"dođi da jedeš, molim te, stanko, moraš pojesti.."
"neeces mi ti davat da jedemmm!
"nego 'ko će?
"jelena.
s njim je uvijek najlakše voditi razgovore. a kad me pogleda onim plavim okicama i kad se igra s mojim noktima tad zaboravim da postoji odrasli svijet. tad sam dijete i ja s njim.
"stanko ajde da te mama uspava.
"a nee bi.
"hocu li ja s tobom?
"moze.
njemu je najlakše izmisliti priču. nikad, ama baš nikad ne dozvoli da priča završi. uvijek kad zna da ce lovac doci po vuka, da ce princ donijeti cipelicu, da ce se skloniti u kamenu kuću, prekine nečim da priča ne završi. odlučih ovaj put izmisliti priču. bila sam klasična. predvidio je kraj. i rekao da mora nešto pitati tatu. i nije dao da priča završi. zna ostati dijete. zna čaroliju.
način na koji me pita
"Ej, a znaš li ti Lilu?"
uvijek me iznova oduševi..
Lilo mu je izmišljeni prijatelj. ali jako uvjerljivi. razgovori telefoni s Lilom uvijek sadržavaju pauze u kojima, kao, Lilo priča sa druge strane. kako dijete od 3 godine to zna izmisliti..?
Lilo živi u kući u barama. i ima psa. i stvarno, kuća koju pokaže svaki put kad prolazimo tim putem ima do sebe kućicu za psa. Kako dijete koje je možda 3 puta u životu vidjelo kućicu za psa zna da je to zapravo kućica za psa?
čaroban je. i zna zadržati čaroliju.
način na koji me poljubi iz čista mira me natjera da ga volim svakim putem sve više i više.
način na koji naklapa molitve
ostavlja me bez riječi.
ponekad mislim da nikad neće odrasti. pa se prepadnem da će biti primoran na to.
ponekad me strah da nisam tu dovoljno.
kao onda kad me zaboravio nakon što me nije vidio mjesec dana. sjećam se kako sam zadrhtala.
kad se rodio, bila sam uz njega 24 sata na dan. čuvala sam ga danonoćno. bila s njim u praznoj mračnoj sobi po 3 sata dok bi spavao. sjećam se samo kako bi na trenutak otvorio oči, pogledao me, nasmješio se i ponovno zaspao. uvijek se igrao s mojim rukama. uvijek se igrao s mojim noktima.
kad je progovorio, učila sam ga da kaže; "Barbara nemoj me morit."
savršeno je to naučio, sad to nekad i bez mene govori.
a tek kad kaže 'sistematizacija'..
kad je prohodao, dala sam mu loptu.
od tada svaki put kad dođe kod nas, on i Nono igraju lopte do iznemoglosti.
njegova lijeva noga i savršeni udarac u loptu tom lijevom nogom me zapanjuje.
poseban je.
način na koji se smije kad napravi nešto pogrešno
je jednostavno neopisiv.
način na koji popravlja svoje greškice
je tako dječiji.
način na koji ga volim
je neponovljiv.
plave okice, suprotne strane i orjentacija, osmijesi i ljubav..
to je moje dijete.
Post je objavljen 18.05.2008. u 17:52 sati.