Ponekad nije lako ispričati se, početi iz početka, priznati pogresku,
prihvatiti savjet, biti nesebičan, nastaviti s pokušajima, biti iskren, učiti na pogreškama, oprostiti i zaboraviti, promisliti i tek onda djelovati, prihvatiti zasluženu krivicu - ali uvijek se isplati
Nego, prije par dana čitala sam priču o jednom mladom čovijeku koji je paraliziran od struka na nize, ali nipošto nije nepokretan. Kada mu je bilo samo 19 godina, izbjegao je frontalni sudar tako što je naglo skrenuo nadesno. Pritom je udario u rubnik ceste i ispao iz automobila. Posljedice nezgode bile su slomljen vrat i potpuno uništene noge.
Za mnoge bi to bio kraj svih nadanja, snova, aktivnosti ili ambicija, ali za njega to je jednostavno bio izazov da ono što mu je preostalo potpuno iskoristi. Stav koji je posjedovao bio je nevjerojatan. On je dobroćudna osoba koja ne robuje predrasudama i aktivniji je od mnogih ljudi zdravih nogu. Strastveni je ribolovac, bavi se košarkom za invalide, a pomogao je utemeljiti košarkaški centar za preko tridesetero invalidne djece koja boluju od brojnih bolesti, od cerebralne paralize do raznih oštećenja kralježnice. Sudjeluje i na automobilskim utrkama, bavi se plivanjem...
U slobodno vrijeme bavi se obnavljanjem starih automobila, a za život zarađuje radeći dva posla. Za Jaguar isporučije automobile izrađene po narudžbi širom zemlje. Njegov smisao za humor je zadivljujući, a on čak izdvaja i prednosti činjenice da nema osjećaja u nogama kao u slučaju kada je slomio oba gležnja igrajući ragbi.
Znači li to da on poriče svoju situaciju? Nipošto. To jednostavno znači da on shvaća da je paraliziran od struka na niže i da će takav ostati cijeloga života. Mogao bi oplakivati svoju sudbinu ili uvidjeti što još uvijek može činiti i posvetiti se tim stvarima. Iz ove priče svatko od nas može neučiti važnu lekciju: ne oplakujte ono što ste možda izgubili; radujte se zbog onoga što još uvijek posjedujete.
Savijest je ono što boli iako se osjećamo sasvim dobro..
Post je objavljen 18.05.2008. u 11:36 sati.