Ne postoji ni jedna riječ, ni jedno slovo, nijedan glas, ni jedan izraz lica da ti opišem kako je.
Kako je ujutro probuditi se i shvatiti da tebe nema, da sam te svjesno maknuo iz svog života.
Znati da ti nikada nisi bila spremna na ono o čemu si pričala.
Znati da djevojka koju sam toliko volio uopće nije budna nego spava i sanja svoj nerealan sam o životu kakav je mogao biti.
Ona spava i sanja i ne čini ništa da to i ostvari. Kao da je netko drugi zadužen za brigu o njenom životu i njenim odlukama, a ona će se probuditi tek dam sve bude gotovo, lijepo i prekrasno, baš kao u bajci.
Sve što sam htio je imati budnu djevojku pored sebe. Prijateljicu, ljubavnicu, ženu, sestru.
Tako sam te ja gledao i vidio, ali očito nisam nosio naočale.
Slušao sam tvoje riječi kao da ih Bog osobno diktira kroz tebe i čekao. I čekao.... i čekao.....
A tvoje su riječi nadahnute božanskim ostale samo to, prazni i neispunjeni mjehurići iz neke dimenzije gdje smo sretni.
Gdje smo ono što jesmo, pravi mi, zadovoljni i zagrljeni i sigurni u onoga tko nas grli utješno.
I onda se probudim iz neke vrste sna i vidim da je ta djevojka uplašeno dijete, koje se nezna okrenuti bez podrške nekih svojih "prijatelja".
Ona i dalje čeka. Čeka da se dogodi nešto mistično, nešto čudesno, da padne sa neba i onda će možda biti sve okej.
Zar je tvoja ljubav prema meni bila samo neka vrsta utjehe i zaborava za tvoje rane koje još uvijek nisu zacijelile?
Pokušao sam biti tvoj vitez, htio sam te odvući od zmaja i donijeti te u kraljevstvo gdje sunce uvijek sja a trava je uvijek zelena.
Evo, opet tonem u snove, stišće mi se utroba, želja mi se nije ugasila. Uvijek je ista, možda malo slabija, možda malo jača.
Razum i samoočuvanje pokazali su mi kakva si. Tužan sam jer tvoja sebičnost nema granica, nikada nisi znala ljubiti, potpuno predano i bez straha jer, duboko si utisnuta u krilo onog zlog zmaja... Iz kojeg se bojiš izaći, jer, misliš, tamo je najbolje.
I to zato što, uvijek si se bojala. Htio sam biti tvoj vitez, tvoje svjetlo na izlazu iz zmajeve špilje.
Htio sam da se opustiš jer ja sam tvoj krov, tvoj bedem, tvoja vatra i tvoj ratnik...
Hladna krv, teče iz otvorene rane, neutješna, zauvijek...
Post je objavljen 19.05.2008. u 13:38 sati.