povrh toga dečku se poklanjao sat, a curici zlatni lančić ili naušnice.
Ja sam dobila suknju, majicu (T-shirt), cipele i, pošto sam već imala naušnice, dobila sam lančić kojeg u dijelovima imam i danas 
Krizma se održavala u Podmilačju za sva okolna sela, i to jednom u tri godine!, tako da sam ja tada bila tek peti razred. (Moglo se ići na Krizmu od petog do osmog razreda)
U Podmilačje smo išli pješice spuštajući se po strmim uskim-«kozjim» stazama koje su, kad je padala kiša bile jako blatne. Znali smo se spuštat u Podmilačje u gumenim opancima , pa se, malo prije crkve, preobut u druge čarape i cipele. Onaj tko nije imao cipele oprao bi blato s opanaka u vodi, pa smo tako sređeni došli među kulturni svijet 
Nismo si mogli priuštiti ručak pod nekim šatorom, pa smo hranu nosili sa sobom. Za takve posebne prilike mama je obavezno dan prije ispekla cijelu kokoš (to se tada smatralo vrhuncem kulinarstva i raskoši ) i napravila kolač («kolač livača»-zapravo običan biskvit, ali za nas jako ukusan)
Još bi u Podmilačju, eventualno, kupili na štandu kilu paradajza i lijepo na travi posjedali u krug i jeli.
Misa se održavala vani. Oltar se nalazio u malenoj kapelici, a narod je posjedao okolo po ledini.
Mi krizmanici smo se poredali uzduž, od kapelice skroz do ceste u dva reda-lijevo i desno od oltara, a kumovi su stajali iza nas.
Sjećam se da smo ja i moja rođakinja, u želji da budemo prije gotovi, stajali na početku reda, odmah do oltara.
Međutim, biskup je krenuo od suprotnog reda, pa smo čekali da ode do kraja reda i vrati se s druge strane. Zadnje smo došle na red (Poučena iskustvom, više se ne guram da budem (naj)prva ).
Nakon mise smo jeli, družili se, obilazili mnoštvo štandova sa raznoraznom robom i «napasali» oči znajući da si ništa od toga ne možemo priuštiti, ili ono što je nama klincima bilo najzanimljivije, išli na ringišpil (uvijek smo imali barem za jednu «turu»).
A nakon svega toga, valjalo se pomalo, uzbrdo, s noge na nogu, vraćati prema selu, dok se već počinjao spuštati mrak. Više nije bilo bitno hoćemo li ugaziti u blato.
U daljini-kapelica u Podmilačju (bila srušena za vrijeme rata)
I ovdje-čisto da dobijete dojam koliko su dugački redovi bili
Mrtvalj
Post je objavljen 21.05.2008. u 19:46 sati.