Pregled posta

Pjesma nad pjesmama

Pjesma nad pjesmama

Ukrali su mi riječi.
Pomno smišljane, sabite u tajne pretince mašte,
nikad izgovorene, nikad prošaptane,
riječi koje ljubomorno čuvah
njima svijet da pokorim.
Njima pjesmu da oplodim.
Ukrali mi ih jezici nijemi, zavidni,
pa gluhim mukom misli mi sada odjekuju

i tražim te ukradene riječi,razasute
po svim krajevima svijeta
i tražim ih i pronaći ću ih opet,
i snazi slabih i hrani gladnih
i njima oživjeti pjesmu
pjesmu nad pjesmama,
pjesmu života
da njome pokorim zavidne

Voda sam hladna
u kojoj raste pupčano paperje;
o ispucale zidine bezimenog grada,
u bezdanu vira utopljene tvrđe
obale se moje lome
i svijaju se
i gaze
i liju,
pred olujom bježe
moji tokovi ponornice.

Odlaze da se vrate u korita suha
u kojima riječi razasute skrivam
dok krijem nemire svoje
u srcu oluje koja me tjera

Ali ne dam se oluji ni vrelu pakla
tišinom me neće orobiti demon
riječ ako i ne krene sa usana
progovorit će srcem čistim i toplim.
Volim. Voljeti život. Voljeti ljude volim.
I tebe...na način poseban.
Pa kada se složi tišina u pravilan red
ubacujem melodiju među zidine njene
i plivaju boje ,valovima mekim
njišu se bokovi riječi...

njišu se na vjetrovima neispričanih snova,
jer kad razmislimo malo
neki snovi nisu za svakoga..
neka pjesme nisu za svakoga.
kao recimo ove riječi isklesane u kamenu..
ali kamen puca a riječi ostaju..
bezimeni gradovi nestaju
ali mi ostajemo..isti a ipak različiti..
sa nebrojenim maskama..tužnim ili sretnim..
ja stojim obuzet pogledom
obuzet poljupcem,zaleđen u ljubavi...
okovan pjesmom nad pjesmama....

zato ne šuti pjesniče
progovori pjesnikinjo
ne stišći šake prepune riječi
što i zidine rušiti mogu
neka iz grla tvog pjesma poteče
pjesma što led svaki istopit će
pjesma što vatru svaku gasit će
pjesma što tugu svaku izbrisat će...
jer ovo je pjesma nad pjesmama...
i samo riječi dovoljne su...

one su jače od krađe
one iz snova su slađe
otvore se same
ponude se same
u tom sjaju beskonačno traju
pobjednice posvuda
uvijek u istome sjaju

rasprši ljubav u jednu polutamnu sobu
kao kapljice parfema po jastuku
nek ljubav bude ideal
nek ljubav bude spleen
neka ljubav bude bijesna riječ
s usana prokletih
rasprši ljubav u jednu polutamnu sobu
kao uzdah zadovoljstva po jastuku
nek ljubav bude riječ
nek ljubav bude šutnja
u dušama dalekih....

... i neka me Ljubav
u proljeće uvede uzvišena glasa:
neću zastajkivati i neću zaboravljati
neću tražiti počinak tamo gdje zidovi ne pružaju utočište
samo ću osluškivati riječi u sebi
tjerati ih da borave na svjetlu dana
i pjevaju prkosom...

A pjesma mog života
nestaje u daljini
vraća se svakog dana
da me malo umiri
a ljubav je moj prijatelj
u pustoj samoći
hladni vjetar u tamnoj noći
crvena ruža što bespovratno vene
i bol u životu svake žene

I vjetar u krošnjama starim
tiho šapuće o nama
dok tmurni oblaci zaklanjaju
pogled ka plavetnom nebu
tražim te u svome sjećanju
još uvijek ljubav tvojim
samo tvojim imenom zovem.

Neka pjesma ova vine te u nebesa,
pjesniče, nek stihovi tvoji paraju tišinu,
Nek zasvjetle kao u noći varnica s krijesa,
Il ko sunčeve zrake kad razbiju tminu.
Slušaj tišinu, slušaj sablazan,
ti si taj kojeg Muze jutrom bude,
kojem daju moć da promijeni sutrašnji dan,
Baš ti - nedaš da osječajima sude.
I zato, sada, raširi krila što Bog ti je dao,
Jer znam, zbog okova stvarnosti soba ti je tijesna,
Za one što su dale, onoga što je ukrao,
piši, pjevaj, jer života tvoga ovo je pjesma.

...i opet sam oluja sto bahato trosi
snagu svoga tijela,da pronadje put
..i opet sam nebo,sto u sebi krije
beskrajnu tisinu da umiri duse..
...pogledaj me,i bit cu ti milost
kada te napuste
...osjeti me ,i bit cu ti smiraj
zaboravljenih noci...
ljubavi moja...

Poželjeh riječi pretvoriti u stih,
u pjesmu nad pjesmama,
kojom bih se mogla nasladiti
u svijetu tvojih, tebi ukradenih, riječi
tvojih neizgovorenih riječi,
na cjelovu usta tvojih,
ali još su slađa od riječi i vina
milovanja tvoja.
Ukradene riječi snivaju svoj san
u drevnoj
pjesmi nad pjesmama
u Salomonovom snu
o zaručnici koja je riječima
razlijevala ime njegovo
i željela više nego samo riječi i vino
željela je
slaviti ljubav
pjesmom nad pjesmama

Moje se riječi
Poput proljetne kiše
Spuštaju na tvoje lice
Brišući prošlost
Sanjajući budućnost ...

.. sanjajući ono što žele da bude..
.. slike se nižu pred očima, onako nasmiješene i vedre..
.. da li mogu snoivati budućnost sretnu, ostavljaju tu prokletu prošlost nesretnu..
... i kiša stihova miluje srce...
.. opija ga svojom blagošću..
... i shrva ga prikrivenom tugom..

i tako na kiši sjedim dok cjeliva moje srce.
samu sebe tjesim riječima što guraju dalje,
tugu ostavih na nekom drugom putu,
kiša će ju isprati a na tom putu narasti će
novi cvijet za bolju buducnost..

kovah tako svoje bolje sutra,
sa smjeskom na licu prolazim kroz onaj isti
puteljak na kojem je nekad stanovala tuga.

tuga ne moze unistiti taj cvijet,
cvijet koji je izrastao za mene i tebe,
cvijet ljubavi....

sutra je novi dan...
a tugu vise ne pustamo u srca nasa
jer imamo taj cvijet,
cvijet sto nas cini sretnima...
zaljubljenima...
cvijet ljubavi...

cvijet, koji nikada uvenuti neće,
jer našao je zaklon u našim srcima.

i neka ove riječi sada polete,
neka ih svi čuju,
jer dolaze iz srca,
kao pupoljci našega cvijeta..

zar dopustit da cvijet koji si Ti ljubavlju sadila uvene,
zar sada kada si otisla da pustim da strah unisti osmijeh
da tuga potopi nadu u ljubav, u Tebe Mila moja...
da ruke u drhtaju zdrobe njeznost i sjecanje
da zdrobe cvijet koji si Ti sadila, usnama milovala
zar opet da prezivim momenat kada suza klizi niz lice
a nisam u stanju da je zaustavim...

Nocnu moru cu izbrisati.
samo Ti ces ostati...
Nocu kada zadrhtis ja cu....

otvorit bocu vina, idila.
s ekipom učinit dva-tri đira.
slagat toranj od limenka piva.
Na ramena popelo se masu kila.
Teško je, al o tome razmišljat je pila
ostaje mi samo slika
dva sretna lika
plješće publika,
a sad prika
daj još pola litra.

ali ne, nema tog alkohola
koji bi poput bujice lišće
naše pasije odnio, nema te čaše
koja razbijanjem lomi našu strast.
noćas kad uveneš, sjenom pokrit ću
uvojke kojima me siječeš
svaki put iznova, dio po dio;
noćas kad ispariš, dahom dovest ću
kišu najljepših mora,
a sve samo da se vratiš
u onaj odlazak koji je tako pusto ostavljen.

Nocu kada kisnem i grcim sake u drhtaju, zelji, uznemirenim snovima
ugusicu krik srca koje ti zelje salje, oduzet dah duse koji je tebi upucen
zasto da ti vise nesto dajem kada ne znam zelis li?
sutnjom lomis najveceg heroja kojeg sam za tebe stvorio
pogledom skrivenim iza meni neceg zabranjenog
iza prepreka koje si uzdigla...
stojim, ne znam jos koliko, dokle me snaga bude drzala tu cu biti
kada pokleknem i izgubim svu nadu nemoj mi tada prilaziti
nece ti pruzit ruku da me uzdignes i produzis patnju
jer ja cu tada biti Drugi Covjek.

Jos neko vrijeme cu se pitati zbog cega sam prestao biti razlog tvog osmijeha.
Zar su rijeci "Sve moje" bile tako bezistinite?
Znam da sam ti pruzao svaku misao, njeznost, ljubav, osmijeh...
Postajem Drugi. Postajem...

Kažu neki da su moje riječi
plavooke dobrice
riječi luzera
pod maskom loše obrijane barabe
Kažu neki a znam da lažu
da skladam život
kao bezvremenski tucać tvrdokuhanih snova
u noćima posta
Kažu neki a znam da lažu
Sve mogu biti samo ne tvoje bezglasje
I kada se budim i kada liježem
želim biti tvoja riječ
ruku pod ruku kroz naša svitanja i sutone
šetati naše okupane i tople osmjehe
želim vjenčati snagom zagrljaja
naše misli u parku proljeća
u staništima srca teči slijevati se
ja bogat i svjež u svakoj riječi
ti mirisna i lijepa
rođena da traješ u jedinoj želji
da starimo zajedno

moja želja za tobom tka prostirku
po kojoj hodaš snena
sag od tisuća bijelih cvjetova, bijelih galebova
a ja u ovo podne obično
postajem slap od šutnji
što prolaze nijeme pored mene

postajem vodostaj mržnje
oko kojeg trče bujice samoće,
postajem ono što si od mene tražio.
gospodar lažnih navoda
i tvoj osobni opijum;
postajem broj na listi, ime u nizu.
sag od tvojih noćnih vriskova
koje brižno zalijevaš voskom.
spavaj, jer ne znam što dalje..

neka me otme magla
dok prolazim tvoj vrt
smrtne tišine
neka mi tijelo nikada ne vrati
dahom ću nadu oko
tebe sterati da ti san
ne bude pust
spavaj

Snivaj ,ali duše budne
Samo tijelo neka utone u drevni san
Trenutak istine i riječi više nisu uzaludne
Jer dolazi vrijeme za dočekat novi dan...
U snovima tvojim ugledati ćeš mene
I pitam se, hoćeš li znati tko sam ja
Tek trpetaj zvijezde u zagrljaju mjesečine snene
Što za tebe pjesniče od davnine sja ...

....i pogledat ćeš tada....
...očiju snenih....od bure života pospanih....
....i zagrlit ćeš me tada...
...plaštom zaogrnut sivim....crnilom svoje duše...
.....koja blješti....
....ne, ne, pusti me....
...što to govorim....
......samo san....
...sivilo vlastite mene.....

budi strpljiva
nema veze
doći će
doći će kad se makneš s prozora
kad prestaneš čekati
nemoj se zavaravati lošim tranzitima
budi strpljiva
ti to možeš
ti to želiš
bezuvjetno
tako si nakanila
kad si srce objesila na jarbol
da vijori
prestani se tješiti
otvori oko i vjeruj:
između trepavica i suze stane jedan cijeli svijet
njega ti nitko ne može uzeti

ne trebaju nama riječi
pogledom se do sitosti napričamo
ruke su tvoje izvršitelji
glazbene poruke s radija
što razlijeva se preko sjedala
pa ti rukom pratiš moje bokove
a usnama lice
čitam neizrečenu ti želju
i ruke kao neposlušne sluge
traže mjesto u tvome krilu

volim Tvoju ruku na mojem
koljenu
volim Tvoju glavu na mojem
ramenu
volim Tvoje usne na mojem
zapešću
volim Tvoj dah na mojem
vratu ...

volim bliskost Tvoga
dodira
volim strast Tvojeg
poljupca
Tvoj dah mi lijepo miriše
glatka mi tvoja put na jeziku
uzbudljiv odjek Tvog uzdaha
i sladak okus Tvojih
usana ...

sve Tvoje blisko mi je,
Jedini,
ah, volim kad ljubav nas
sjedini,
kad priđeš mi blizu,
bliže
najbliže ...

... kad tijelo nam se i duša
dotiče ...

dok cvjetaju makovi na koži
sanjamo da smo pjesnici
jer svi smo pjesnici u proljeće
vlasnici nejakih riječi
ko utiha na moru
šutljivi smo, a trenutak pjeva
pjesmu nad pjesmama
nama opsjenarima
okruženim jutarnjim maglama

a magle u tvojim očima nestaju
odnose ih topli vjetrovi južni
koji sobom donose strasti
i odnose pogled tužni
negdje daleko
gdje cvijetaju neveni
u zore rane
i prelijepa jutra
vidim ti osmjeh
i on me snaži
daje mi nadu
da bit ćeš i sutra
moj najlijepši san
moja najlijepša nada
naručje strasti
zauvjek i sada.....

A znas, ponekad pozelim
da sam ti tako blizu,
da osjetim tvoj miris,
da ti lagano dotaknem kosu,
a ti da pomislis u tom trenu
da je to samo vitar sa juga.
da, bas pozelim!

Pozelim i ja vjetar u kosi,
pozelim dusu u srcu sto burama prkosi,
a rijeci ne pronalazi
vec samo jednoj obali,
tajno i besumno,
uvijek iznova dolazi...

Oh, gdje su...

Gdje su snovi, gdje su krici,
gdje su rijeci...

Zar istina je
da gluho, da nijemo, sada sve je?

Zar istina je
Da kroz trnje potrebno je proći?
Da teret u sebi nositi moram?
Kricima doći do koristi?

zar istina je da je moja poezija drukčija
zar istina da ne može proći
zar smo svi prevarili dan
i prodali dušu noći...

Volim noć... oluju...
i nesvakidašnje...
I pogled na brdo uzdaha
gdje su skrili se strahovi
nepomičnih sljedbenika ljubavi...
Zar ljubav netko može uistinu shvatiti,
s nečim takvim neopisivim svoje osjete porediti...??
Volio bih da su ostale samo neispričane bajke iz davnina,
da je ljubav pobjednica, da su usne u poljupcu, da je tama poražena...
Ali, nedostaje nam vremena,
a ono malo preostalog
rasipamo po beživotnim pustinjama...
ipak smo mi mrve svemira...

Al' što je istina
i što je laž
kad prevarena noć se spusti.
a ja poželim biti riječ,
obična , najobičnija,
kratka, nježna,
samo tvoja ;
ona koju nikada nećeš naglas izgovoriti,
ona koju ljubomorno čuvaš,
koja nikada nigdje neće biti zabilježena
osim u tamnim noćima
kada te obuzme čežnja
za mojim rukama
i mojom kosom...

..da, ja sam ta
čije ime ne izgovaraš glasno..
Ja sam ona koju vidiš tek kad sklopiš oči
i mislima dozivaš sjećanja da te ponesu...
Ja sam onaj osmjeh koji ti zatitra
na kutevima usana
kada tek u snovima dotaknem te čežnjom...

DAN 2.

Ja sam ta koja svake noći postelju uzalud sprema
za tvoje smiraje i tvoje nemire.
Ja vjetrove šaljem na sve četiri strane svijeta da te pronađu,
da te u sleđeno naručje moje ranjenog polegnu.
Ne brini,
i nakon nebrojenih ljeta što čelo mi išaraše,
kad ponovno dođeš pod prozore moje
po tuzi ćeš me prepoznati.

i postidjet ćeš se ljubavi moje
i usana što su ljubile obraze tvoje
suza prolivenih i rana nezacijeljeni
i duše,
bičevane
izkrvarene
uništene
poput stakla razbijene u milijune komadića
bačene u more sumpora...
...duše koja te još voli..

A ako se rastočim čekajući
dočekati će te moj glas
zaostao u davnom lahoru
dovest te k meni
iza granice sna
tamo gdje ljubav biva
gdje si ti ti, a ja sam ja

a ja ću opet biti ta
koja ti prašta,
razumije te i ljubi...
vjerno?
ne, to nikada nećeš znati
i snovi ti neće mira imat

ja,malo nevjerno biće koje postojim samo da te volim,
neću imati mira dok se ne dokažem tvojim,
dok ne razbijem nebo i pokorim nebeske zvijeri,
te staklene oči koje svijetle u mraku,
ta bića koja zvjezdama zovu..
zar je bitno ljubavi moja,
sve tajne moje poklanjam tebi,
i pjesmu ovu i ruke svoje i svaki dah ti dajem..
jer bez tebe život nema svoj put..
što će mi zrak kad ga ne dijelim s tobom
što će mi jutra kad ih ne čekam s tobom..
bljesnut će munja praćena gromom,
udarit mjesto gdje stajaše pjesnik..gdje stojim ja.
čekam..
svaki otkucaj mi razara tijelo..
o zašto ljubljah tvoje lice bijelo
zašto se predah ljubavi tebi
jer kad te nemam ja ne znam gdje bi.
čekam..
udrite zvijeri spremne su ruke
samo naprijed nanesite muke
nje mi sad nema udrite snažno
čekah vas vječno,više ništa nije važno..
stojim..
na kraju bitke svoje gubitke brojim
glave mi nema al za nju se ne bojim
noge su slabe na koljena padam
ali zaljubljenim srcem još ti se nadam...
i konačno.
tamo dolje u magli na kraju puta
dolaziš na konju u bijelo ogrnuta
poljubac šalješ koji vjetar nosi
dok se uzdižem zapetljan u tvojoj kosi..

pokajnik ti si, al' osveta je moja
pitat ćeš se sve buduće noći
jesam li se davala putnicima namjernicima
jesam li se dijelila k'o što ove riječi neznancima dijelim
pitat ćeš se sve buduće noći da si bio tu,
da li bih tebe častila vinom, mjesečinom i pjesmom
dočekivala te okom bez suze i prostrtim tijelom bijelim

No opet, negdje duboko u sebi
znam - treba ići dalje.
Boli, duša pati pod pritiskom bola i tuge al opet
znam - krenut ću dalje...
Ne znam još kako, mutno je pred očima ali
znam...

.znam ,isto kao
ti što dobro znaš
da ću te zauvijek nositi
kao amajliju oko vrata,
kao zlatan kotačić
skriven brižno
u mehanizmu sata
i da ću posezati za tobom
kad nitko ne gleda,
u onim maglenim ,
teškim, noćima
dok vani zavija jugo,
a tebe nije
dugo...
predugo....

...bilo mila,u mojim nadanjima
..i opet sam pokleknuo pred vratima zaborava
i opet sam tvoja nedosanjana ceznja
i opet smo cvijetu ljubavi,latice sklopili
ti i ja..
..ucenici zivota...
a zivot....

Život, taj vihorasti vranac
Igra igru tek poznatu njemu
U ljubnavnome slapu odrazuje se stranac
A opet, svi zahvalni smo njemu ...
Jer dana nam je prilika za snažan udisaj
U kojemu se krije sva životna čar
Strahujući kada dozove nas izdisaj
Ne vidimo ništa, tek prazninu i gar ...
Zato upijam sve podarene riječi
Koje isplela je tvoja mila duša
Kap radosti, kap ljepote ,sve iznova počinje teči
U ljubavi ne postoji praznina ni suša ...
Tek lahor paperjasti ili uzavrela bura
Vitla nas po hridi, pijesku ili stijeni
Tapša nas i miluje, utihne, pa snažno gura
Pogledi sve govore , u bezriječju smo zagrljeni ...

kad pogledao si me prvi put
ni slutila nisam da će mi se u očima
Tvojim
cijeli svijet ogledati ...

kada ljubila sam Te prvi put sa puno straha
ni slutila nisam da ćeš mi reći
kako nitko ljubio Te nije
tako nježno, vatreno tako
i tako vješto da ostao si bez
daha ...

kad dodirnusmo se prvi put
ni slutila nisam da nećemo nikad
zasitit' se
dodira ...

A i kako bismo se zasitili ?
Od straha je naša priča postala vječnost
opjevana u svakoj noći punog mjeseca
i rađanju sunca koje toliko voliš.
Susret svaki, zabranjen i svet
stvarao je kineski zid između nas
i ostatka svijeta.
Jer jedino vrijedno i lijepo,
slatko i nikada dosadno, tvoje se usne;
naše ruke isprepletene u vatri i nježnosti
čiste, nepatvorene ljubavi...
I nakon što vrijeme prođe, stane
opet....samo si ti taj....

Grmlje koje čini stazu užom i neprohodnijom,
Sve je gušće. I kamenje sada je veće,
A udarac kamenom boli, znaš?
I putovi se razilaze, kojim krenuti?
Kao dvije zamamne djevojke što lagodan život nude,
Dva razdvojena puta te vode u nepoznato,
Koji odabrati? Svaki od njih život mijenja.
I ostadoh bez jedne cipele, negdje je nestala,
S noge mi pala, i rane sad na stopalu imam.
Plačem. Molim. Preklinjem. Žalim.
Nema te riječi da me podigne, da me oslobodi sumnje
U to da sam svemoguća.
Ti to možeš, ali ne želiš, priznaj.
Oh, kako požalit ćeš jednom, znaj.

zašto da žalim, zašto da molim
kad on nije tu
nema ga ne mom ramenu
o Bože, usliši mi molitvu
pomozi mi, ti ljubavi neba
sada mi se snovi ruše
i nade više nemam

boli me misao da su riječi prazne
i da su samo vjetar što nosi suho lišće...
boli me čežnja za tobom
i svaki dodir mašte...
boli me tvoja šutnja na moje riječi
svaki drhtaj duše bez tvoga srca...

...boli me danas svaka misao...

Bol mi prestat neće do kraja toga sam svjesna.
Jer unatoč žudnji da ti se osvetim jedako će me boljet.

Moja krv će tecat u sudbinu. Duša će jednog dana postat njema na sve ostale osjećaje.
Osim tog da sam te pustila.

Udišem sve zadnje trenutke. koji ostaju.
Prepoznajem ovo prokletstvo.

I neka me ubije neću nikad priznati nikome da jednom voljela sam osobu poput tebe.
Vrijeme će nas zajedno polako ubiti. Suzu nijednu neću pustiti one će se osuštiti i postati kamen na duhu moj koji leži. Jednom obećajem ti taj kamen će se raspuknut.
I napokon moj duh bit će slobodan od tvojeg odlaska.

Zvijezde će se samnom radovati.

A misao u riječ pretočena
i misao nikad ne izrečena...
u duši zlatom optočena
u glasu ljubavlju obojena
A misao od ljudi zaboravljena
i misao snagom vjere objavljena
dušom zagrljena
glasom prenesena...

s proljećem mirišu travanjska jutra
sa sobom donose buđenje
u tebi otvara se danas za jučer
a sutra iz danas izvire
i rijeka života buja, i teče u nepovrat

ja sam ukleta generacija,
meni su ukrali život
i nemam riječi kojima bih
to opisala.......

Koliko stihova o ljubavi
može jedan čovjek napisati?
Koliko je puta može okusiti?
A ipak ne voljeti!
Ima li istine u onim prozaičnim ščagerima
da samo jednom se ljubi?
Da li se tada razum zaista gubi?
Tko zna!
Možda moja generacija i nije tako kriva.
Je li dovoljan jedan život
za taj osjećaj?
Krasi li ga taj
sveti vječni sjaj?
Možda!
A ja?
Ja eto pametujem o ljubavi
a moja ljubav živi u uspomenama
u ostacima ostataka,
još uvijek je sveta,
a prokleta!

pametujemo o ljubavi,
a neznamo ni sto je,
u definiciji ljubavi ne nalazimo sebe,
jer uzela je maha i odvela nas na put
bez premka, put u kojem svjetlo je ljubav,
a uspomene su zive, jos poljupci mirise
na procvalo cvijece i miris tvoga tijela.
Danas neka i zive te uspomene,
a onaj tko uspomenu osjeti svakog dana
neka pomoli se svetosti sto stvorio je sve sto postoji,
Bogu, i neka uz velike rijeci docara velicanstvenost
zivota na putu ljubavi.

Djevojčici s ljubičicama govorim
kako u svojim koracima pronašla je sebe
i da živjeti vrijedilo je za to
a vraća mi se jeka
kako ja Put sam bez povratka,
izgubljena vizija razdjevičenih snova;
iz sutona usahlih ljubavi
kao jabuke prezrele što padaju
ispirem zlato predvečernjeg svjetla.

Hridima obala slapovima tečem neznajući
na kojoj izrasti će glas sav od svitanja
i koja mjesta ispisati će početak istine
u tisuće godina starim krošnjama platana
nad dolinom u kojoj se rađam.

...tu moju prokletu ljubav
pohranjujem u škatulicu sjećanja
u uspomene
u najdublji kutak mene
ponekada te se sjetim
poželim te opet onako
strašno..snažno..besramno
bez imalo srama
stojim naga ispred tebe
znam to je mjesto i vrijeme
gdje zelene oči plave postaju
mjesto gdje usne ljube
a ne dodiruju
to je ono mjesto
daleko od stvarnosti
u ovom mom stvarnom svijetu
gdje mašta kuca i kuca
ali ne ulazi
u tom svijetu
ograđenom neprobojnim oklopom
živim ja...sjena
tu sam tijelom
tu te nema..tu nisi ti
a ja..ja idem dalje
neiskvarena...slobodna
sama kroz život
glad...žeđ...plavo opijanje
daleko je iza mene....

Ti polako postaješ samo iluzija.
Pretvorena u prah .
Jer kad si u mojim mislima nestaje strah.
Sad poželim da si ovdje, ah opet vraćam se grijehu.

ljubit polako i nedostojno .
vrijeme nam nije granica. već ljubav.
jer tu sve prestaje.
pijesak je stvoren za otiske tvoje. tako i ti u mom srcu ostaješ.

ne vjeruj onom što kažem danju...
kad se zlatni mjesec raspojasa
nad otokom tamariša
kad me ostavi nada
opet si ti obala spasa
daljinom me pokrećeš tada
jer između nas drhti zrak
sa mnom je puno tvoga
i kad te nema, kad padne mrak
mome je srcu do srca tvoga

Kad čežnja otvori očima snove
dok vjetar vremena lagano njiše
života povijene grane
plodova sazrelih teške i pune
ljubavi nove sudbinom plove
zaustavljen čas naš sakrih sred svoje duše
umirena tobom,opuštam srca svoga strune

Život je mozaik,hoćeš li ga složiti
samnom do kraja
pronaći sve djeliće sreće i tuge skrivene
doći do duše moje tajnih odaja
gdje rastapam tvrdoću bedema tvojih
dodirima u riječ prelivenih
zaplesati samnom ,daleko otploviti
slapom niz maštu,gdje poljupce ti poklanjam
s tobom dušo sanjam

Nisi li kao izgubljeni skitnica,bez lica
koji mi mislima luta
daleko od početka,daleko od kraja
skriven negdje na pola puta
poput vrućeg plama,bez srama
žilama mi goriš,strasno zboriš
da ti vjerujem riječima sjetnim
dok unosiš mi divni nemir
želiš li me voljeti spletenih želja
tijelom uz tijelo,želiš li
osjetiti moj svemir

Osjetih te ,osjetih izdaleka
dodirom bez dodira
mislima kroz vrijeme protkanih samoćom
riječima duše što voljeti znade
s osmijehom na licu,čežnjom u srcu
umivaš se uzdrhtalom nadom
pobjeći ne možeš od sebe,od mene
dotičeš me tiho željama kradom
jer ljubav jača je od tebe
šta će mi riječi kad daljinom živjeti prestaju
dođi bliže,ne boj se,zagrli me
da snovi opet s buđenjem ne nestaju

Tvoj dah i tvoja duša mi nedostaju.
A uspomene su se vraćale poput kiše
Nisam ti mislila pokazati da mi je stalo.
Pronađi me navečer. Plesom ću te dovesti do zvijezda.
Jer to je sve što imamo.
Moje lice je unakaženo ožuljicima koje se mi ostavio.
Naša ljubav nam škodi.
Iskreno reci mi gdje ti je srce jer izgleda mi da sve polako bljedi.
I osmjeh i sjećanja i mirisi i dani. s tobom uz tebe. Sve više mi nedostaješ.

ti ostani,
ti koji gradiš sve moje snove
ti koji me činiš strastvenom
ti koji me činiš živom
cijelog sam života čekala tebe
osjećajući jasno tvoju prisutnost
negdje na drugom kraju svemira
jedini si mogao prijeći bezdan moje samoće
i doprijeti do mene,
snene,
zatočene
negdje u visokim kulama zaborava
probuditi jednim poljupcem u meni pradavne čežnje
i jednu čistu i nevinu ljubav
ljubav koja se ne osvrće,
nego ide dalje, dalje
ljubav satkanu od zvjezdanog praha
ljubav bez straha
ljubav koja ostavlja bez daha

...ti...samo ti....
....ti si mogao biti moj princ u ledenoj kuli sjećanja....
....koja je ostavljala bez daha....
......samo ti.....
...ali...
.....ali...
...ali....nisi....
....otišao si...
...tiho, tiše, najtiše...
....kao da te odnijela ista ona ledena rijeka snova....
....uspomena....
....samo ti...

al vratit ćeš se,Znam.
Jednom ,u jesen.
kada lišće napravi pokrivač.
Za našu ljubav,nedostojnu ljudskih pogleda.
I opet ćeš tada gledati me onako,
držati moju ruku,
odnijeti moju tugu ...

I pada.. pada..
Svijet mi leži pod nogama;
to ružno uvelo lišće.
Zatrpani, mi zajedno šuškamo,
čekamo da vjetar jesenji odnese tugu
Čekamo trenutak da se volimo;
pronađemo, zatrpani među kestenjem..

Da volimo se onako
divlje k'o nekad...
Dok divlji kesteni
krošnjama svojim
sjenoviti kutak tog našega samo
dijela svemira tajnog
svijaše tek za nas...
I sve nam je tada nevažno bilo,
dok oči sam tvoje
pogledom pio,
dok usne sam tvoje od meda
ja svojima ljubio...

Kad zajedno smo
A zar nismo to uvijek?
Jedno postajemo
Dok kroz tebe
Gledam sebe ...

prečesto poželim zaglavit se u liftu
sa jednim lijepim, crnim očima
koje nema nitko na 'vom svitu
jer u njima ljubav počima...
da ga prisilim da prizna
da ga prisilim da voli
da ga prisilim da vidi
koliko mi znači
najljepše moje...

Nepoznate, pritajene, nejasne
riječi nikad izrečene
nabile su zrak tjeskobom
zarobljene tišinom
obrastaju mahovinom...

Lift više nije ono što je bio.
Nestale su vibracije.

i snovi o dolasku na tvoj kat.
nedostaju mi tvoja obrastanja oko mene,
poput nezaustavljivog bršljana
satkanog od prazne panike.
izgubio ti se i pogled u lutanju
preko onog račvanja.

Kada bih imao krila vjetra
I vinuti se mogao sa druge strane mjeseca
U postelji plavog beskraja
Tamo visoko gore gdje spavaju zvijezde
Iz oka neba njih bi ukrao
Tanan i lak
Žarom vilenjaka iz tvojeg sna
Umrežio bih taj čudesni sjaj magične noći
Pretvorio ga u govor srca
Tebe ućinio besmrtnom
Samo meni dostupnom
Tvoju bol okupao bih osmjehom
Želju poput bršljana omotao nadom
Popeo se stepenicama vrelog daha
Do još večeg plamena
Što liže i klizi
Niz probuđene dodire
Na ogrlici poljubaca
I zaokružio sebe
Tobom
U cjelinu
Jer želim biti i trajati
I zelen i bijel biti
I plav i crven biti
Kao proljetno cvjetanje u svetištu riječi
Što pjevaju ljubav

Krvlju pupkovine vezane su čari,
Al' mi riječi zanemari,
I zastani u koracima sjete,
Još uvijek si,
Još uvijek sam - dijete....
Lebdimo potrošeni, nedostojni, al svoji,
Na nebu tih lelek prošlosti stoji,
I tjera nas
I goni nas,
Pa nam brani
Pa smo strani
Pa nas medom maže
Pa nam sve odmaže...

... ili ipak znam...
Ne dati se!
Motriti pogledom koji ne govori samo u ime očiju,
već pogledom kroz koji kipe sva osjetila,
uznemirena
skamenjena.
Ne, ne dati se!
Pogledom doticati,
pogledom otimati.
I potrošenost i nedostojnost
i broj na listi
i svaki ukočeni poj
samo su gutljaj kiše pred počinak.

...samo gutljaj rečem sebi
samo još jedno opijanje
kišom ili suzama
ne svojom željom
za davanjem...
Al,često..prečesto..
Moje misli s posvetom..
Tebi..Pitam se..
Pomisliš li kad na mene..
A,onda tvoja duša,
moju dodirne..
Osjetim..Pronađem..
Tragove..Vidim..
Tvoje misli dodirnu,
moje tijelo brzinom
posljednjeg vala..
Zapljuskuju..Udaraju..
Lome..Ali ne uspijevaju..
Skamenjeno od tupe
boli..tilo ne reagira
Previše je tebe..
U meni i na meni..
Moje tilo je ka hrid..
Što ju vali više tuku
ona je lipša..čišća..čvršća
Oblikuje se lipotom..
Pitanje je samo kad ćeš
zapljuskujući mene
prepoznati sebe u meni..
A,do tada zapljuskuj
me valu moj......

zapljuskuj
jer tvoji udarci su jedino sto me jos drzi ovdje
ne prestaj, jer sve ce nestati,
ova carolija,
predivni trenuci,
sjeti me se, bar ponekad
i pusti neka vrijeme tece
jer na kraju smo svijeta...
nitko nas ne vidi
nikoga ne vidimo
samo nas dvoje...
jer kad odes,
ovo sve ce nestati,
ostat cu sama
a ti me se sjeti...
i otici cu,
u daljine,
bespuci...
ti ces me zaboraviti,
zivjet cemo dalje
no negdje ipak,
u nekom malom kutku,
na kraju svijeta,
ipak....

na rubu moga sna u nekom uzgubljenom vremenu postojiš
i ja te gledam dok mi more obavija tijelo
Na rubu moga sna kao onda kad si me ljubio
na kraju našeg svijeta

Ja ostala sam
Gledati kako mi nijemost ispire pohabana nadanja
Valovima snovitog
Kristali soli rastapaju sunce u trnce
Prema vrhuncima
Horizonti mog sna granice su nemogućeg
Kojem ne poznajem boju glasa osim tvojih usana
I s njom šutke ostajem u eteru moga sna
Na kraju našeg svijeta

I tu imeđu naše ljubavi divna je obala,dan i noć ruke moje vesla grizu.
Na probranom smaragdu Jadrana krive noge niču iz bregova,
od noći da se pobjegne,
sunce je kanta meda,
moru kada prilegna!
Silueta smo lutanja!
za nama, zaorane brazde pjene.
Galeb nam se gnijezdi u očne zjene!?
Misliš li na mene?
mjesec ti s vodom kosu srebri.
Oči ti padaju na moj dlan
u ruke kao u zdjele,
dvije kaplje rose se unose..
Grliš me oko struka
tvoja se još nije
obiknula ruka
Gluho i daleko, u noć ,s tobom dođoh!
Kamo i gdje?Svejedno je!

Bez tebe, u meni nema
ničeg van mene same.
Umorna od svijeta,
tražim od tebe da mi daš više.
Zahtjevam da me poznaješ.
Da shvatiš moju bol
kao da je tvoja.
Znam da to ne možeš.
I dok bol u tvojim očima raste,
i tvoja se ruka odmiče od mog struka,
ne mogu zaustaviti svoje riječi.
Poput bujica zla
nadošlih iz nekog višeg uma,
tjeraju me da od tebe tražim
ono što ne želim.

Pod zvjezdanom prašinom
u okrilju tišine utihnulih vjetrova
prstima nežnosti dotičeš mi lice
Pogled se tvoj smiješi
divljim olujama moje nesigurnosti
i plahovitim sumnjama skrivenim
u tajnoj riznici srca
Srebreninom punog Mjeseca
dotičem ti toplu slatkoću usana
Grliš mi Dušu na Izvoru postojanja
U praskozorju
na rumenim obroncima
u zagrljaj mi donosiš zoru
umivenu melemom Ljubavi

Ti mi ne možeš zabraniti
da te dodirnem stihom,
da te ugradim u rastuće zidove
ove pjesme nad pjesmama.
Kao prozor okrenut suncu
isijavat ćeš toplinu
u budućim danima
na lica zaljubljenih
u vječno ružičastim snovima.
Ni tijelo toplo i mazno
od riječi pjesnika
toplije ne može biti.
Uzalud lice okrećeš sjeni,
od riječi moje, od stiha
u pjesmi nad pjesmama
uzalud se pokušavaš skriti.
Ne moram ti napisati ime
Da znalo bi se tko si,
Po rosnim livadama jutra
U pjesmi nad pjesmama
nas dvoje ćemo još dugo
šetati božanstveni, nagi i bosi.

I riječi onda
Prevrtljivice prave
U danima ovim noćima se nude
Tjeraju neke da zaista polude
U sebičnosti svojoj iskreno se nude
Kako otkriti nesklad njihov
Možda su ruke rješenje
Kad prikradam se tiho
Tek tako da ti ljubav kažem
Teško je reći kroz zatvorena usta
Ponoviti ljepotu koju znamo
Kad prikradam se tiho
Ti ćeš kao uvijek okrenuti lice
Rukama dirnuti usne
Tek tako da ti ljubav kažem

Te rane ljubavi se opet otvaraju.
Nikad niti nisu zacijelile. Ostanu krvavi ožuljci kojima je prekriveno tijelo i duša.
Ljubav da ti zborim ja više snage nemam.
samo molim da ostanem svjesna uz noć jer baš kad je dan moje sve se gubi.
Osveta je slađa nego tvoji lažni poljubci.
Više nikad kažem sebi, a znam da čim ti okrenem leđa poželjet ću natrag
u naručje tvoje.
Zar to nije grijeh moj. zar to nije bol veća. zar to nije gubitak .

dali sam mogao reći
još par riječi,
u glavi pjesma svira
vrištim u sobi punoj mira.
sjedim i dahćem
rukama bez osjećajno mahćem
nokte grizem
držim u sebi
pogledam
prema tebi
reci...

i boli..
gubim te..tako lagano.
odlaziš sa vjetrom..
i zabadaš mi mač u srce..tako okrutno.
a ono i dalje, iako ranjeno, slijedi tvoje tragove..
u pijesku..na pustoj obali.
sjećaš se..?

vjetar jača.
otpuhuje zrnca..i tragovi blijede..
nestaju..
i ostajem izgubljena..
i gdje sam?

u vječnoj potrazi.
za tobom,
jedini moj..

sa ciglama od šutnje
gradimo zidove
nema više svjetla iznad mene.
doživljavam proživljeno,
a ono što je trebalo biti
prolazi pored mene
i odlazi u nepovrat izgubljenih trenutaka.
ostaju samo, od tuge sive
mjesečeve sjene.

tvoji uzdasi za mojim vratom
ne dišu više,
nema te više
u oblacima dalekog neba,
ne pišeš više
u pijesku mojih stopa.

čuvaj se.
pusti te riječi u obećanje.

to je sve što želim od tebe.
kad ti se ne znam više
na usnama izgubiti,
po bedrima tražiti,
bedrima svilenim od sjete

I onda kada sam te tražila u rosama
bosonogim livadama po licu
kada sam shvatila da rjeke su izvor prolaznosti
vjerovala u ljubav bezgraničnu
u tvojim očima kada sam nestajala
dane sretne prebrojavala u nizu...
da bar sam naslutila
jutro neko da će te odnijeti
u zagrljaj neki drugačiji
i nikad neću znati da li je topliji
dal` nježnije ljubi
od poljupca mog...

vrijeme, pa makar i ovo naše, rastočit će smisao
u glinene posudice povijesti,
i sve što će ostati biti će tijela s onu stranu riječi.
sa određenom ćemo disciplinom oglušiti
i zaslužiti svoje pravo na san.

A taj će san biti uronjen u zbilju
u onom hotelu od leda na sjeveru
gdje se granice brišu i gdje
opstaje samo naša čežnja
da dan se rastoči u bijelo i
obgrli naše razdvojene staze:
tamo pod gunjem gradit ćemo
jedno drugo od početnoga slova
i sklapati tijela i umove
pod svjetiljkama od lednih sika.
Sanjamo ćemo masline i u snu
saditi cedrove, koji će rasti i u nebu
postajati sekvoje crvene od stida.
U krošnjama će im trešnje visjeti
kao hrušt kaštelanski sa moga uha
kad sam imala petnaest, a radost
je vrebala iza svakog ugla. Usvajala
sam je kao svoju, tu radost svu u
konfetima i nenadanim odlascima.
Moja je bila i kad su noći bile preguste
da bi se u njima sanjale. Nemiri
kojima su nam izbrazdane kože
danas
započeli su davno, naravno
i prije hotela na sjeveru.
Gore ih skupljamo u sedefnu
škatulju, te riječi jantarne, te
grimizne odjeke duša. A kad
se hotel otopi, sići ćemo do rijeke
i poslati ih niz brzace na lipovom
lišću što glumi
minijaturne Kon-Tikije. Šutjet ćemo
o tome. U prosincu, kad ga
ponovno sagrade, taj hotel ol leda
i slutnji, uvući ćemo se opet
u najbolju sobu prozirnih zidova
i medno piće sipati u žedna grla
iz čaša od leda, zaboravljajuć tamu.
Ti ćeš me zagrliti snažno i ja ću tebe,
da se ne pogubimo:
čudni su puti gospodnji ali i naši,
kad mašta se zaputi
put sjevera

DAN 3.

na jugu maestral rasipa pijesak
u mojoj sobi prazna je vaza
zastala čekam tvoj bljesak
nikni u pustinji kao oaza
nakon duge žeđi budi mi voda
tajna ispod sedmog vela
moja osobna sloboda
cilj, smisao i želja
u oazi takve vrste
čeka te ljubav iskonska, divlja
kad ti kroz kosu provučem prste
san će postati zbilja
u jesen, znam, slutit ćeš inje
dok zima grli bijela sela
sjever te vuče, ljubiš se s njime
ja volit te dalje nisam smjela

na busoli moga srca,
Jedini,
kazaljka zna samo
jednu stranu svijeta
ni jug
ni sjevar
ni zapad
ni istok
Ti, samo Ti,
Jedini,
jedina si joj meta ...

koja bijaše promašena
odnijela je sve što sam sanjao
i uzela mi ono malo hrabrosti
sreće i radosti,
što osjećah prema tebi
što osjećah prema sebi
prema životu..
životu sada zaboravljenom
i napuštenom i zakopanom
na dnu mora
gdje ga izgriza sol
i gdje obrasta u koralje,
crvene koralje
koje svojim neprimjetnim pokretima
šalju poruke da nastavim dalje
u novo svjetlo,
u novi mir
u novi život
gdje ću spoznati sakralnu nirvanu
i uživati malenkonstima
i gdje ću voljeti srce djeteta
i biti slijep prema čarima ovoga
pokvarenog svijeta
koji u smradu se topi
i nudi samo blud
i ne trpi nikakav sud..

Sad spavaš s drugom
misao na me više te ne budi
a u snu ludom
muče me more kako te ljubi
vodiš li s njom onaj rat
tko koga više voli
šapće li ti iz sata u sat
da je ljubav put ka boli
da li se ona kao ja
skupa s tobom smije
i zna li kako
hladne noge da ti zgrije
jeste li već prošli kroz krizu
jesi li htio da se izgubiš
kad ste skupa, kad ste blizu
koga ljubiš dok ju ljubiš
pozna li onaj pun ljubavi okus
kada u srcu zaostane
pomalo teški miris na mošus
moj miris na mošus

uhvatit ću svjetlost koju vječnost gradi
uhvatit ću ljepotu što ti mladost pruža
zarobila si mi srce al ja živim u nadi
da samo ti ćeš biti moja bijela ruža..

pronaći ću ponor koji guta dušu
pronaći ću šumu u kojoj hlada nema
okovat ću vjetrove da više ne pušu
pomirit ću se sa svime što se sprema..
jedino s tugom pomirit se neću!
nju ću daljinama prepustiti
u nedolasku tvome oplakanim,
nju ću vjetrovima otprhnuti
u visinama nedosanjanim da je raščetvore,
u prah crni zanavijek razmrve,
da je rasiju nad zemljom nedotaknutom još
njenim prokletim sjemenom...
tuzi oprostiti neću
što noćima me samotnim
pobjedonosno pohodi
zadojena požudom
Ne, necu se bojati da kazem,
reci su sloboda moje duse.
S tugom se necu mirit, kad mogu da osetim
tebe, ponekad te i astralno mirisem..

Moje bose noge, retko hodase po morskom pesku,
il pustinjskom, ugrejanim suncem.
Strah me da gledam prostranstvo mora,
setajuci po vrucem pesku,
al gledam ga, tako nebrojeno..

Siri mi se pogled, strah me od prostranstva,
al ti si tu, igras mi se u srcu, drago me ljubis.
Dovoljno mi je da te na tren osetim,
momenat oslobodjenja stobom,
sigurnost vecne bliskosti..

Liznem slanu vodu, dodirnem pesak,
i zagrlim te, ljubnem te.. Ovo zudim da kazem
neka je to znano..
Medju zelenim drvecem gledamo zalazak sunca,
to je pocetak, tamo smo, gubimo se u vodi,
vatri i pesku.. posle cemo u sumu..
To je sada, neprekidno sada, OTvoRI svoje srce,
idemo negde, u mirovanju..
Nek nas popiju zvezde i narandzasto Sunce..
U tvoje otiske u pijesku
svoje smještam stope,
misli se tope
u ovoj noći padajućih
zvijezda
dok te tražim…

u ovoj noći ostvarenih želja
jer te pronalazim
neočekivano u sjeni
stara bora
gdje me čekaš
da pokupim sol
s tvojih blijedih usana
dok vjetar s mora
odu ljubavi sklada ….
..i krecemo zagrljeni
u beskonacnu bajku o tebi i meni
ne,nemoj se buditi..pusti snove neka nas vode
dok plovimo morem dodira
jer samo to je vrijedno
ovoga trenutka
carobnog....
Ima li što ljepše od maglićaste čarolije
Tek proljetni miris dopire do nas dvoje
Pretvaram se u mističan cvijet magnolije
Upijam poljupce i svjetlo tvoje ...
I puštam misao da tiho poteče
Kao potok žuboravi započinjemo dan
Kao More valovito dočekat ćemo veče
I utonuti opleteni u još jedan san ...
Tvoj osmjeh,
dragi
kojeg nosim uza sebe...
Tvoja tiha šaputanja
što izranjaju iz tišine...
Tvoji nježni dodiri
što ostaju na mojoj koži...
Tvoje meke usne
što gutaju moje...
Pogledom tražim
tvoje tople oči...
Moje plahe ruke
što nestaju u tvojim zagrljajima...
Sve je vrijedilo, baš sve...
Sretna...
Ostani,
kraj mene,
u meni,
Podsjeti me
s vremena na vrijeme,
kako je lijepo smijati se s tobom.
...i zato ljubavi moja
daj mi osmijeh
daj mi poljubac
daj mi ljubav
neka me uvijek dira
daj mi nemir
ispunjen ljubavlju
od kojeg nikada
neću imati mira..
samo mali osmijeh
možda dodir
zakletva...volim te
nasmiješi se..grlim te
ruke su mi oko tvog vrata
podižem glavu usne pružam
vidiš ljubavi moja
naizgled malo a tako puno
jedan osmijeh...nježan dodir
možda i misao jedna
ako ne stigne danas stići će sutra
poljubi me u mislima bar
jer ti..ti ljubavi..ti si
mir mojem srcu
što za tebe kuca....
Pokloni mi svoju ljubav svu
nek tragovi u mom srcu ostanu
i za dane sive, duge
kada dođe vrjeme tuge
tragovima tvojim šetat ću
kad kraj mene nisi tu.
I kad oblak sunce prekrije
u mom srcu bit će toplije.
I znaš
kako uvijek ja govorio sam ti
da u srcu mom
za tebe čuvam
jedno skriveno mjesto,
to malo najskrivenije meni najdraže...
Samo ja znam za njega
i nitko drugi...
Ja nosim te uvijek gdje krenem,
ti uvijek si tu
u srcu mome,
griješ me ljubavlju svojom,
dok ja te mazim
mislima nježnim...
Osjećam uvijek tvoj tihi
šapat zadovoljstva,
kao mačkica bijela
zadovoljstvom što prede
u korpici svojih snova...
Danas sam smirena, zadovoljna,
izmirena sa vlastitim nemirom
koji vječno negdje u prikrajku
čeka priliku da ponovo bukne
da me povede u nepoznato
negdje u tamu goru od zatvorenih očiju.
Bježim...
Često bježim od stvarnosti.
Od Tebe,
od Tvoga glasa,
od nemira što mi donosiš.
Skrivam se u mračnim špiljama svog života,
gazim bosim nogama po močvari
misleći
i željeći
da me nešto drugo odnese,
pojede u jednom škljocaju zuba...
Teško je pobjeći od Tebe!
Nakon kilometara koračaja u tami
po sobama punim divljeg krika
umorno se vraćam Tebi.
Toplini tvoga zagrljaja.
Sreći koja mi ispunjava dušu,
ubrzaje otkucaje srca.
Osjećam ljubav kako me preplavljuje,
strast kako buja u dubini moje utrobe...
Volim te...
htjela bi taj tren reći,
ali teške su mi te riječi kao olovo
i moje ih usne ne prihvaćaju.
Strah je jači!
Strah od bola...
Strah od nepoznatoga...
Glava mi počiva na tvojim grudima.
Čujem otkucaje tvoga srca,
prepuštam se njemu...
Ono mi vraća sigurnost
kao kucaji majčina srca djetetu.
Umiruje me,
kao da želi svakim otkucajem reći:
"Moja si i uvijek ćeš biti...
Zaboravi strah...
Voli me..."
Uz otkucaje tvog srca kažem ti:
Volim te!
čujem kucanje moga srca
ono traži samo tebe
ja cijela venem
cijela
a ne želim
želim te zaboraviti
zauvijek
ali na kraju shvatim
da sam samo tvoja
I ne bojim se više...nema smisla.
Život kojim koračamo,
tako blizu jedno drugome a svijetu stranci;
taj život lijep i tužan istovremeno,
kitim sjećanjem na tvoje poljupce i
dušom prepunom tebe...
Ma da, krenuli smo dalje
i staze nam imaju drugačiju boju
vole nas neki ljudi prašinom prekriveni
ali mi ljubavi...ti i ja; kukavice
volimo jedno drugo beznadno...
Oh kad će prestat onda ova muka naša.
Kad ćemo napokon smoći snage da si okrenemo leđa ljubavi.
Nikada.
Ja to znam jer i da me crna zemlja sad obasipe ja bi te i gore još više voljela.

Pa šta čekamo, a da si zajedno skratimo muku.
Primi me za ruku kad smo povezani noćima.
Zajedno ili nikako. Neka na tome ostane.
Muka gine pod rukama naivnosti;
toga nemam više.
Moja riječ zamire trzajući se
u strepnji, u strahu,
da ću zaboraviti misao.

Sljepljena je na tvom potiljku.
Ne možeš osjetiti nešto sićušno
poput pogleda iz sjene.

Možda možeš.
Možda ipak možeš.
A kada dođe taj trenutak……sve se mijenja.
Kada se probudiš i ne osjetiš da živiš,
Kada je u zrcalu samo isprazni odraz onoga što si nekada bio…..
Kada svijet postane previše,
Kada se suočavaš sa životom kao da je najgori neprijatelj koji te guši
….polako…bolno….sve dok ne poželiš nestati i postati još jedan od njih
…..običnih….bezbojnih ljudi u masi koji su svuda oko nas.

Jesmo li dobili rat?
Kada umremo…..jesmo li pobijedili ili….ili smo potratili život uzalud?
Pobjeda nije cilj, cilj je pobjeda.
Onoga trenutka kada budemo bili svjesni sebe kao osobe, svoje okoline, svih praznina…tada…tek tada postajemo ljudi, pobjednici.
Zašto odustati?
Zašto dopustiti masi da pobijedi, zašto bi se predali ako je toliko ciljeva koji još čekaju neostvareni?

Onda kada se čini da nema izlaza….stvori ga….
razbij to zrcalo koje te sprječava da vidiš ono unutra, ono što je istinski lijepo.
Toliko je palih, izgubljenih duša svakog dana oko tebe.
O tebi ovisi hoćeš li pomoći unatoč količini boli koju ti je osoba nanijela ili ćeš okrenuti leđa
i dopustiti da se krug nastavi…
sve dok cijeli sustav ne propadne.

Nakon nekog vremena shvatiš da nema smisla nanositi drugima bol ,
zato što bol donosi samo bol i gdje je tu smisao?
Jedino što mogu sada napraviti je sagledati sebe ,
I shvatiti da dio slagalice uvijek nedostaje ...
Upravo si ga našao !
Možda ipak možeš
kroz mene do mene
kroz misao jasnu
sa željom u ruci,

ploviti širokim oceanom patnje
nošen vjetrovima karme
i ponovo na moja vrata
kroz olujne noći
puta svog naći...
zato ljubi,
jer ljubiti nekog nije sramota,
ljubi,
jer ljubav je cilj života
na brdu ljubavi
gdje sunce svakodnevno sja
mi smo se sreli
ljudi su nas gledali
od čuđenja su otišli
a mi
ostali smo sami
kao nikada
nikada se nismo voljeli tako
tako da nas sunce grije
dok ljubav lijemo u sunčeve zrake
a sunce,
sunce to prenosi na ljude druge,
naše...
Dođi jedno veče i donesi snove
snove ogrljene čekanjem trentka,
trenutka koji nismo spoznali.
Kairos nam pruža još jednom svoj pramen
dođi s buketom ljubavi i
mirisom uzbuđenja

Dođi, ispruži ruke
i voli me, jednostavno voli
u zemlji koju smo zajedno
gradili u snovima............
sjećaš li se?
bila je jesen.
davno je to bilo.
bili smo mladi,
sjećaš li se.

rukom si mi dodirivao obraze
a ja sam te voljela.
sve je bilo jasno.
svijet se okretao,
ali mi nismo marili.
kaputi su nam bili preveliki,
sjećaš li se?

pričali smo o životu
bili smo sigurni
da možemo promijeniti svijet.
što god su nam govorili
nije dopiralo do nas.

sjećam se
bilo je nezaboravno.
ujutro
tijekom dana
i navečer.
nitko osim tebe.
...kad ni te moje
ukradene riječi
ne mogu pomoći
nekome tamo,
u sjeni neke crkve
da vrati ruku
na kojoj su se
kamenčići svjetlucali
dok je odlazila još ove zime.
Ne brini što me strah,
grle me sjene i samo ponekad
učini mi se da si to opet ti

vec tjesne su mi cipele
a ljubav jos davna mirise,
jos sve sto se u jeseni rodilo
jos danas je tu i zivi.
jos onaj isti kaput prevelik je,
a život pitamo se sto je
jer zivimo u onoj basti sto nazivamo svojom
prosloscu, bilo je jednom,
jednom i nikada vise.
prošlošću, kažem, parafraziram, pače;
jer kako prošlošću nazvati ono kad živio jesi a
život okusio nisi?
jer kako je hodati sam po bespućima svijeta
dok vrijeme prolazi, dok se nestaje
i na tren se okreneš, i nema te više.
jednom davno kad su me voljele
jedne ruke, u proljetnoj bašti
igrale su dramu i tragediju
i davale polet usamljenoj mašti..
dugo, predugo ne zaboravljam
ostavljeno dijete, samo poput pasa
jedne ruke, u smijeru ideala
i jedno more, što bijesno se talasa...

Ide magistralom stara Raba,
blatnjavo popodne, gledam smokve,
odjednom se nađem usred lokve
ostala je samo pregažena žaba.
Ne želim lutati i krasti maštu
Iz tajnih pretinaca noći
Na poljima žednim
Slušati tupe udarce ledenog osmjeha
Što udara o korito prazno
I nemire zarobljene rasipa obalama mraka
Ne želim da mi misli klijaju
Na neobrađenim oranicama snova
Gdje kamen puca pod udarom sjete
I sav smisao u pjevanju prkosa
Pretvoriti u kaos što se vraća kao eho
Na ugasloj lomaći dana
Ne želim oblake kišne
Razmještati prikrivenom tugom
I bujicu sjena mokrih
Podmetati čovjeku
Čija duša više ne stanuje u meni
Ne želim branu ljubavi otvoriti
I vrisak vodostaja u srcu smanjiti
Rukama neposlušnog sluge
Jutarnje magle na tvom licu beznađem brisati
O,gdje su riječi nestale
Zar prevarenu noć
Izdajom dana još jednom dočekam
Gdje su riječi nestale..
One pune ljubavi i mašte..
Zar ih nekoj drugoj dijeliš u kasne noćne sate.
Zar nimalo čežnje zamnom nemaš?
Znaš li kakvu tugu, bol i jad mi spremaš...
A kad nestane strasti i pohote..
Okrenut ćeš se,
čuti ćeš od smijeha grohote..
I shvatit ćeš da nikoga nemaš...
zar sam izdala sve što se izdati dalo..
i sve potope koje sam preživjela.
sve ljubavi koje sam unakazila..
koliko je potrebno za sreću..
ruši se sve kad nije kraj mene..
kad ne osjećam toplinu njegovih usana..
i lažem kad skrivam pogled...
lažem da ga ne volim..
sva sreća što mi ne vjeruje.. :)
Ukrali su mi riječi,
raščerečili ih,
prosuli im utrobu
i niz ulicu
razlili žuč.
Iščupali su mi jezik
i glasnice,
učinili me nijemom
mutavom...
Kad otvorim usta,
samo mračna rupa
i tišina...
Muk...
...o tišina muk....
....o kako se razlijeva po čitavom mom tijelu...
...oduzima mi misli...
...oduzima mi srce...
.....čupa iz mene ono ljudsko...
...o tišina....kako me proganja...
.....dođi i reci nešto...
...reci bilo što samo da nije tišina.....
.....oh tišina....muk....
jer tišina te ljubi sada
umjesto mene
ona te zavela
ta vragolasta topla
tišina
njoj dodiruješ usne
meke
tiho....
da ne poremetiš strast
koja kao fenjer
titra
iskri
osvjetljava požudu
i uzdahe u tišini
Tišinom obgrli pećine
svoje duše
zavedi ju
kao što je ona zavela tebe
tiho
tiho
u tišini noći...
U ovoj prokletoj tišini dana
Što slatko me mori,
Dok alkohol klizi niz grlo, jednjak
I uništava sve lijepo što izrečeno je...
Jer nijema tišina uništava u meni
Sve ljudsko, sve tvoje...
A uspomene viču,
Cvile, gore...
Ko noću što se burni vali pjene,
Čas rastuć sve do sjajnih zvijezda gore,
Čas rušeći se na dno kao sjene,
U smjeni igre, što je stvara more,
Sve dok se, smireni, ne zarumene
U vlažnom sjaju ružičaste zore;
Na pjesmu tako rujni sjaj će pasti
Iz mora čežnje i grčevite slasti.
..pitam se hoce li ova noc ikada prestati..
..da i ta tisina nestane s njom..
..da me ne podsjeca kako sam nekoc ja bila ta koja je tebe grlila i ljubila..
..da me ne podsjeca da sam samo ja bila tvoja voljena..
pogledam kroz prozor a vani jos mrak..
..zasto sve mora biti tako pusto
tako tuzno
..zasto te umjesto mene sada grli ona..ta nesretna noc i tisina..
umjesto njih to sam mogla i dalje biti ja..
..ali sam pogrijesila..
..to shvacam sada kad je vec prekasno..
..prekasno za oprost..prekasno za povratak..
sada je ostalo vremena samo za suze
i patnju koja ce zauvijek ostati u meni..
jer bol za tobom je prevelika i peduga..
..i sve to znam je da cu te zauvijek voljeti..
..a danas imam samo jednu zelju..
molim noc i tisinu da te cuva najvise od svih..
jer si samo ti moja tiha patnja
jer si samo ti ljubav mog zivota..
,,ova nos postaje preduga za zaljubljenu dusu..
I uskoro zaljubljenost postaje samo rijec
i nista vise
pitam se
da li je zaista bitno
voljeti nekoga i zasto
bi se morao voljeti netko
kada se mogu voljeti kapi kise koje disu na kozi u sumrak
kada se moze zaljubljeno voljeti i vlat trave
koju cemo samo trenutak kasnije zgaziti

Nebo je daleko.
Nebo je beskrajno.
Nebo je vječno.
Nebo se stalno mijenja
i ma koliko se mi trudili
da se čvrsto uhvatimo
za njegovo postojanje,
uvijek iznova otkrivamo
da se tragovi zvijezda
svakoga jutra gube
na beskrajnom plavetnilu,
da se u Sunce ne može gledati
i da je Mjesec prevrtljiv:
čas okrugao i sočan poput naranče,
čas tanak poput srpa,
a onda i on nestane.
Svake noći
skupljamo dokaze
svoga postojanja
u sjaju zvijezda padalica
svakoga dana klečimo
na njegovoj obali
i
kroz dlanove premećemo
pijesak vremena:
Onaj koji je otišao,
neće se vratiti,
samo je
zagolicao naše snove.
Možda je tako i bolje...za oboje...
znan.. bit će mi ža, al kajat ću se posli..
sad samo želin zapamtit ono sve šta smo imali...
memorirat duboko u sebi...
zakopat u najlipši dio mog srca...
u najveći dio...koji pripada samo tebi..
tebi..koji ga nisi znao imati...
Iza duge srest ću te ja
Jer nebo vidi, nebo sve zna
čuvam mjesto u srcu mom,
Da te volim dušom svom..

Iza suza još sunce sja
Svijetlo djeli dobro od zla
Sto oluja, pobjeda sto
Dal' sam ja rođen samo za nju..?

Kroz sve moje dane i godine
Samo srce imam da voli ju
I u mraku sam, vjerujem i znam...

Ovo je za nju...
Gore pogledam..
Tamo piše drugo ime
ljubavi..

Ovo je za nju
svaki novi zagrljaj
Sve dok za nas gore svijeće ljubavi

Sva je sreča svijeta u meni
A ja ne dam da naša ljubav izblijedi

Iza duge srest ću te ja
Jer nebo vidi, nebo sve zna
čuvam mjesto u srcu mom,
Da te volim dušom svom..

Iza suza još sunce sja
Svijetlo djeli dobro od zla
Sto oluja, pobjeda sto
Dal' sam ja rođen samo za nju..?

Kroz sve moje dane i godine
Samo srce imam da vodi me
I u mraku sam, vjerujem i znam...

Ovo je za nju..
Gore pogledam
Tamo piše drugo ime
ljubavi..

Ovo je za nju
svaki novi zagrljaj
Sve dok za nas gore svijeće ljubavi

Ovo je za nju
Gore pogledam
Tamo piše drugo ime
ljubavi

ovo je za nju...
svaki njen zagrljaj..
Sve dok za nas gore svijeće ljubavi

Sva je sreča svijeta u meni
Al' joj ne dam da naša ljubav izblijedi

Ovo je samo za nju.....
Pjesmo nad pjesmama
Ukrali su mi snove , dnevne utjehe
moje tajne očima priznate
Sve kroz osmjeh sam dala
od njihove pjesme moja je ugasla
Nek traje ova pjesma nad pjesmama
pjesma koju pišemo srcem,
neka se ljubav ovoga trena preljeva
stazama sna
dok svi ne progovore,
dok se posljednji stih ne slije u rijeku snova

Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- do ljubavi
Ničega drugog nema ovdje- do njenih žednih,
kao noć plavih očiju.
Vrijeme se kotrlja stazama ljubavi,
u mislima napisanim,
vrijeme postaje čekić i sjekira,
vrijeme se
šulja hodnicima sna sa dlijtom,
vrijeme se snalazi, vrijeme pobjeđuje.
Nek traje ljubav ovoga trena,
neka sve misli i zakletve
i svi snovi ljudi ove ljubavi budu čisti
kao kamen pod vodopadom na suncu.
Neka ljubav u ovoj pjesmi traje;
otkucaji srca se ne mjere
oni se osjećaju
toliko i toliko za svakoga
dok se njima kockamo, dok ih koristimo
trošimo i obračunavamo,
nek ljubav traje u ovoj pjesmi nad pjesmama,
nek traje.
Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- osim ljubavi
Ničeg drugog do njenih uvijek žednih, kao
noć plavih očiju.
Nek ljubav traje u ovoj pjesmi nad pjesmama,
nek traje..........
Mozda...
Mozda iza duge srest cemo se,
Mozda i dodirnut cemo se...
Ali nikad kao onda voljeti
necemo se...

Mozda...
Mozda jos uvijek u srcu svom
cuvas jedno mjesto za mene
Ali u mom tvoje davno
zamjenjeno je....

Mozda...
Mozda ove rijeci zvuce okrutno
Mozda i bole...
Ali bole i mene njene usne
dok ljube tvoje...

Mozda....
Mozda vise nema nade za nas...
Mozda sve smo sanse prokockali
Ali jedno zauvijek ostaje,sjecanje
na ono sto smo nekad bili...
I kad te nema u vidokrugu
Mojih si misli okosnica,
Mojih snova odrednica,
Mojih nada jedina oranica.
Pa kad me raspamete
Svi vjetorvi i oluje strasti
Rasut ću se po tebi,
Već oplođena davnim željama
Što se u naručju klijanjem javljaju.
A ti me zagrli, zaogrni, sačuvaj
Za ona naša vremena klasanja.
Ali ljubav,
ona nije osjećaj
koji me kroz travu snoviđenja
vodi za ruku,
već lopta od ništavila,
kao zavjet garantirane samoće,
kao golo nastojanje da opstanem,
da se othrvam preživljajnoj
dionici patetike
i zavijorim riječima
u zastavu
što je visoko na sve nižem nebu,
što je visoko
u zadnjim kozmičkim vrtnjama svemira,
u zadnjim trzajima
dobrobiti konačnog nestanka
postojećim.
dugo smo bili jedno drugome podrška...
plakali i smijali se zajedno...
slomljeno srce liječio bi mi svojim zagrljajem...
bili smo si ljubavni savjetnici...
jedne večeri shvatila sam...
shvatila sam da više te ne gledam prijateljskim očima...
A nemanje,
ono je moj kapetan
na opustjeloj visoravni
sublimiranog broda,
pri kraju plutanja
preostalim tragovima snova
što gube se
u poslijepodnevnoj
ravničarskoj sumaglici,
uz olovni pasji lavež
dvorišnih kapija
i misao
kako više nemam kamo.
Ili nikada nisam ni imao.
Vrijeme naše uvijek će bit ovdje meni u srcu.
Veselje me obasipa svaki put kad mi dotakneš usne.
Duša mi titra na spomen tvoga imena.
Ruke mi drhte od tvoga dodira.
Samo me čvrsto drži da ne pobjegnem.
U zemlju sna i nadanja. Voljet je opasno kada znam da cjeli život
bježim od ljubavi prave.
Koraci polako utihnu.
Ja ponovno bježim. Od toga se moja duša sastoji.
I sve ove nadopune
i čitavo nastojanje pronalaska novog smisla,
sve je u hrđi potonuća
u nestašici koja je crtež raspadanja
i vrlo umorno prisjećanje
na kiseli okus starih usana
naslonjenih o zid moje nebiti.
Koliko će ta pjesma još trajati
i što ćemo biti poslije nje,
mi puntari što gremo,
mi kolaborativci
spaljenog sunca intime?...
tražila sam u sjeni mjeseca
tražila sam riječi
tražila sam rime
trčala sam bespućima snova
daleko u noć,bježeći od zore
negativ noći plašio me nije
pjesma će trajati
trajat će dok je nas
nije bitno kako i gdje
opčinjeni zvukom
mirisom riječi

skladamo dalje
dok posljednje zrno
nam ne odbroji vrijeme
dođi...
da ponovno postanemo ono što smo nekad bili
utonemo u duboki psihodelični svijet,
...gdje čujemo vriskove leptira
i otkucaje srca koji nas raspamećivaju.
...gdje živimo,našli smo smisao,
dodirujemo se tako lagano...
...gdje vjetar miluje,zapliće kose..veže nas.
a ti prolaziš po meni,ja plačem,al me suze ne bole...
voda neuhvatljivo leti po zraku u mlazovima ne izsanjanih snova...
Ni sami ne znamo gdje smo..
...U svijetu gdje je sve tako živo.
DOĐI...odmah...
Čekaju nas uzvici,osmijesi,zemlja koja se pomiče kako hodamo,
i miluje stopala izranjavana ovim svijetom.
...Gdje dišemo
gdje plačemo
utapamo se jedno u drugom...
...negdje gdje suze ne bole a osmijesi ne blijede.
...gdje čujemo naše osmijehe kako nas diraju u srce,
a mi krvarimo zanosnom boli koja oživljava...
držiš me tako čvrsto,
ljubav nas zove...
...dođi...
brzo...
zovu nas...
ne znam gdje smo...
ideš li...???
kad bi bar moglo stati
na samo jedan trenutak
pa da mozemo
cuti tisinu i lagano
poljubiti nas
san
moju
dusu
tvoje
srce..
ali ti si tu..
i uzimas mi dlan
zauvijek uz tvoje srce
hoce li vrijeme sada stati
pa da mogu velicanstveno poci
i nestati
drhtaj tvoj tad osjecam
a ne mogu ga imati
da me bar ne napusti ljubav
molitvu ti pruzam
ja vrjedim za tebe
zelim te naci
i tek ce tad sreca naci put do moga lica
sjaj do mojih ociju
ce moci doci.
samo pjesmom
pjesmom cu se nadati
za svijet..
Sto je to sto pisem?

Za mene je Vjecnost savrsena / bozanska Poezija,
Ljubav Pjesma nad Pjesmama...

Dok zivim pisem Stihove.
A oni su tek Iskre
Koje, svojim postojanjem, slave Zivot.
Svijet koji je pred nama...
nije tako daleko kako se čini....
pružam svoje ruke tebi....
ti si mi jedini put ka sreći
ka mome ispunjenu, mojoj stvarnosti
u imaginarnom svijetu stvari i materije
i ne brini,
za tebe uvijek imam
riječ, osmjeh i dušu
i pjesmu pjevanu tebi...
pjesmu nad pjesmama...
i nisi sam i nisam sama
u ovom trenu neponovljivom
u ovom djelu bezvremenom
ćuteć ljepotu stvaranja
mi dotičemo beskraj
i pišem pjesmu...
i piše se sama,
dok suze nebeske dobuju po oknima...
u svakoj kapi duga se krije,
ljubav otkucava u grudima,
duša puna čežnje
za dodirom tvojim...
i pružam ruke prema obzoru,
zazivam ime tvoje...
I čujem te ,
al te nema nigdje.
Možda ti nisi to.
Možda previše žudim za tobom
pa izmišlja te srce moje.
I dok spavam pred mnom
slike se tvoj vrte.
A ujutro ništa bolje nije
Gdje li je,
da li ju miluje?
I dok vjetar šušti,
meni u duši
odjekuje samoća.
Crna rupa,
baš sam glupa,
fali mi jasnoća.
Sad mi se bistri,
vrludaju misli,
novi je dan.
Moram sad poći,
drugi će doći,
ti si sad san.
nekada davno kada bih bila mala
tjela sam te uzeti sama
nebo te je uzelo
a mene je obuzelo
tvoj osječaj
ljubavi kaj
daje!!!
nekada se ne bih sjetila
te prve riječi
kada bi mi rekao
na rečenici
to je bila jednostavna rečenica
volim te!!!
nikada nisam shvatila taj tvoj pogled
što je u meni govorio
nikada te ne voli!!!!
ali sada kada znam,
nekada bih se sjetila
da samo tebe
imam ja!!!
Dragocjena poput dijamanta,
Savrsena poput bozice
Kao dio srca mog,
Bez kojeg sam nista
Okrijepila je dusu moju.
Zavukla se u najmracnija prostranstva
I osvijetlila sve dijelove duse moje
Virtuoznost ljubavi tvoje zove se to!
i kad želim biti s tobom....
i kad te želim ljubiti....
i kad te hoću samo za sebe....
a vidim da te nema.....
jednostavno briznem u plač.....
jer ja ne mogu bez tebe......
ja neću živjeti...ako ti ne staneš uz mene.........
ako odeš....
moje će se srce slomiti......
ja ne znam ćemu živjeti...
kad ne mogu biti s tobom.....
kad te ne mogu osjetiti.......
samo mi dođe....da skoćim s mosta....
da se ubijem......
jer.......moja najveća mora.....
i rupa bez kraja....si ti!!

i dok vjetar ranog jutra
odnosi osjećaje
koje sam prema tebi gajila,
svaki udah boli,
srce ne zna prestati plakati...
...samoća...
boli kao kolac u srcu.
nikako da me ubije.
sunce sja,
ali meni kiša pada,
jer bez tebe
ne znam kamo bih dalje...
ne znam drugu pjesmu pjevati,
osim da te neizmjerno volim...
čini se da se i vjetar urotio...
ali ja te samo želim natrag...
I ne znam je li to dobro ili ne,
Al' pomoci mi nema...
Bez tebe pusto je sve...
Gledam kako nebom promiču
labudovi crnih krila,
podsjećajući me na mjesta
na kojima nikad nisam bila.
Motaju su se po mojim mislima
neke tamne sjene
oči me peku
od njihove ljute pjene.
Ipak, vidim sunce kako sija,
osjećam srec svoje
kako energično nabija.
I u ovom okrutnom svijet
ja ipak imam snage,
čuvaju me sjećanja
na osobe drage
i zna da me budno prate
nečije oči blage.
Ipak ima razloga živjeti
sa problemima se nositi
nešto čak i prešutjeti
ali svi bismo se
trebali sami sobom
iskreno ponositi.
Krhka smo bića
u svijetu koji od
čovječanstva igru gubi,
no, ipak ima nade jer znam
da postoji jedna duša
koja i mene iskreno ljubi.
pokaži mi prstom
smjer pravi
želim ići tvojim putem,
gaziti bos po travi.

biti u tvom zagrljaju
glavu držati na tvom koljenu
i svakog dana pokazivati,
koliko volim svoju voljenu
Pratice te svako doba
misli moje
znam sve nase
propalo je ,nestalo je.
Lomila se ljubav jedna
o hridima tudjih bedra
Kroz vrtloge juri dusa
i jecaje srca slusa ....
lomila se ljubav
u dvoru punom svjetlucavih ogledalaca
oštrim bridom para niti duše
duše koja ne zna kome pripada
niti gdje joj je početak i kraj
u metežu svjetla i snage
osušenih suza
prepoznaje vrata
i odlazi
slobodna od svojih lica
odlazi u dubine mraka, straha, tuge i bijesa
u nepovratni ocaj bica svog
napustena, u potrazi za novom, istinskom
sto joj donosi nemir, i bol...
I neka traje ova pjesma nad pjesmam
u njoj nema ničeg drugog do ljubavi
i tvojih usana koje rađahu ljubav.
Neka traje ova pjesma nad pjesmama,
nek traje
dok me ljubiš usnama svojim,
dok miliješ me dlanovima sna,
usne tvoje i
tvoja milovanja ljepša su od
vina jer omamljuju me kao vječna
pjesma nad pjesmama.

Zagrli me, potrčimo, pusti me da sanjam.
Ja, zaručnica sna o ljubavi sanjam,
A pjesma nad pjesmama traje.......
traje ljubav.
Kralj me uvodi u odaju svoju i šapuće:
»Budimo sretni i radosni čarom
tvojim.«
O kralju ljubavi moje,
nek traje ova pjesma nad pjesmama
u kojoj nema ničega do ljubavi i molovanja tvojih.
Slavim tvoja milovanja više
nego vino koje me samo opija,
a ne ljubi usnama tvojim
o kralju ljubavi............,
nek traje ova pjesma nad pjesmama...........
nek traje LJUBAV
i Nova radost prožima mi dušu
dok sjedim u dubini mraka i svjetla
moje ljubavi
slušam otkucaje srca koje kuca samo za Jednu
i prožima me Glazba
koja govori o dubini
moje ljubavi
Nikoga nigdje.Pusto polje je preda mnom.
Samo crni mrak,tamna sudba
Nema ga,nema.
Nikoga nigdje
Ali dolazi nešto lijepo
toplo što zrači
mojom ljubavi
Da li ikada razmišljaš o nama? o meni?
O onome što smo imali?
O onome što zovem staklena ljubav...
Ako je to uopće i bila ljubav....
Puno mi je trebalo da te prebolim,
Ali ne i zaboravim...
Jer zaboravit te neću nikad,
Jer od nas je ostala jedna lijepa uspomena
Koja nikad neće biti zaboravljena...
Uspomena za koju kažem da je samo moja
Samo moja i tvoja,
I strah me priznati da je sve što smo imali bilo stakleno
Jer tako je lako puklo...i to me boli.. jako...
Sjećam se tvojih riječi, tvog pogleda, dodira
I sve me to još uvijek boli iako sam te preboljela...
Život mi ide bez tebe dalje, već odavno nisi moj,
I ja nisam više tvoja, ali uspomena je trajna...
Jer sve ono što smo nekad imali još u meni postoji.
Ali i to je stakleno, pa pomalo nestaje...
Nestaje zbog zaborava.
I samo te jedno molim,
Svrati ponekad na naše mjesto,
Ali se ne sjeti mene, ne sjeti se nas...
Jer više ne postojimo...
Rijeci nisu dovoljne da kazem sto zelim
osmjeh nije dovoljan da pokazem sto zelim
misli nisu dovoljne da ti ponosno velim
rijec za kojom zudim
pogledom trazim kroz pukotine vrata
tvoje savrseno lice
gledam ti u oci, dovoljan je pogled
da ti kazem: LJUBAV mi je sve
Tisina govori sve sto ti zelim reci
ni jedna rijec ne moze opisati taj osjecaj
toliko snage je skupljeno u njoj,
da i najsnazniji spustaju pogled svoj
ljubav joj je ime

MOLIM TE DA OSTANEŠ, ALI NE ŽELIŠ ME SLUŠATI.
OTIŠAO SI PRIJE NEGO ŠTO SAM TI HTIJELA REĆI, ZBOGOM...
ONO ŠTO BI POPRAVILO SVE ŠTO JE MEĐU NAMA SLOMLJENO,
ALI SAD JE PREKASNO,
OTIŠAO JE...
SVAKE NOĆI USPAVLJUJEM SE SUZAMA,
I MISLIM SI : ZAŠTO SE BAŠ TO MENI DOGAĐA???
ZAŠTO SVAKI TREN MORA TAKO TEŽAK BITI?
TEŠKO JE U TO POVJEROVATI...

Moja je ljubav nešto posebno,
prekrasno i neprocjenjivo
S njome mogu kud god hoću
Sve što radim ispunja me jednim
Krkhim osjećajem
To je nešto malo
To je nešto što vrijedi
Od toga otići ne možeš
Jer te svuda prati
Navečer kad je hladno i kad se sunce smiri
Ljubav je snažna i sve oživi
Kad te strah kad nikud nemaš poć
Ljubav će te u svoje naručje uvijek primiti
Jer je ona sve što neki čovjek ima
kad je tama i kad je tmina
I moje sunce, zastava je moja,
I moj je život, odsjaj dnevnog kroja
A krojač sam ja, krojač s tvojim mislima,
I misao ti pripada...

I nema zapreke u putovanju prema nebu tvom,
I nema zamjerke gdje je skrojen dom,
Za nas, samo za nas,
Da, samo za nas....
a ti si ono što ja želim
i kad prođem kraj tebe.........
nešto u duhu, u tijelu
zaiskri........
to je srce..........moje srce
i gledam kroz prozor vani sipi kiša
ti si vani, sa drugom..........
ni neznaš za mene ali ja znam za tebe
i znam da su dvije riječi dovoljne
da su dovoljne da nas spoje
da su dovoljne da me pogledaš
i uzvratiš mi
te dvije riječi spajaju dva raličita svijeta
te dvije riječi su sve
te dvije riječi su VOLIM TE!
A tamo pod hladovinom tihih maštanja
u Anđeoskom zagrljaju Svjetlosti
ja simfoniju Ljubavi skladam
srcem malog Čovjeka dodirujem joj
radosne skute
protkane vječnošću svih tragatelja
milujem je plaho dodirom milosti
pjevam joj pjesme okrunjene čežnjom
Mali se čovjek krije
U meni
Želi mi nešto reći
Slušam ga, al' ne čujem
Ne čujem
Jer njegov je glas mek
Kao rijeka
Kada za suše pokušava teći

Ti si sunce što mi osvjetljuje dan
i mjesec što mi upotpunjuje san.
Ti si kao jedno od nebeskih svjetala,
a kao pri jutru si nestala.
Hvala ti što postojiš
i radost u moj život unosiš.
Antologijsku Ljubav skladam,
melodiju otpornu, gustu, vodilačku,
u srkut praskozorja pretočenu,
mnogoliku.
I, gle,
navire Pjesma iskona u svojoj najvećoj kreposti,
na raskrižju veličanstvenosti i bezvremena.
Ona više nije dom kamena spavača
već tek stasala djevojka, voljena na neizreciv način,
način propupao neprimjetnim pokretom slobode.
I njena zlatna riječ na usni starog mistika,
pod zaspalim zidinama podražavajućeg ništa, zvuči gromkije.
Mijenja i mene i tebe, mijenja nas i sve NAS ovog plahog svijeta.
Uvodi nas njena nabujala prisnost
u otajstvo dobra, slobodu snage i svjetlost neodoljivog.
Naklonimo se Pjesmi nad pjesmama,
toj svetici što zatire zagrižljivo pakosne i pretvara zavidne u blaga povečerja, proljetne proplanke i tek probuđeno cvijeće.
Poklonimo se njenom hrabrom usudu.
znam li
izabrati trenutak
znam li
vagati
znam li
prepoznati bezuvjetnost
znam li
tragati

nitko ništa ne zna, krhko je znanje
govorili su mi
kada bih dizala pogled,
griješila.
kada bih pomislila
na nemoguće,
na tebe,
moja ljubavi.
kada bih zamislila
u tračku,
u blijesku,
u trenutku,
da bi bio dostojan sa mnom biti dio
ove pjesme nad pjesmama.
kada bi, sa svim svojim manama, nesavršen, kao i ja,
poželio biti djelić nečeg epskog....
djelić pjesme nad pjesmama.
a onda pomislim....
ne.
ima li smisla
moja isprika
moja izlika pod kojom blijede ruke omatam oko drugoga
moja tajna kojom te tlačim jače od magle
jače od oblaka
i jače od svoda gusto nabijenog na mramor mojih sjećanja
moja ljubav.... eh.... ljubav koju nitko ne poznaje.
i tako sjedim sama na prozoru, tkanina poput paučine plete se s mojim uvojcima
nisam vilenjakinja, nisam čovjek
ne pripadam ni epskom ni stvarnom
ne mogu biti tvoja, ali ne mogu ni tuđa....
samo sam djevojče izgubljeno u beskraju....
samo sam sama skrivena u tami beskrajnoj,
tami beskrajnoj svijeta koji više nije isti.

kako bih pesmi vratio slog,
i osmislio redaka par,
evo i ja ću ostavti vam ovde
stihove ljubavi na dar.

Ima li smisla ponavljati greške,
vjerovati u nešto što
odavno ne postoji?
Čije su to riječi pisane na stranicama
mojih sjećanja?
Čije su se lažne nade urezale u
dubinu srca i
čije ime teče mojim venama?
Ljubav...eh...ljubav koju nitko ne poznaje......

Ako neponavljamo greške
prestali smo vjerovati,
a vjera i jest smisao.
Vjerujem...da srce
ućinit će pravu stvar,
...da srce poklanja mi
osječaje na dar,
...da samo ljubav budi
u meni onaj žar,
...da Ti i ja smo
savršeni par.
Tko mož reč da to nije tako?
Dok vjeruje,
može biti zaljubljen svatko.

ali vjerom se nadoknaditi srce
ne može
nitko, ništa, nigdje
ne može postati
netko
ovdje i sada

opet snovi bez boja
bude me iz sna
od kad nisam tvoja
ne znam da li sam se smijala...
tintu ponekad razliju suze
i na papiru nestanu riječi
naj ljepše noći jedan tvoj uzdah mi uze
i moju tugu više ništa ne može da spriječi...
i opet snov bez boja
bez lica sjenke me bude
otkako nisam tvoja
ne upoznajem sretne ljude...
a svima lažem da više ni ti nisi moj
i da te ne osjećam kada sklopim oči
ali još je isti nespokoj
u grudima poslije pola noći...
tek snovi bez boja
odnesu me do tvoje adrese
i moja duša postane tvoja
i suze se tada naprosto dese...

osjećaj sreće ostao je
utisnut u meni,
iako znam da će jednom nestati,
da ćeš ti nestati,
ali neću se predati bez borbe,
bez truda, jer duboko u sebi znam
da imam energiju,
onu posebnu koja može sve,
koja nema granica
i koja naposljetku jest ljubav, iskrena ljubav...

u ljubavi se brišu granice,
nestaju pravila,
gube se riječi,
ostaje samo bujica osjećaja.
to su osjećaji zbog kojih se živi,
zbog kojih se raduje.
i nema sreće od ljubavi veće,
i nema stvarnosti od sna ljepše
i nema sjaja do ljubavnog zagrljaja.

ako ikad shvatimo ljubav
hoće li i ona nas?
...ako ikad upoznamo sreću
hoće li i ona nas?
...ako ikad budemo letjeli kroz oblake
hoće li i oni kroz nas?
...ako nam tuga dođe u posjet pa ode
hoće li se vratiti?
...ako kroz dugu prođem
hoće li me voljeti?

...a tamo gdje smo ostavili čistoću,
te se okovali lancima,
rastezljivim, užarenim, ljepljivim,
tamo gdje sam ja stala u blato
a ti si me oprao,
svojim jezikom,
tamo gdje smo si razmijenili mozak,
gdje sam se omotala tvojom kosom,
gdje sam ti obećala srkati te
dok nas ima,
dok ima crnog i bijelog,
dok god nas boli i stišće i škaklja
a mi se smijemo,
tamo, hranit ću te,
kao što ću hraniti tvoju djecu svojim mlijekom,
kao što ti hraniš mene,
dok si oko mene i u meni,
želim da eksplodiraš u meni,
želim ti piti krv,
želim biti tvoja krv,
ti si moja krv,
tamo gdje čuješ udaranje,
kao po gongu,
po Bogu,
mene,
slušaj i dalje,
slušaš sebe.
diraš sebe,
diraš nas i nestvarno je,
paralelno od poznatog,
tamo sam ostavila svoj križ,
zakucala sam ga u tvrdu zemlju,
neka stoji i skuplja smog i grijeh,
tamo sam uzela tebe

To je to vreme, princ destrukcije je dosao,
sudbina ga pozvala, da razori ovo savrseno postojanje,
da ga razbaca na sve strane, nek explodira postojanje.

Duboko u nama nek gori baklja unistenja, unistenja svega,
te ostaje vecna sloboda, i beskraj, bez formi..
cisti oblik unistenja, posle njega nastupa vecna sloboda,
gde u duhu nas zagrljaj ne prestaje, nikad vise.

Granice su porusene, zidovi razoreni, zemlja pocepana,
misli iscezli.. krv i telo je izgorelo, u plamenu neobuzdane zelje.

Sunce koje prozdire univerzum svojim blestavim sjajem,
sagorelo je sve, unistilo sve prekpreke naseg sjedinjenja..

Sad smo jedno, a nema nas, svuda smo, jer vise nista
ne postoji, samo vecno ja i ti, MI !

Osecam slobodu, rastapamo se u slobodi,
u beskraju, neznosti, milosti i ljubavi.

Priroda ga je pozvala, da nas unisti,
te da se u nistavilu sjedinimo u beskrajnom blagostanju..
Duso, draga, pripremi se, dosao je princ unistenja- gospod Shiva.

Sapucemo nezno, sa osmehom, svoje bezgranicne veselje blagostanja...

Blagostanja u nama
u duši mojoj koja traži smiraj u tvojoj
i našu sreću pomutiti ništa ne može
jer ono vani za nas ne postoji
samo ti i ja
u ludilu vremena

A vrijeme kao da je zastalo,
zavrtilo se unatrag pa stalo opet.
Sad vidim kako se valja
silovito natrag u sadašnjost
i donosi labuda s kljunom orla.
On prijeti da će otići
i da se više neće vratiti.

opet smo se nasli
negdje na kraju
puta
svijeta
vremena
trazeci vjecnu potporu
jedno od drugog,
nalazimo na
nesto zvano savrsenstvo
ljubav.
i opet,
nase se duse uzburkase
rasplamsase plamen u nasim tijelima,
postali smo jedno...

no...
vremena prolaze,
nase se duse razdvoje...
ostali smo zajedno,
al to nije ono,
ono sto smo
nekoc zvali....
savrsenstvom...

U dubini sebe znam da vrijeme imena nema
nema tijela niti lice
on je tek krug toliko sličan kapi vode
i svaka ga želja u bespovrat zove
pa kad zastanem i pogledam tvoje lice pored moga
upitam se jesmo li ostali zajedno u vremenu prije nas
ili je sve ovo tek san?r

Komadić istine zakopah duboko
duboko pod okrilje prošlosti
zasijah travu i šareno cvijeće
tražeći daleku dugu, nove života boje
htjedoh iščupati iz duše tugu
samo ponovo željeh izgubljeni dio sreće
podariti ti dio duše moje

Dodirom bez dodira
s tobom bez tebe
na litici ludog nemira
sa sobom a bez sebe
mislima kroz vrijeme posijanih
livada dalekih,tuđih nekih
preskočih ponore maštanja
zarobljenih mrežom razlivenih laži
zaboravih ljepotu boli praštanja
i neznam više da li mi je draži
ovaj san ili istina bez tebe

Ah taj san ili istina
trebal bi mi sretna djetelina
da zbrku u sebi više ne trpim
da prokletu bol u sebi umrtvim
spasi me dušo, ostvari moj san
da sutra započnemo novi dan
u meni krvari srce moje
sve što imam daj da postane tvoje
sjena nada mnom sve je jača
oslobodi dušu moju plača

rekli su da ljubav ne boli,
da rane ne stvara...
ali zašto sam ja u tom mraku bez kraja,
u toj tami bez svjetla ostala
srca ranjena....
zašto???zašto mi srce krvari kao vode tok
...zbog čeg sve te nevolje,samo zato što volim???

I evo proci ce i ova dan
on toliko glup i prolazan
ali kada uru za pedalj vratis
vidjet ces sve ono sto stvoris
i ono svoje djelo koje sad
pak glupo i beznačajno izgleda
i vidjet ces koliko smo mi
ovom planetom blagoslovljeni.

uvijek je bilo i uvijek će biti
onih koji će vragu dušu prodati
za malo sreće i zadovoljstva
spremni su žrtvovati ono najvrjednije-dostojanstvo
svi teže savršenstvu
žele nešto a ni sami ne znaju što
gube se i guše u masama
brzopleto traže izlaz iz začaranog kruga

i nitko kao ja pokleknuti neće...
u kući,u domu,u rijeci i moru...
živjet će ljubav i srest ćemo se mi...
tvoja smeđa kosa ispunit će mi dan...
a tvoje oči bacit će me u zaborav...
zato što stihovi ovi smisla nemaju...
ljubav se rasprsne po zlobnom svijetu...
a ja sam mala duša u svijetu ranjivih.

sve je prolazno kao i ovaj trenutak
dugotrajan je ali znam proći će, nestat će
a mene biti više neće
nije mi potrebna ničija suza niti topla riječ
ja ne znam što to znači
ti si mi to ukrao

i ja sad ne znam ...
zaista se više ne sjećam
da l' rekoh ti ikada...
u tvojem oku pronađoh svoj dom
i bljesak dalekih svemira,
nepomičnim pogledom
tonem do dna tvoje duše
i oko mene se svjetovi ruše
i ponovo rađaju iz tvojih zjenica,
slutim prasak novih zvijezda
i sudare galaksija
u treptaju svakom.
mi početak smo vječnosti
vrelo nepresušne radosti
moja ruka u tvojoj obećanje je tiho
da nam ne može ništa nitko
i kad budemo ponovo prašina zvjezdana
kroz eone protegnut će se titraji naših srca
poput krhkog mosta preko bezdana

Ponovljena priča?
al pjesniče jesi li
našao sebe
u ovom vrtlogu stihova
jesi li dao komad duše
da nekog učiniš sretnim
ili samo čekaš da
tebi netko da sebe
boli me na marginama osjeta
boli me dodir hladnog ljeta
dok uklapam Sebe u vas
a jeste li spremni Vi
uklopit se u mene?

pokleknut ćemo nad njom.
nad tim svemoćnim stvorom koji nas polako ubija.
zauvijek ćemo zašutiti i plakati.
kao što je ono jednom plakalo.
kao što je ono šutjelo i trpilo bol.
i sve to zbog nas.
sada nam se osvjećuje.
pokazuje sjajne zube.
svoju ljepotu.
divimo se njoj iako znamo da je kraj.
samo smo bili slijepci.
samo smo bili ljudi.
bezosjećajno.
a sad želimo da nam oprosti.
sada joj želimo biti prijatelji.
želimo živjeti u zabludi kako još ima nade.
kako još ima vremena.

DAN 4.

posvuda je tama.
sivi oblaci nadvili si se nad tmurnim nebom
krivudav put prekriven trnjem kamenjem i stjenama
vrlo kratak
okolo se nalaze ljudi
ljudi koje smo poznavali
svi su nasmješeni
svi su sretni
samo se ponegdje nađe neka crna duša
na putu stojimo mi.
plačemo.
crnilo je oko nas
crne ruže su nam u ruci.
tražimo put ka sreći,tržimo svoju nadu
svoj izlaz za van iz ovoga svijeta.
razloga za život koji žalosno teče našim venama

razloga koji ima previše
a mi ne vidimo prst pred nosom,
ne vidimo cvijeće niti drveće,
niti mora niti rijeke,
niti nebo ni zvijezde,
niti ptice ni ribe
niti livade ni polja
od silne sebičnosti
ne vidimo bližnjega svoga
niti brata ni sestru
ni oca ni majku
samo sebe
i samo sebe
i samo sebe
a razloga za život bezbroj ima
u očima djeteta bezbroj
u svjetlosti sunca bezbroj
u punini dana bezbroj
a vidimo sam svoj sjaj
sebični i prljavi
zli i opaki
i prikupljamo samo sebi...
a ljubavi toliko ima
servirana,
ljudska
i ona Bogom dana
da nas ispuni
da nas očisti
od žalosti u našim venama
od boli od našim srcima....

svijet taman i siv bijaše,
Ljubljeni,
prije no što shvatih -
ljubim Te ...

poljupci tvoji probudiše boje
o kako si lijepo,
Jedini,
obojio moj svijet ...

oči mi postadoše plavlje,
kad poljubio si mi
kapke
od Tvojih poljubaca
zacrvenješe mi se
usne
ko zrele trešnje …

svijet prestade biti crno-bijel
i
bezukusan,
otkada shvatih –

Ti ljubiš me ...

opet me ona u zasjedi čeka
bit će opet ispočetka
već sam prešla milje i milje
a ispred mene je obilje
i mada izgledam tvrda
kleknuti ću prva
pred svoju ljubav pasti
zbog nježnosti, zbog strasti
radi gorkoga plača
kad riječi bodu ko oštica mača

i znam,
negdje još na nas usahla žeravica čeka ,
al' ljubav novi plamen raspiriti može.
na putu dalekom vrebaju korake naše
sjenke,
što odavno svjetlu nisu sluge
i suze koje duši nisu gospodari.
na putu tajnom kojeg um tek sluti
a srce znade prečice kroz tugu,
čeka nas još jedno oskrvnuće snova.
znam,
ljubav liječi,
pa se pitam gdje si

Pa se pitam gdje si
noćas
dok kiša se
ledena sprema ;
Hodaš li
pustim ulicama
kad te nema ?
Čuješ li kako te mojim
glasom
zazivlje vjetar
mlad
dok ti se pod koracima
u eksploziji svjetla
gubi grad

dođi, dat ću rijeci boje da šara
i ko što niko nikad nije
bit ćemo dvojac bez kormilara
za to vrijeme, poslije i prije
slobodu svoju ću ti dati
pobjeda gost bit će redovan
s tobom ću jesti, piti, spati
nizati ljubav dan po dan
kad padnu prvi porazi
kad sve ti zasmeta, srce zašuti
kad vidim da ti prolazi
otić ću tiho, nećeš me čuti
sad dođi...

…sad dođi
i makar do prvih kiša ostani.
Kako ću propupati ako te nema,
a proljeće je
i tko će mi u ivanjskoj noći
ohladiti čelo.
Kome ću zamirisati morem
i otvorenom željom,
hoće li usnama nedirnuto
krčagom zlatnim sunce ispiti
iz mene ovo radosti vrelo.
Dođi sada
i makar do prvih kiša ostani.
Mahnut ću bez riječi
kad ne budeš mogao ostati više,
a poslije plakati će sa mnom
zvonici, čempresi i kiše.

Neka kise padaju
seti se
one su nas spajale
Dok kapi po nama padaju
krv dolazi kao plima
bura tvojih poljubaca
juri mi kroz vene
Ko ce tebe izbrisati
filigranski urezanog
u nedrima
tvoje reci u mislima
U svakoj kapi pored tebe
ima me sve snaznije
sve vise ...
Rastapaju kise
strasti moje nemire
kupam se ...
U ocima tvojim
budim se
udisem te
Sakrij me u
sebe kao nekada
Oblacim ti srce
u najlepse bajke
stojim na kisi
cekam
te ....
Dodji
zaplesimo
nas tango za dvoje
jedino moje .

U zvonima otkriti ću svu želju svoju
Mirisni čempresi ostaviti će eteričnu čar
Svaka kišna kap prenijet će ti svu čežnju moju
Sjećanje proljetno biti će nam dar ...
Onaj trajan ... koji ne vene
Već ostaje utkan u sve naše pore
Ljubav muškarca i prkosne žene
Koju opisati će još mnoge zore ...
Ppreplavljenih ćula plovit ćemo oceanom
Unutarnji svjetionik osvjetlit će nam pute
Zasićeni poljupcima kao najfinijom hranom
Prostrijet ćemo duše svoje na koraljne skute ...

i onda..negdje tamo daleko na nekom pustom otoku..sa samo jednim svjetionikom
mi ćemo živjeti život samo za nas dvoje..
..tamo daleko od svih..
..daleko od zlih ljudi koji pokušavaju uništiti tuđu sreću..
..mi ćemo se voljeti onako kako se još nitko niakda nije..
..i nećemo marit za druge ljude tamo u zlom svijetu..
mi ćemo živjeti svoj život i vrtit svoju politiku..
..daleko..tamo na pustom otoku..
..tamo ćemo naći svoju sreću..
..i nitko nam je neće moći uzeti..
..ti mukarac a ja žena
..nas dvoje stvorit ćemo novi život..
..novi svijet..
..stvorit ćemo znak ljubavi..
i tako ćemo biti zauvijek povezani..i nitko nas nikad više eće moći rastaviti..
ti ćeš biti u potpunosti moj
a ja u cijelosti tvoja..
živjet ćemo za naše danas i za naše sutra..
voljet ćemo se na tom otoku..
..otoku sreće i radosti..otoku naše ljubavi..
otoku naše mladosti..

Tamo pod palmom gdje jutra
na našu ljubav mirišu
gdje noći imaju jedino ljubavi sjaj
gdje usne usnama šapuću
tamo ja tebe vječno ljubit ću.

U tim svojim prebiranjima
po sjećanjim i željama
vidim nas tako zagrljene
sjedinjene na tom posebnom mjestu
mjestu samo za nas ..
pa ako toga ne bude..
znam samo jedno
u svakom trenutku te mogu
mislima dozvati i zato
kad jednom u predvečerje
dok sunce nestaje s danom
kad polako noć se počme spuštat
vitar će se igrati u mojoj kosi
a ja ću misliti da su ruke tvoje
i šapnuti ću tada
bojim se samo da ne budem sama
šapnut ću..volim te
znati ćeš da sam svjesna prisustva tvog
jer će ruke krenuti u zagrljaj tvoj
kad jednom u predvečerje
dok budem sjedila sama
čekajući da se spusti tama
pogleda snenog
po licu rukama krenem
prstom po usni kružim
znat ćeš da sam te svjesna
kad jednom u predvečerje
kad mrak nad grad se spusti
a misečina obasja moje lice
suzu kad vidiš kako sjaji
znat ćeš da sam svjesna da si daleko
kad jednom u predvečerje
poželiš da sam kraj tebe..zatvori oči
i ja ću ti s vitrom doći

i gle; noćas je vjetar nosio tvoje ime
strunama moga glasa;
ne ljuti se što sam probudila
uspavanog konjanika...
tako mi je trebalo ispunjenje !
i dok su mene budile vibracije
uznemirenog tijela
i dok su ruke hitale ka vrelini
željnoj dodira
još je samo nježan šapat
izlazio iz žednog grla...
tvoje ime ljubavi rodilo se
jasno i lijepo kao krijesnica...
i zato, ne dira me sivilo jutra, jer
pokrivam nas nebeskim svodom
ljubavi punim....

Ponesi me u mislima
Bit ću tvoja jedina.
U srcu me ponesi
U suton odnesi,
A kad zora svane
I sunce grane,
Kao pticu me pusti,
I ni riječ ne izusti.
Postat ću lahor što mira ti neda,
Dok te zagrliti gleda.

i kad ponovo, umoran, usnem,
da rukama svojim nježnjim od svile
i pogledom mudrosti tisuću života
uroniš u moje nemirne snove i
pustiš cjelov na mom jastuku
mokrome od isplakanih suza ....

stavi me kao znak na srce,
kao pečat na ruku svoju,
šaptao je zaručnik,
jer ljubav je jača od smrti
a ljubomora tvrda kao orah
zaručnica se smiješi
i tiho odgovara
što je jabuka među stablima
to je dragi moj među mladićima
uveo me u odaje vina
i pokrio me zastavom ljubavi..........
Salomon voli riječima sna
i tišinom srca
lijepa si lijepa si ti prijateljice moja
očiju boje goluba dok me promatraš
iza koprene sna............

I baš noći ove,
ti bila si najljepši gost
mog sna bez kraja...
Sna koji traje i traje,
još od dječačkih dana,
onog davnog vremena čežnje
za pogledom tvojim snenim,
za osmjehom tvojim čarobnim...
Cijelim sam tijelom sanjao
taj osjećaj bezvremeni,
kroz godine mnoge što vjetrom odoše
samo se vješto
pod okriljem bezbroja dana
od mene sakrio...
Ali u snovima mojim
ti uvijek si nježnost svoju krila,
toplinu svog osmjeha
i sjaj tvog garavog oka
za vječnost od zaborava si otela...

nestajem iluzijom tvojom opijena
gdje godine i vrijeme unazad teku
gdje život nema uspona i padova
i ljubav se izlijeva u beskrajnu rijeku
što sve pred sobom netragom nosi
tek pijesak na žalu sudbine ostaje
nekom vidljiv trag krhotina samoće
gdje prokleti ponos tebi i meni prkosi
i ožiljak na duši zaboravljenoj rana postaje

draga rana nostalgijom nošena
bez koje nema sanjarenja
ni čežnje
ni slutnje
ni utjehe
ni pjesništva

I nema ničega...
Nema nigdje nikoga.
I sama svijetom ovim lutam,
Sama svijetom skićem...

Sunce se iza oblaka skrilo,
No pjesma još traje…doduše,
Bez onog šarma od prije,
Ali priznajem, dira me, i podsjeća…
Čari njene ostale su iste,
Niti riječi se ne mijenjaju, ne,
Značenje sada još je jače,
O kako te riječi bole me…
Da mogu, vratila bih sve, baš sve,
Svaka kap rose u travi bila bi moja suza
(Radosnica), svaki ritam glazbe bio bi moj,
Svaka nota mojih bi ruku djelo bila…
Samo da se to vrati, samo to.
Zagrli me, prošećimo skupa cestom
Do tvog srca, dozvoli da budem ta
Koja te budi ujutro, koja te ljubi u obraz
Dok slavuj na prozoru pjeva o noći
Kad upoznasmo se…
Vrati mi tu riječ, daj da to osjetim.

Oblijeva me luda kompilacija
Izvrnutih nemira na tvrdom disku srca
Ima li zločestije misli od pomisli
Da noćas ogolim čuvara praznog neba
Navođen bukom izgubljenih nota
Da mu osmjeh u dušu vratim
Ne mjereći više nadu krileći ruke
Jer vrijeme je trpljenja
Ima li zločestije misli od pomisli
Da posljednju zraku svjetlosti
Uhvatim ispod ruke
I čežnju maglovitu tihu
Polegnem tamo gdje nas uvijek ima
Zato ne idi noćas tamo gdje me nema
Probudi me
Iako ranjen u sam centar trpljenja
Čekam te na cesti do svog srca

nebo pod kojim smo se voljeli više tirkizno nije.
utihla je slavujeva pjesma.
uzalud mi svaki pogled preko ramena. (tebe nema)
ne čujem više bat tvojih koraka...

Ako se popnem na toranj
gledat ću more,
molit ću more
da me primi
da zaronim s njim
da me vrati
očišćenu,
oslobođenu,
sretnu,
more guta sjećanja,
odnosi svaku misao,
more je iluzija,
treba mi zaborav........

...da i u beskraju svijeta ja lutam
pa s mjesecom noću vrludam

da u potoku žubornom tražim
lik,što voskom je sliven

pokušat ću jedino,dušo
nikad ne biti sakriven

i zato se sada,pokaži
uvjeri me da nisu to laži

zbog njih ću i ja u vječnosti

prema tebi biti još blaži..

Ogoli noć,
sve halje joj svuci,
do neba od tišine načini stube.
Ja ću svojim nespokojem
šutjeti do zvijezda,
do surih litica gdje
zaborav je teži od mojih kapaka,
gdje vrele usne postaju most za dvije duse.

....pa ipak,
danas sam spremna s tobom
sklopiti pogodbu:
ako učiniš da poželim sagraditi
kuću od snova
biti ću ti vjerna do kraja svijeta;
ako učiniš da poželim
u njoj namjestiti krevet od strasti
biti ću vatra koja će te grijati
do kraja života;
ako učiniš da poželim biti stijena
na koju ćeš se osloniti
kada ti noge oslabe
biti ću za tebe planina
koja će te uzdići iznad svakodnevice;
ako učiniš da poželim saviti gnijezdo
i hraniti u njemu ptice života
biti ću majka svoj tvojoj djeci;
ako učiniš da poželim letjeti nebom
s tobom i bijelim oblacima,
letjeću ...
samo ako danas učiniš da poželim
useliti se u tvoje srce...
Hajde,
reci mi : volim te
i svijet će biti naš...

...hajde...reci mi samo te dvije riječi.
Ne dopusti da ih prekrije tišina naših duša,
njihova bol,
hej, ne dopuštaj to...
...Sagradimo zajedno kulu od pijeska, naš dom...
.....Hajde....izgovori to polako
Ne dopusti da tišina vlada.
Ne, ne, ne....Ne tišina...
Zvuk neizgovorenih riječi...
VOLIM TE...
...

samo mi je nebo granica a ljubav vladarica
ptice su moji prijatelji, konji zaštitnici
pronašla sam mjesto gdje caruje ljubav, sreća i radost
to kraljevstvo su naša srca
moje i tvoje srce koje će postati jedno

Ja sam riječ bez odjeka
gutam prostor tišine,
nosim mramor u očima
i tihi žamor divljine.

Kad si me čula kako odzvanjam
u propuhu pokislih nota
priznaj da si željela viknuti krvavim glasnicama
pa to je strahota.

i bole me riječi koje šapuću
da ima stihova koji te ne vole
mrzim ljude što skakuću
po mom srcu od ljubomore.

ja sam riječ bez odjeka
i ponori se u meni prepiru
svaki svoje dno obožava
kao da ne znaju
na oba dna sam ja.

i kad progovorim nitko me ne čuje
ni sluh me više ne sluša
ostao sam usred bespuća
poput stranca iz mog osmijeha.

ponekad puhne vjetar iz očaja
zna da mi smeta pijesak u očima.
hvali se crvenim brdima
koje u sekundi napravi
olujom ih poljubi
i crve u njima nastani
samo da me naljuti.

i ljutim se
nikada me ne pušta
dalje od kišnih oblaka.
bijesnim jer sam navika
zauvijek bez odjeka.

kao stih se čak jače čujem
a kao pjesma sam poput oluje
čak sam veći od proklete pustinje
i od života ću veći biti
u osmijeh ću tugu skriti.

stalno me podsjećaju
kako nemam odjeka
i da me tiha rijeka
prešla izdaleka.

razljutim se al' više mi ne smeta
znam da sam velik i da ću rasti
znam da će pohlepnici
kidat' me i krasti.

a kada me ne bude
ljudi će govoriti: On je riječ
svi ga čuju.

odjek je svuda u našim mislima
prekinuta je pomrčina i tišina..
Na kraju će svima biti dosta
mene,glasnog neželjenog gosta.

a ja ću sa smijehom u glasu svima reći
kako nije sve u sreći
i samo ja ću znati
sve što me prati.

Možda legnem ispod plavog neba
baš tamo gdje mi nisu dali
jer svi su oni sada kad treba
naspram mene mali.

bio sam jednom riječ bez odjeka
ali neka
neka druga jeka
na mene sada čeka.....

i kad nestane ova moja ljuštura od tijela
kad je pojedu crvi vremena
moje misli će ostat
zapisane tu na vjetru
isplakane kapima rose

šibat će kišom
grmit će gromovima
sjati zrakama sunca
rođenjem djeteta
postat će novog života jeka...

i život će proć'
i moje suze će doć
ja plakat ću za tobom........moja ljubavi
ako se ikad sjetiš mene....
znaj da sam te voljela..........

Predragocjen biser suze
u riznicu
pod ključ siguran stavi.
Grehota je blago
ostavljati na milost i nemilost
nedostojnim prolaznicima.

ŽIVIO JE U SJENI
NJENE LJUBAVI PROŠLE
TUŽNE, SNAŽNE
IZABRAN JE IZMEĐU MNOGIH
DA UTJEHU JOJ PRUŽI
DA POTROŠI RIJEČI
KOJE NI ZNAO NIJE DA IH IMA
DA GOVORI ONO
ŠTO NIKADA NIKOME NIJE
DA OTKRIJE SEBE
DA SKINE SA SEBE
BAR NA TRENUTAK
TERET ŽIVOTA
TERET STVARNOSTI
DA OTVORI DUŠU
CRNIM PLAŠTOM PREKRIVENU
DA IZAĐU IZ NJE
POPUT ŠARENIH LEPTIRA
RIJEČI LJUBAVI
RIJEČI STRASTI
ŠTO GODINAMA BJEHU SKRIVENE
POTISNUTE
IZBLIJEDJELE VEĆ
DA PRUŽI RUKE PREMA NEBU
I PREKLINJE GA
DA JOJ VRATI MIR I SPOKOJ
DA JOJ VRATI SJAJ U OČI
I OSMIJEH NA LICE

NIJE USPIO.......
BOL JE NJENA JAČA
NJENA TUGA JE VEĆA
A ČEŽNJA NEIZBRISIVA
NJENO TIJELO JOŠ PAMTI
NJEGOVE RUKE, USNE
DODIRE, POLJUPCE
NJEGOVE OČI SU
U NJENIMA JOŠ UVIJEK
I ŠUM SVAKOG KORAKA
PROLAZNIKA SLUČAJNOG
NA NJEGOV PODSJEĆA
I MIRIS NJEGOV
ŠTO OSTAO JE NA
BIJELOJ SVILI NJENOG OGRTAČA
NESTATI NEĆE
NIKADA....

A ON
ON ĆE I DALJE PROMATRATI
ODRAZ SVOJIH OČIJU
NA NEKOJ MIRNOJ VODI
I GLEDATI KAKO
OSTAVLJAJUĆI KRVAVI TRAG NA LICU
TONU DVIJE CRNE SUZE
U MRAČNE DUBINE

i u grudima me steže taj osjećaj,
voliš nju,gledaš mene.
ljubiš nju,varaš mene.
zašto ja dobivam najgore od tebe?
ako ti želim se predat i dušu ti dat,
čemu tolko zlobe za moje malo srce?
čemu toliko zlog za svo moje dobro?

svi su govorili:tuga će proći!
svi su šaptali:al bol će ostat!
svi su sanjali da bol će nestat!
svi su željeli:samo ljubav bez boli!

a mene je boljela
i morisonova slika na zidu
davala mi snagu da letim
kao čovjek kojeg sam voljela
i kojeg se sad samo rijetko sjetim

zvijezde, usne, zagrljaje i pijanstvo
ostavljam onima kojima je cliche' prostranstvo

do proplanka poezije
popločala sam staze riječima
uresivši ga stihovima
nesvjesna da sjeme riječi
što tuga je posijala
predajem krilima vjetrova
prepuštam brzacima rijeka ...

...negdje u tvojim vrtovima
nikla je moja pjesma...

od tuge i boli
plačem ja
plačemo mi
plače i nebo...

Ali plač taj
tek je privid
u trenutku dok se krik klanja tišini, a mahnitost razboru.

Može li se samo tako bezumlje i bol
zaodjenuti poezijom u
kojoj titraj obraza otvara put k čistoći i slobodi?

Da, u Pjesmi koju Srce piše sve se može.
U Pjesmi koju sklada Duša uništivo postaje NEuništivo
i gordo navješćuje da je kocka bačena.

Kocka je bačena u Nešto toliko različito od svega što smo ovlaš poznavali
na način toliko različit od onog na koji smo poznavali
i znak je da treba krenuti,
obaviti oblike i slike,
pozdraviti spomenike, gradove, krajolike i zaslutale prolaznike,
uobličiti čudne slogove
i sve one kojima Sudbina nije bila stasati.

Kočka je bačena kao znak
da je došlo vrijeme Pjesme nad pjesmama.

Veže sudbina stih po stih,
veže tanke niti
u ljubavi tkane,
veže nečije mračne tajne.
U svakom slovu nova iskra plamti,
u žaru iskrenosti
stvorit će se novi stih.

A u Pjesmi kovitla se stih
prpošno se uzdiže slovo Ljubavi
Zapjevaše u njoj i griješnici i pravednici
zaplesaše ljubavnici i boemi
zakliktaše srca čovječanstva
u Odi poezije
Udruži se sjaj bještavih pogleda
Zemlju okruži osmijeh Pjesnika

Pjesnika koji samo dobro svima zele
i svoja srca sa drugima dijele.
Svi zajedno u borbi protiv
pobijedicemo jer smo jedni drugima motiv.
Zavladat ce mir i ljubav cista
Svjetlost ce vjecno svima da blista.

O ljubavi pjevamo
U glas svi
Znani i neznani
Al' tko od nas
Ljubav pruža?
Jer želi je dati
Ništa za uzvrat ne očekivati ...

kao dvije sjene
uz treptaj svijeća

taktove koji se rasprostiru
našim mislima
mogli bi zaplestati
ples
tvoj ... moj ...naš

pustim te da me vodiš
lagano

klizim ti mislima
osmjehujem se

vodjeni taktom
ljubavi
plešemo naš ples

dodji, ja sam tvoja sjena

Tražiš me uzaludno...
Nećeš me naći, ako me tražiš među drugima.
Jer sjene smo jedno drugoga; isto srce.
I kad zaplešemo taj naš ples,
kad nas vjetar ponese
i sunce odigne od ovog prljavog tla svojim zrakama
tad reći ću
da je vrijedilo plesati
kako si ti svirao; kad si me dodirivao..
Biti dio istog ritma, istog srca..

Postoje li trenuci slabosti
kad se sjetiš mene,
zadrhte li ti usne,
da li ti suza krene?
Postoje li trenuci tuge
kad ti duša usamljena vene
kad me tražiš u liku
neke nepoznate žene?
Postoje li trenuci teških misli
kad pomisliš na to što bi bilo
da se tada zaista zbilo,
imaš li odgovor suvisli?
Postoje li trenuci tužnih uspomena
kad se sjetiš naših zadnjih riječi,
reci mi samo je li istina
da vrijeme sve rane liječi?

Probudi se iz jave!
Učini poteze prave,
stani na rub slave
i izvadi mozak iz glave.

Posjeti me jednom,
dotakni mi dlanom lice,
dahni mi vratom,
zatvori okice.

O ljepotice.
Požuri.
Moje vrijeme curi.
Dok gaziš prugom,
ja pričam s Tugom
i vrijeme gubim s drugom.

...pozuri i nemoj stati
doleti do mene,kao andjeo me krilom takni
svojim dahom,novi zivot meni daruj
jer ja te trebam
jer si svijetlo kad tama prekrije sve
jer si osmijeh kad tuga dodje po svoje
jer si ljubav
kad dusa,njeznoscu vapi
..pozuri..
snovi nas nece cekati
..tebi

a ja...
Polegla na zraku sunca
podižem kapke uspavane...
Sanjala sam nanovo
tvoje sočne usne
u kutu mojih usana
zarobljene
Igrao si se
grickajući uzdahe
i zaustavljajući vriskove
ne budivši strast...
Šaputala je ovoga puta
samo ljubav
I bila nam je
dovoljna

unatoč onoj tihoj noći
koju si otpjevao njezinim očima,
dok sam ja umirala, znajući
da više nema istoga.
usprkos svim lažima
koje si meni na lice prolio
i svim istinama koje je ona
kao pljusku dobila - ljubav,
ljubav nam je dovoljna.

opet noć riječi doziva
ljubav u njima prepoznaješ
o umiranju pričaš
pa umrimo od ljubavi
ponesimo svijeće dvije
da na stolu stoje
nas ćemo dvoje
nakon svega pokraj stola leći
opet noć riječi doziva
dal* ti to mene izdaješ
ja ljubav k*o uspavanku nudim
dočekajmo dan u sreći
da l* dovoljna je ljubav
što nudiš je tek onako
trebaju mi riječi
riječi
riječi...

o jubavi lipa, prilipa,
o jubavi pravdo slipa,
zaštitnice siromaja,
da ti nikad nima kraja.
o jubavi , lipo tilo,
Božije si sveto dilo,
o jubavi ća te krasi?
pa se srića ni ne gasi!

redaju se stihovi
pjesma nad pjesmama
sjedinjuje ljubav u zajednički san
ja pišem pjesmu jednom kojeg više nema
Ti više nisi dječak iz moje mladosti
tvoje tadašnje slabosti
su danas tvoje snage
ubio si dječaka u sebi,
nažalost
ti si danas samo odrastao.

A tvoja ljubav?

Izgubila se u neprospavanim noćima,
zadimljenim krčmama,
u mnogim ženskim tjelima.

Ti živiš na rubu univerzuma
ogorčen
protjeran iz sebe samoga
ostavljen od sebe samoga
mučen od sebe samoga.
Postao si mjesečeva skitnica
umorni jahač među zvjezdama
neumorni gubitnik snova
koje smo nekada
tkali najsuptilnijim strunama mladosti.

A moja ljubav?

Ostala je netknuta u onom djelu mene
kao sjećanje,
kao dobra vila,
kao svježina jutra u kojem
volim dan,
i sunce
i život.

Ja neznam da li sam i koliko ranjiva
jer me nisu ranjavali
ljubav je uvijek pobjedila strahove.
Ja neznam da li mogu plakati
zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna
jer ljubav je stvarala moje vrijeme
branila sne
živjela život.

Ti više nisi dječak iz moje mladosti,
ubio si dječaka u sebi.......
a u meni
u meni još uvijek živi djevojčica
i sjećanja na nedeljna jutra
u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe
da bi naše igre u pjesku vječno trajale.

Ti si ubio ljubav
ubijajući sebe u sebi
a ja sam joj dala tvoje ime
i ona je lijepa
ona je jutro u kojem se budim i volim dan,
ona je podne u kojem pozdravljam sunce u zenitu,
ona je suton u kojem se pale oči neba.............
S njom u sebi
ja pozdravljam skitnicu mjeseca
i sjećanja na jutra
u kojima sam voljela tebe u sebi.
Danas imam samo ljubav.
I sretna sam....

Svi smo mi izgubljeni u svijetu....
Samo smo skitnice
Samo smo sitnice
Tražila sam romantiku u svijetu oko mene
Samo ljubav kolala mi kroz vene
Ali ovo nije takvo vrijeme
Znam to kada vidim njegove oči
I zadrhtim
I znam da ne mogu ga tražiti što mi dati ne može
Samo u onom trenutku....
Kada mi umjesto: "Ljepotice"
Kaže: "Mačko",
I umjesto da me za ruku primi,
stavlja ju u moj stražnji džep,
Kada poželim da pohvali moje marljivo uređene uvojke,
on pohvali moje uske hlače....
I znam da njega boli što ne zna pravo
I znam da ne mogu pobjesniti, eksplodirati,
Jer on...
Jer on ne zna drukčije.
Danas je takav svijet.
Ljubav se uči napamet.
I znam da kad shvatiš da sanjati možeš i pod oblacima
Bit će ti lakše
Bit će lakše kad shvatiš da je ovo novi svijet
Da bit više nije ljubav, nego nogomet.

....ali ljubav će brzo proći
i ostat će samo samoća
i ostat će praznina
koju nema tko da popuni...
...jer nema nikog kao što si bio ti.....

Nema nikog kao što si bio ti...
...ukrala mi te, vitkih nogu, plavuša
ukrala tebe,
u vašu ljubav nikad nije dala sebe..
A sada pati moja duša
neće da razum sluša..
Moje oči više nisu pune žara...
Mojom glavom uragan hara....
Misli,
nepovezane,
potrgane,
nepromišljene...
Sve bih učinila da te vratim,
da me više ne voliš,
ne mogu,
ne želim da shvatim....
O tvojim plavim očima
sanjala sam noćima..
Još uvijek osjećam slatki
miris tvoje kovrčave kose...
Miris tvoga tijela...
Ali tebe više nema...
barem ne za mene...
Propustila sam priliku...

a naša ljubav?
nisi ju ubio...
ti si ju mućio dok nije izdahnula svoj posljednji dah,
dok nije nestala, dok nije zamrzila i sebe i tebe,
dok nije poželjela tebi ućiniti što si ti njoj!
više nije ljubav... sad je bjes koji ubija svih!
izjeda ih iznutra, malo po malo,
dok ne dođe do srca i ubije ih!
nisam ja propustila priliku...
...ti mi je nisi dao!!!

pusti sad ljubav!
utisnute su nove emocije,
i prioriteti sada su izmješani.
vise nije ni bitno,
ne osvrci se iza,
pusti sve prilike,
zakasnili smo na taj vlak..
ili.. tko je uskocio,a tko nije?
Nije ni bitno..
Sada stojim na nekom drugom kolosjeku
i cekam neki drugi vlak.

Želim ući u suprotni trak,
vratiti se na početak i
uhvatiti zrak.
Da nebude greške
među nama.
Da vozimo se zajedno,
a ne da ostanem sama.
Da li je moguće?
Požuri se...
...već novo jutro sviće.

Želim da se probudim pored tebe.

Da mi makneš kosu sa lica.

Da me poljubiš.

Jesu li to puste sanje ili želje
koje govorim toliko glasno da se
nadam da će se ostvariti?

...al tebe nema,ne budiš me
ja umirem u tami svojih snova-bole me dok mi se grlo steže sve jače...
i nema te,nema te otišao si a mene guši praznina ovog svijeta.
dok mi vene pucaju,
a srce se topi
explodirat cu pod težinom ovog svijeta...
sad te mogu samo sanjati
dok se raspadam i gledam raspuknute djeliće sebe dok umiru...
duša se oslobađa...leti...
a ja se osjećam tako teško
dok vidim izgubljene siluete kako plaču
zanesene žarom bolne ljubavi
boli nas,sad sam jedna od njih
VRATI ME...
...dok mi suze ne istpe oči,lice,cijelo biće....

i tad osjetih najslađi dodir usana tvojih
po vratu mome kako treperi
toplina tvojega daha
tražim te
usnama svojim dodirujem tvoje lice
a svjetlost se gubi polako
kako je i došla.........

i tiho ljega noč kao žena putena ustreptala ,
a od želje lude poteče mljieko iz nabubrlih pupoljaka
i poteče med...

Med koji teče nije grijeh zar ne?
Ljubim noć.
I zvijezde. Danom osudu nalazim jer sve me vide.
Noć je lijepa. dovoljno sjaja.
dovoljno da se nasjmešim i onoj najtamnijoj zvijezdi.
Izabrala sam.
Dodiri tvoji kradu mi šarm.
Za nije prekrasan ? Ovaj tren.

U treptaju zvijeda ovog ljetnog neba
živimo za trenutak pripadanja
za dodir, za ljubav
Dok te uzimam znam da sam izabrana za tebe
i smijem sretna u tvom zagrljaju

Oh kako je topao samo.
Tamo se osjećam u tvojim rukama najsigurnije.
Ti me čuvaj kad nikog nema.
Ti me izvuci iz tame i dubine.

Rijeka prokletstva mojega se javlja opet.
Ali znam da ako me dovoljno čvrsto držiš nestat će.

Nisam kao druge. Ja sam ona koja bježi. od ljubavi i zova.
Mene zove pustinja.

ne tjeraj me da interveniram
ne želim ulaziti u tvoje snove
nemoj me tjerati da biram
između tebe i casanove

odupri se svemu što tišti
nađi smisao svog svijeta
ako treba preglasno vrišti
neka ti srce bude meta

možda sada ne želiš znati
zašto tvoje malo srce pati
ipak uzmi velik znak

i napiši ja voljeti želim
udahni novi svježi zrak
dok ti srce ne razdjelim

U poljanama crvenih makova
Boje usana tvojih
Među oblacima
Baršunastim, mekim, kriješ li se?
U kapljici kiše
Što mi miluje obraz
U zraci sunca
Njenome sjaju i toplini, jesi li tu?
Reci mi, ljubavi
Gdje si li samo?

Kada istjecu zadnji trenuci dana
i kada se noc priblizava svojoj polovici,
kada gasnu i sjecanja i blizi se sanje,
i bas kad se cini da ostajem sam,
bljesne jedna zraka sjecanja,
drhtaj vjedje, treptaj nade,
vrati mi te u misli,
bas tu na prag snova.
I nisam vise sam.
Kako je lijepo imati te makar i u sjecanjima,
imati te u nadanjima,
kako je lijepo s tobom usnuti san.
Kako bi bilo lijepo imati san iz sjecanja,
imati dan iz snova,
imati tebe kraj sebe.

..ja voljeti znam,i ne uči me naučenom
jer ja voljeti znam napisati tisuću puta mogu,
al ništa se promjeniti neće ja voljeti mogu ja voljeti znam

Da me čuvaš i da mi daješ snagu za voljeti.
Kako je lijepo imat zagrljaje i tvoje poljubce.
Ostavljaš me bez riječi.
Imam osjećaj kao da te znam oduvijek.
I da sam sanjala te.
Provela sam zauvijek tražeći te. Ali isplatilo se.
Ostavljaš me bez daha.
Kad me pogledaš.
Nemogu si pomoć. sve ti mogu predat.

I čekam
jer znam ponovno tvoj dah će postati dio mog.
I nećemo znati gdje nam je početak ni kraj.
Kao što postoju mjesec i more,
postojimo ti i ja.
Oduvijek i zauvijek.
Čekam
duboko skrivena je želja,utopljena duboko u meni,
sigurna i jaka.
čekam
prognana iz predjela nada
čekam
da me ponovno primiš u luku svog zagrljaja,
jedino mjesto gdje moja duša mirno spava.
čekam
da mi vratiš radost novog dana

Sada sam samo tijelo koje ništa ne osijeća,
posuda napola izbljedjelih uspomena.
Skupljam zadnje kapi snage cijedeći ih iz srca,
i dalje čakam
već pomalo umorna od svega
čekam
jer i nakon toliko godina ti se u misli vračaš
kao posljednje važno što srećem.

DAN 5.

Zidove vapnom bijelim,
pokušavam izbrisati tragove nekad sretnije prošlosti.
I sve se mijenja u mojoj sobi.
Na posljednja vrata u dnu hodnika više nije ugravirano tvoje ime.
Toliko godina a prošli trenuci još uvijek me u stopu prate.
Tvrdoglava želja ne da mi mira,
ne želi da shvati da teško je dalje dok je tu.
Sada samo moja postelja u sebi još čuva miris tvog tijela.
Hladne su noći,
duge...
i više nisu naše
Nema više ničeg iza čega bi se skrila bijeda.
Ovo je ljubav bez izlaznih vrata.

dok putuješ kroz mene
iz ruku se gube sjene
vezem srebrnu nit
u latici ruže
srcu ću tvom svezati uže
samo moje će bit

sad sam samo kaplja kiše
što dugom tvojom prolazi
bojama neobljubljena,
sad sam muk nad planinom
koji jekama tvoje ime više ne dariva,
i trpka sam slutnja u ponoć
kad neki mi se koraci poznatim učine.
obećah ti - zauvijek ću čekati...
al' sada stojim na predvorju nade
već umorna od čekanja
i ne znam koliko će dugo zauvijek trajati ...

odavno sam s tobom
pred vratima pakla
ta moja ljubav
nigdje nije me makla
otiđi sada
umorila me duga nada

al u trenutku drugom jednom svatim šta mi preostaje drugo potpuno oslijepila
od čekanja dugog meni nema puta drugog ,i oni koraci što mi se poznatim učiniše
budu ipak tvoji i one kapi kiše i jeka kaže ljubi tiše ljubi više..

ostavlajm te iza sebe
pustoš si moja
pustinja bez vode
a toliko sam te
žedan bio

Žudnja je sve veća.
I neće nikad prestat.
Bili smo spremni zakoračit u pregrađe magije.
I preskočit granice smrti.
Bila sam spremna ostavit suze iza.
Neka kapi padaju u konope pa neka omekšaju da puste barku ljubavi na pućinu.

Noćna čarolija čini čuda.
Mjesec noćas umjesto tvojih ruku čuva me.

čuva me i budi miluje mi lice spavati mi neda i peva već odavno ispjevanu:
"mjeseče ti stari druže moj ,što si uvijek tu kad nikog nema
pričat ču ti nočas život svoj a ti pomiluj...molitvu trebam

jesi li mi sasvim blizu ili si još uvijek predaleko?
ne znam, ne mogu razabrati,
mojim odajama hodaju tek sablasti.
čuva li i tebe noćas netko
tko ti nikada neće moći zamijeniti mene?
ne znam, ne mogu razabrati,
mojim odajama hodaju tek sjene.

I zato…
Noćas bih mogla
Umrijeti
Od čežnje za tobom,
Uplesti u kosu
Najtužniji stih
Jer si nevidljiv
I tako tih…

I noćas opet budna
Sanjam kako me
Ljubiš krišom,
Zavodiš riječju
Od misli tišom…

Mjesecima postojim
Tek poput sjene,
Nestajem na pučini
U odbljescima morske
Pjene

U zoru sjene nestaju,
dozivam te kroz meso goruće,
nemoćno kidam okove.
hrlim u ponore velike.

Sjećanje tek šiba dušu,
u ovim ponorima vječnosti,
težak i gorak je zadah beskonačnosti,
pa i beskonačnosti tebe, moja ljubavi.

Otrovano srce bez spokoja,
tetura u kraljevstva podzemna,
ljubav u meni, najveća,
sad reže utrobu na polutke.

A nekada smo letjeli,
lagani,
nježni,
kao duša.

sjedeći na oblacima dima,
prekrizenih nogu,
sufrali smo po valovima vlastitih mozgova.

brali smo travu,
kosama je sjekli
i i čekali sunce da lica nam obasja i travu posuši.

da opet sjednemo
na oblak dima
i radosni docekamo zoru

Obišao me miris jorgovana,
nježan, blag i tih.
Opet ostala sam sama.
Plaha, tužna i blijeda.

Svijetlost mi tuče u lice,
propuh mi mrsi kosu.
NARAVNO!
Kad stojim na otvorenim vratima,
kraj širom otvorenog prozora.

Zatvaram prozor,
vjetru ne dam da me dira,
tamnim vodama da ne remeti
s mukom postignutu mirnoću.
S mirisom procvalog jorgovana
i otegnutim zovom daljina,
da me sijeća na moju samoću,
da u kosu upliće mi čežnje
i misli nezvane, nujne
s proljeća što radjaju se noću.
Ne dam vjetru da me dira.

Ne dopuštam vjetru tu vrtložnu igu skrivača
Neka isprepliće kosu druge žene
Zavući se želim ispod mekog pokrivaća
Sakriti se i postojati iza sjene ...
Barem ovog trena, barem ovog jutra
Kad je sunce sakriveno ispod oblaka mekog
Možda mi dušu obasja već sutra
Kad utonuti ću u zvjezdani zagrljaj nekog ...
Stranca ...
Prijatelja ...
Ratnoga druga ...
Mislima se gomila bezbroja šarolikih želja
Radost zamjeniti će mjesto koje nastanjuje tuga
Pjesma će nastaviti svoj tok prepuna smijeha i veselja ...

I teći ća ka tvom srcu kao rjeka
ta pjesma što se ljubavlju poji
noseći želje jednog srca
što samo tebe ljubi
što samo za tebe postoji.

Toliko ljepote u pjesmama ima
toliko radosti i ushićenja
daju nam svima
zato neka pjesme traju i traju
one su te koje nam nadu daju
u pjesmi na dlan mi sleti
dotakni nježno dlan
leptiru moj
osjeti dodir..donesi osjećaj
obuci najljepša krila ljubavi
sjaj tvoj neka ljubavlju blješti
znam osjećam..dodire u sebi..na sebi
donosiš,širiš,dodiruješ
miluješ,rasplinjuješ
ljubimo se mislima
grlimo se tišinom
ja u dlanu..ti na dlanu
otvarajmo se polako,nježno
otvaranje tvoje izaziva otvaranje moje
osjećaji u nadolazećim valovima
prelijevaju se iz mene u tebe
rastvaraju se dodiri,rastjeruju sjene

I posljednju sjenu, rastjeruje zora
upirem sanjive oči ali straha nema
tek malo zebem u proljeće rano
za još koji minut sna, vraćam se tamo
u zagrljaj....u toplinu....u tebe ljubavi.
Volim tvoj miran san,
duboki udah jer pogled te budi,
upireš oči, prepoznaješ
i raznježeno daješ usne na poljubac;
privlačiš me bliže...
Spavaj...ostani moja toplina...
ne idi nikud u ovaj svečani čas...
Ruka na kosi, valovi se slijevaju,
vrijeme se zaustavlja kroz šapat
....................volim te

Pjevaju ptice u noćnoj tišini
I cvrčci igraju ljubavni ples
U krošnji bora
Bljeska se tvoje plavetnilo na dašku vjetra
I valovi zapljuskuju moje bose noge

Sjela sam na morem izglodani kamen
Stopala zaronjenih u tvoju dušu
Pogleda uprtog u mračne ti dubine
Sa željom
Da noćas ti vidim lice

U odsjaju mjeseca što igra se na
Tvojoj površini
Šapućem ti riječi koje ne čuješ
Povjetarac blagi guta ih u svoju utrobu
Stopala mi razigrano masiraju valovi
Kao da me nježno dodiruju tvoje ruke

Igraju se njima
I nestašno bacaju kapljice
Na bjelinu mojih bedara
Zatvaram oči zbog kapljica slanih
Želim te doživjeti svom jačinom

I šumi more šapatom tvojih usana
Iz svojih najdubljih dubina
Zavodljivo mrmori nošen valovima povjetarca
Osjećam ga kako igra svoj ludi ples negdje u dubini mene

I uvijek ja voljet ću te,
to znaš...
Ti moja si zvijezda
snove što mi obasjavaš,
razvijaš tamu i sjetu
u trenutku tek jednom
tvoj osmjeh za mene je sve...
Oreol tvoje dobrote
svakim udahom
u meni je tad,
mekoću duše tvoje
ja pamtitću uvijek
i nosit u sebi,
kao najljepši poklon od tebe
što dobih ga jednom na dar...

Dio tebe,svakog tvog svitanja
biću odgovor na sva tvoja pitanja
mjesečina nad stopama tvog života
zvuci muzike srca što u meni luta
golim vrelim tijelom rušeći zidove
ove noći crne tobom opijena
šapatom tvog tijela zarobljena
čuješ li šapat mojih želja
korak ljubavi tih što diše stih po stih

Čime ne zaslužujem ni jednu tvoju riječ
zašto je tišina raširila grane
gdje si ostavio moj dio sebe
želiš li da te srce voljeti prestane
Nedostaješ mi ti,prekini moja lutanja
želim samo malo topline
na tvom jastuku nježna šaputanja
i sve što me mami je beskrajna dubina
svega što je tvoje,toplinu koju osjećam
dok hladni vjetar pod suncem mojim puše

Tko sam tebi ja,zar tek daleka slutnja
komadić tvojeg sna bujicom želja skriven
treptaj zvijezde ugašene u očima
tek list divljom vodom nošen
sudbinom tvojih kiša
mala kap što pod suncem bez tebe umire
dodirnuta tvojim sjajem,sve tiša i tiša
mjesec i zvijezde spuštam ti na dlan
zagrljene dahom našega života
hoćeš li ih prigrliti sebi

Kad ne bude tebe više
ostaće tvoje riječi žive u meni
želja beskrajnom tugom zagrljena
što te nikad nisam srela
tek osjećala svojim te u duši
sve tvoje zavoljela
a nisam smjela

Slušam eho rojenja riječi
U tišini svježe pokošenog jutra
Lijeno nogu pred nogu
Gurajući zrake sunca ispred sebe
Zakoračih u središte misli
Otvarajući stranice sjećanja
Na našu jedinu šetnju
Stazom bez putokaza
Rame uz rame
Dva nemira stisnuti između dlanova
Refleksija osmjeha u koritu iste želje
Dahom povjetarca ispod tvoje haljine
Svojim dahom mirise mu kradem

I uspomene kao bujica
Od mene se lome
(ponekad kotrljam gluposti)
I slike nadolaze, nepostojeći album
Koji željno biva otvoren
I jedno pored drugog
Ja pored tebe
Sjećanja u nama
Kroz ništavilo plove

sjećanja tako daleka....
sada je sve drugčije..
ali nije važno
ne
ja imam te tu,
u srcu...
tu si dio mene
i ja sam dio tebe..
jedno pored drugog,
još samo u sjećanjima...
znaš li?...

...znas li koliko dugo i jako?
Koliko te puta ugledam kraj sebe
u slabom svjetlu jednog od mojih sumraka.
Koliko 'oprosti' stane u jednu noc,
prije nego postanem nasmijan i zabavan
meu onima koje prezirem.
Koliko nemam snage
da tu zaboravljenu majicu
maknem od jastuka?

I vrijeme ce proci
i neke druge zaboravljene stvari
naci ce mjesto na nekom drugom
njemom jastuku
koji samo za sebe cuva
najzanimljivije price
o rijecima dobrim
i rjecima zlim

i riječim vječnim
koje obilježiše
ovaj svijet
u urežaše nam se u srce
milioni slova
u vječnosti
ples života plešu
i uz zvukove
Pjesme nad pjesmana
što je napisahu mnogi
obični i neobični
sretni i nesretni
ranjeni i slomljeni
uspješni i veliki
mali i siromašni,
uz zvukove
Vječne Pjesme o Ljubavi

I neka polete pjesme ove
dajmo im svoja krila,
nek ju ne plaši tuga nova,
ona je dobra vila.

Neka poleti sva u bijelom
preko mora i planina.
Zaštitimo je svojim tijelom
kao majka svoga sina.

Ne daj te da strane sile
nju i mene zauvijek razdvajaju.
Tužne igre što su bile
neka drugi sanjaju.

Progovori pjesmo moja
nježne riječi samo njoj,
nek je veseli tvoja boja
i naše čežnje ti spoj.

..pamtit ću te u svojim pjesmama...
..spomenuti u razgovoru o ljubavi...
..zapisati nešto o tebi...u svojim stihovima..
..nemoj misliti..da bježim od tebe..
..ja...samo puštam te da živiš.
..kao i prije mene..
..neću plakati...ne..prevelika sam za to..
..idemo dalje u nove pobjede...
..ja bez tebe...ti bez mene..
..neću tražiti...da me ne zaboraviš nikada..
..učinit ćeš to..pre ili kasnije..
..neću se zakleti..
..da ću te uvjek u srcu nositi..
..jer jednom..bit ćeš zamjenjen..
..ali...jedno možemo ...znam to..
..nježno nas skrivati..
..u nekom zadnjem dijelu..
..naših sjećanja..

premda će naposljetku
sva sjećanja umrijeti
dok stvari će ostati
spremljene u kutijama

Ono sto nam jednom ostane urezano u srce,
zapisano je u knjigama vecnosti, ispisane
svetloscu zvezda..

Kada nas jos nije bilo, citali smo nase knjige,
koje su napisane u dalekoj buducnosti, i zato
smo se i pozvali na zivot, da ostvarimo sudbinu.

Cesto u tim knjigama, smo nailazili na cudne
recenice, nismo ih tada u pocetku stvaranja niti
razumeli, bile su to neke Bozje reci..

Sada, danas, konacno smo razotrkitli lepotu i srecu
misterije tih precesto ponavljanih malenih
reci "volim te" "ljubim te" i "grlim te".

Nebesa su često kroz pero Pjesnika
i stihove zaljubljenih progovarala
Dodir Anđela skrivao se u zagrljaju starih prijatelja
Mističnost tajanstva žuborila je u pjesmama potoka
Tajna srca opjevana je u plesu vjetrova
U osmijehe djece skrilo se Sunce sutona
Zora se budila u stihovima ljubavnika
U bore starice naslonjene na štap utkala se mudrost
Ljudske se vrline uplele u stihove malih Pjesnika
kojima Nebo podari da Ljubav oslikaju riječima

Riječi
koje klize ispod mojih prstiju,
istrgnute iz zagrljaja prošlosti
pristaju mojim snovima.
Riječi
koje nastaju u vrtlogu spznaje
da osamljenost je družica želje
pristaju mojim noćima.
Riječi
koje zažubore potocima strasti
u srcu koje više nije beskućnik
pristaju mojim jutrima.
Riječi
koje zaiskre snagom vjerovanja
da u meni jesi od mene nedjeljiv
pristaju mojoj ljubavi.

Zato pusti...
Ne traži u mojim riječima
nespokoj
Poslušaj zakletvu
vjetra nemirnog
i dođi...
Okrijepi mi tijelo
prirodnim sokovima
sveže iscjeđenih strasti
da nanovo zamirišem
po naranči...baš kao onda...
I povjeruj
da su moje želje
uklesane u tvom dlanu
da sam smeđooka čarobnica
s pogledom što ne ubija
ali zato razdire noći
kada sanjaš me
onako bez one moje
meke svilene pidžame
usnulu
u tvom pogledu sigurnu
neodoljivu
i poželjnu...

Ispuni me
ljepotom svog osmjeha
Dopusti da odmorim snove
na klupi kraj tvog srca...
Iako neumorna
predahnut ću
udišući blagoslov
tvojih misli...

ti budi orač,
a ja ću biti njiva.
ležat ću pod tobom mirna i pokorna
i napajati te mirisom svojim rascvjetalih bokova.
od trepavica ću ti isplesti hladovinu da mirno počineš u
zaklonu mog pogleda.
budi potok,
pa vijugaj oko mojih usana
da te njima dotaknem,
obale da ti cjelivam.
a kad otečeš dalje
i uliješ se u neku drugu rijeku,
žubori joj kako je meko bilo moje krilo...

kao rijeka ušću
Tebi u zagrljaj hitam,
Jedini.
sve oblake što su se
u meni ogledali,
sve cvjetove što
na obalama su cvjetali,
sva zrnca zlata
što iskrila su u pijesku,
nosim Ti na dar.

kad osvrnem se,
Ljubljeni,
sada znam:

od izvora od ušća
moj je život tekao

Tebi ususret.

Ususret sjedinjenju s Tobom
i nasladi silne vatre naših zjenica
kroz epruvete praskozorja
do tajnih žestina Ljubavi.

I gle,
Svijet je stao.
Zbog nas.

Ničemo na dlanu svog otmičara,
lepršavi kao djeca.

Jedini i presudni.

blim blom blam
ugusime hr spam
samo stih da dam

jedan
sasvim sam

Sam..
Znam da sam si, kao i ja..
Da samotnim sjajem
oblaci u očima ogledavaju se.
Da ruke, prazne, pokazuju;
prema mjestu, gdje moje u zagrljaju te iščekuju..
U zagrljaju, sami sa sobom
Grlimo sebe.
Ali srest ćemo se!
Oluja sudbine spojiti će jednom,
u onom svom nesuvislom kovitlanju nas!
Spojiti će oblake; bit ćemo jedno.
Paperjasti i meki

naci cemo se pod dugom,
u svjetlu dana,
zagrlit cemo se
napokon...
doci ce i nas tren
kada nas nitko nece moci razdvojiti,
jer nasa je ljubav
od svega jaca...
sve dolazi i prolazi,
ali ona ne....

tu je i čeka neka nova jutra
skupljena među nama
sigurna i mirna
kao da ne postoji
tvoj dlan na licu
budi ju iz sna
mazna i nježna
meškolji se po duši
igru novu započinje
u zrakama sunca
što na nju sjećaju
sve je opet
i sve je novo
ljubav je to

a tamo, di se spajaju dva kraja,
tamo di se zora sa noću spaja,
tamo je misto di smo počeli,
tamo je misto di smo začeli,
ono šta se "naše" zove,
jače i od pisme ove.....

e jubavi, e jubavi di si rasla,
e jubavi, nas si spasla,
o nami će pisma pisat,
u nami će srića disat,
u nami se vičnost goji,
i judskiji život kroji!

o nama ce pisati
jer mi smo savrsenstvo
i rijeci kojima bi nas opisali
suvise su male i nestvarne,
ne neznaju oni sto smo,
jer mi smo kao romeo i julia,
ja umirem za tebe,
ti umires za mene...

život je od ljubavi satkan
najljepšim vezom izvezen
krojen bez kroja
krojen ljubavlju i nagonom
toplinom...vjerom..željom
i zato nije čudno kada
u ljutnji i bijesu
kažemo svašta
u stvari kažemo ništa
jer da se kasnije preslušamo
bilo bih nas sram izgovorenog
zato suzbijmo bijes
razbijmo ga o hrid
prekrijmo valovima
isperimo morskom pjenom
stišajmo buru
progovorimo maestralom
pometimo opalo lišće jeseni
sjednimo na ušće
najdublje rijeke..rijeke nade
sjednimo i čekajmo
zapjevajmo pjesmom ptice
puštene iz krletke
zapjevajmo pjesmu radosti
pišimo odu ljubavi
dodirnimo jedni drugima ruke
podijelimo bol..tugu i muke
zajedno slavimo život...

Spajnje i razdvajanje
Zar svejedno nije
Zagrljaj u noći
Rastanak u umornom jutru
Zar sve to nije ljubav?
I dok rastajemo se
Susretu se već radujemo
Vrijeme otežalo smisao gubi
Ljubav ga preoblikovala
Ljubavnici
Vrijeme vas čeka!

No i vrijeme prolazi.
Sve ostaje polako iza.
Kao da smo u drugoj dimenziji. Nitko nas ne shvaća.
Želim te ovdje. Želim da prestaneš bit iluzija utopljena u mojim snovima.

Drhtim na spomen tvog imena.
Šumovi valova me ježe jer tebe nema. Nema te da me ugriješ.
Ne želim se probudit pored tvoga spomenika hladnog.
Zaustavimo vrijeme. Prekinimo iluziju. Probudimo trnce u ljubavi.
Želim te pored sebe. Da me čuvaš od ruke zemlje.

Vrijeme!
O bolje vrijeme vas čeka!
Idite, idite, tragajte za njim!
Ne odustajte ni u najcrnjim šaputanjima vaše duše...
Ne....Ne....
...O tragajte za njom...svetinjom svetinja...
....njom...

i tako dani prolaze,a vrijeme stoji.
Ljudi su bezlični i dosadni.
Nemaju ništa važnoga za reči,ništa lijepoga za pokazati.
Nitko ne mari za nju,osim njega.
Traži je svuda.
U svakoj biljci,praznini,u svakome čovijeku...
ali nje nema i nema.
Pa gdje li je više?

i tako dani prolaze,a vrijeme stoji.
Ljudi su bezlični i dosadni.
Nemaju ništa važnoga za reči,ništa lijepoga za pokazati.
Nitko ne mari za nju,osim njega.
Traži je svuda.
U svakoj biljci,praznini,u svakome čovijeku...
ali nje nema i nema.
Pa gdje li je više?

strelica smrti lagano prolazi kroz mene
ne osjećam bol
bol je za mene nepojmljiva stvar
bol je moja navika
ti si me tome naučio

Na to pitanje nitko ne zna odgovor.
Zato toliko i boli.
Sve više nestaje ljepota ljubavi pod zemaljskom sebičnošću.

Upitah te još jednom samo.
Zašto mjesec sjaji tako istakuto na mjestu gdje bi mi trebali bit.?
Zašto me dovodiš do grijeha da te zamišljam svaki tren?

Okrzulo me.
Hladnoća i mržnja. Previše je.
Stopit će se s ljubavlju i šta onda pobjeđuje.?
Srce trza. I pokušava boljet duša.

duša moja ostala je zarobljena
u jutarnjoj rosi na zelenoj travki
preko koje si prešao bez osvrtanja
dio mene nestalo je ... samo tako
odplutalo kao rijekom nošeno u suton

Dok zora sviće bez tebe .
I tvoja sjena prelazi u dan. Strah sve veći raste da te nema. Da sam te izgubila

Zvučiš mi daleko.
Kad bi imala samo komadić tvoje duše bilo bi mi lakše.
I nebi potonula u duboke sjene tražeći tebe

mirisom tijelo krasi,
toplinom obasja,
suhu pustinju kišom napaja,
vjetrom vatru rasplamsa...

poput mladog pupoljka suncokreta,
lagano k suncu vine,
poput listova boje duge,
zemljanu boju poprime…

pogledom u bistro nebo,
bijele pahulje zrak grle,
na dlan se polako spuste,
i u vodu života pretvore…

tijelo i dušu hrane,
srce ispunjavaju,
ta četiri godišnja doba,
što ljubav znače…

..a ljubav u mojoj dusi tragove ostavi
kao proljetni vjetar,budi se i od
zaborava trga jedan dio nas
..samo jos ljubav ima snagu
da u nama ostavi trag
nemoj je tjerati od sebe
ti nemirni cvijete
pusti neka te vodi neka te
uzme u krilo svoje
ta ljubav taj vjeciti gonic zivota moga
nocas mi sapnu ime tvoje

i tako mi oko postane ogledalo
suza postane kristal
i klizi niz moju bijelu put
kao snjeg što pada u zimi..
ne osječam strah,ne osječam bol
samo tugu što mi je srce ranila...

I do zadnjeg pozdrava .
Reci mi razasute riječi i pusta obećanja u koja sam imala vjere.

Reči ću ti tajnu koju držim na duši cijeli život.
Pored tebe moja krila su predivna i ne vidim u njima sumlju. kao drugi /
Iskreno ljubav će pobjedit svo zlo. Osjećam to.
Prepreke poput vremena zapetljane u riječima ništa ne znače.

i bezdani među usnama našim
nisu nepremostivi,
jer mi geometrijom prostora i vremena
nismo sputani.
naše su duše svemirske livade,
riječi su naše grmljavina u praskozorje,
pogledi su nam vremeplov nježnosti...
u svakom trenu ti znaš da ti pripadam
onako kako samo
pjesnici i očajnici pripadati znadu -
oduvijek i dovijeka.

...ti znaš da usnama ću svojim izbrisati
sve tragove suza krišom odbjeglih iz oka
dok sam s nemirima drugovao
žene u mračnim olucima zvao tvojim imenom
i ostavljao te na nemilost poruzi samotnih zora
ti znaš da ruke ću svoje poput ptica pustiti
u tvoju kosu
negdje o ponoći
da spletu jastuk za moje snove
utočište za moja lutanja..

DAN. 6

i On zna da će zauvijek biti sigurna luka
i da će,bez obzira na sve
biti jedino Utočište ranjene duše
i da će jedini
moći zacijeliti srce rječju
i on jedini može rušiti moje snove
i ponovno ih graditi
na krilima vjetra i prašine
i opet ih srušiti kao kulu od karata
sve tako dok
se jednom ne bude moglo sastaviti do kraja
i onda kad budem na posljednjem dahu sebe
on će biti taj
koji će me odvest u bespuća

I odvesti će me do mjesta
gdje ću napokon naći mir
On će mi dati mir
pravi mir
tišini
sklad
melodiju mira
na koju će moja duša plesati
ples mira i spokoja..
mir, Sveti mir
Dat će mi Mir...
Jer u Tvoje ruke predajem Duh svoj
Da zauvjek budem Tvoj
I da se proslaviš u meni
i bit ću na službi uvijek Tebi

Jer zibam Te u krilu kreposti, Pjesmo,
u samosvojnoj misli kojom si
osvijetlila moju nadu, moj pravi put.

Zibam te, Pjesmo, na svoj tajanstveni način,
dok vjetar otpuhuje prašinu iz zaboravljenih uglova
žarom častoljublja i nerobujućeg bitka.

Zibam Te, a sunce najavljuje snježnobijeli smiraj.

Ohrabrujuća si, Pjesmo,
imuna na potajnu privlačnost zla.
Hvala ti što milozvučjem hraniš
moje glasnice posustale.

Zbog Tebe sam odavno odbacila maskirni ogrtač
i pristupila redu Morskih Vila.

Zbog Tebe će, Dobročiniteljice,
i mučenik i krvnik
u glas zapjevati
o vrelu Ljubavi.

i mučenik i krvnik
posramit će se tobom
duše teške
od boli ispaćenih lica
pred ljepotom Tvojom
usahnut će mržnja
u prah se pretvorit
što nebom luta
tražeć dušu
da sjeme uzraste
i plodove nosi
plodove zla
koji se sebe srame
pred ljepotom Tvojom
zaplaču videć
na što liče
što im lice bješe
a Ti mirno i toplo
odjeću im pereš
lice miješ
svojim činiš

Zbog tebe će,
Pjesmo,
i zbog tvoje tuge
i krvnik i mučenik
za noći duge
iste sanjati boje,
u verse tvoje
zakopati
istu
muku i bol
jer ti si ,
Pjesmo,
života sol....

I sol života i čedo ti si,
iz njedra hrane i ja ću ti dati,
podojiću te stihom, mlijekom svojim
dok uz kolijevku tvoju mnoštvo stoji
jer stotinu pjesnika ti imaš za mati.
Ti kvasaš kao krušno tijesto,
vrijednim rukama mnogim
i čistim srcima umiješana
prelaziš rubove zdjele,
granice prerastaš Pjesmo
i rasteš, rasteš još i dalje,
a slovo ti živo, snažno i toplo.
Kao što golubica s maslinom u kljunu
Od bezimenih bezimenima
Poruku ljubavi u svijet šalje.
Leti, Pjesmo, leti…

Do nebeskih vrhunca
Do planina i mora, tajanstvenih gora
Tražeći toplinu i zagrljaj sunca
Noseći na duši sjenu svih stvorenih bora...
Al i te sjene tvoj odraz kriju
I veselim se tome kao malo dijete
Nad nama sad anđeli nebeski bdiju
Otklanjaju tugom nanesene štete ...
I ponovno nas obasjavaju mjesec i zvijezde
Ponoćno je nebo podarilo plašt svoj
U grudima mojim leptiri se gnijezde
Kreću u potragu, traže miris tvoj ...

tu si..ćutin tvoj miris..
tvoj dah na licu..
ne otvaram oči..želim te..
ćutin kako lancun klizi..
s mog tila..polako..
polako ga povlačiš..
sve niže i niže..
ne otvaram oči..
ali ti poznam..vidim pogled..
pun je želje..strasti..
prstom mi pređeš po usnama..
vrhom brade..kliziš vratom..
kružiš oko bradavica...
lagano prelaziš trbuhom..
rukom mi miluješ bedra..
moje tilo se otvara...
ćutin tvoje uzbuđenje..
ja ne mogu više kriti žed..
želim te..otvaram oči..
susrećem tvoj pogled..
dočekujem tvoje usne..
vlažne i tople..izazivaju
trzaje u meni..
slatke nemire u preponama..
izvijam se kao u snu..
ćutim te svakim djelićem
svog tila..tvoji pojubci su svuda..
a strast ključa..
širi se venama..krvotokom..
miris žene i muškarca..
crveno vino strasti i jubavi..
ispijamo ga zajedno..
slatka opijenost širi se..
sokovi jubavi i strasti..
razlijevaju se plavim jutrom..

jutro se plavi
a mi se još uvijek gledamo,
osvijetljeni toplim, mekim svjetlom
mirisne svijeće,
koja je dogorjela
sinoć,
još uvijek sjaji svjetlost
koja traje u
nama,
još uvijek strast sija
i
nježnost blista ...

... nama ni okrutno podnevno sunce
ne može ništa

u jutro dođe i ljubav
ne prestane..
magija ljubavi vlada
i svaki poljubac
ima jaku moć
koju skriva svaki od nas
magija ljubavi vlada
i nitko ju ne može smlaviti
dva tijela uzajamno zagrljena

a kad suton prekrije vidokrug
znam
Tu si...
Viriš kroz ključanicu
inspiracije..
U fokusu strasti
izvirem kao enigma
požude puna
i stopiram ti misli
privlačeći te
i trgajući okove tišine
u naelektriziranom eteru...
Budim đavolicu
učahurenu u purpurnoj petlji
vilinske ure...
Prstohvatom predigre
manipuliram tvojim pokretima
što vrebaju nježne konture
daha đavolice
U ritmu njihanja mojih bokova
pronalaziš simfoniju
temperamentnih tonova...
Prislanjam ti na usne
ljubav unutar ljubavi
porinuće strasti
oslobođene iza
rešetki prošlosti...
Zagrebi žudnju iskrica
što pršte u vatrenoj stihiji
paleći isprepletene drhtaje
sijevajući trzajima
osjećajući blizinu
ispunjenja....
U zagrljaju si đavolice..
znaš li to....

Podvuci me crtom ljubavi
Nježnim prebiranjem pjesme
Moju crtu života uglazbi
Na izvoru nasmijanom
Gdje kap po kap u slap se pretvaraš
Poteci mojim venama
Ima li zločestije misli od pomisli
Da čuvara strasti
Ogolim na tvojim grudima
Da žudnju svoju prošećem
Kroz trzaje ispod tvoje kože
Brojeći usnama vrelim
Poljupce na usnama tvojim

moja ljubav neiscrpna neprolazna
neokaljana uporna
na vrhuncu pohlepe i požude
kao pjesma neispjevana
bludna i sebična
krvari u otkucajima srca
uzvrata željna

i jutro se budi
a ja želim zauzdati snove
kroz okno mjesec me gleda
sjaj mu sve bljeđi biva
to svitanje nebom se poigrava
ah, kad bi slikar mogla biti
i nebeski svodom
ljestve od paučine crtati
ah, kad bih sonate ljubavne
znala skladati
pa te pjevom svojim očarati
kao sirena umornog mornara
nježnim korakom
uz ljestve bi se penjali
sve do mjeseca sjajnog
gdje bih u mekoj prašini
ljubavno nam gnijezdo svila

...i sve je kao nekada
i snovi i rijeci i miris tvoj
oh da mi je još jednom
da ukradem dugi boje za nas
oh da mi je,
da u smiraj dana plešemo na suncu
kao leptira dva
oh da mi je, da te dodirom
povedem u novo jutro
oh da mi te usnuti,
nikada se ne bih budio
oh da mi je...

pretvaram se u suzu
što klizi k tebi
popij me, opij se, otruj se
daj mi se kao pjesmi
ranjen i sjetan

Koliko u tebi ljubavi ima
Koliko želje i strasti
Koliko neostvarenih snova
U plavom okviru slasti?

Iz tebe vulkan riječi suklja
Rastače mašte u dodiru snova
Rastavlja i sastavlja želje
Na pladnju zrelosti iznova.

U tebi umiru i rađaju se osjećaji
Sjetom, tugom, radošću i ljubavlju nošena
U tebi igra radosna suza
Od mog srca ona je sa ponosom pokošena
o cvjetne haljine i suzne staze maštanja
koliko samo čežnje
u tom bistrom oku
navale snova i borbi oko jave
koliko cjelova i
snažnih zagrljaja
koliko muzike u srcu
mladog poete

I pisaljka u ruci mu, umijeće njegovo
Kojim vješto vlada jer riječi
Su život njegov
Prazan papir, srce na dlanu
Bujica osjećaja sjaji mu u oku
I kraljica sam njegova, kralj je moj
Bila sam njegova, bio je moj

No prošlost je iza nas.
Pa zašto se onda oboje osvrćemo.
Možda zato što želim da me spasiš od svega.
Poput nekada.

Oduzimaš mi dah.
Nepostojanost traje.
Zauvijek / ili je i to bila laž.
Lancem oko duše. Tako zatvori me

Trudim se glasno izgovoriti
pa mi smješnije zvuči što više ponavljam
prošlost iza nas....
Nevidljiv lanac oko duše odavno stoji;
kroz vrijeme samo potvrđuje svoju
postojanost i kvalitetu...
Zaista, kome je još količina pružila radost ?
Pa te vječno čekam iako živim.
Sanjam te iako ne smijem.
Pa tko bi zabraniti mogao razlog za život ?
Tko bi to tako hrabar bio ?
I dok mi ishitreno i sa dragošću mašeš,
pa se u slijedećem trenu skrivaš,
ja znam tvoje boli.... i popuštam lance...
šutnjom ti govorim sve; njome te dodirujem,
do vrhunaca dovodim;
njome opijam naša tijela nikada oskvrnjena...
jer ljubav je naš blagoslov !

Ljubav je spona između svih dijelova svijeta.
Neizostavni dodatak svakom kolaču.
Prvi korak svakoga puta.
Najljepši bedem okružen zidinama sreće.

Onima kojima me obujmiš u svom zagrljaju,
snažnom stisku sigurnosti koju mi nudiš,
a ja se gubim u njemu poput djeteta,
spavam danima otkinutih od svijeta
kao korica kruha da me nahrani
moje srce da zacijeli
od svih rana i tuge kojom su me zaposjeli,
ti duhovi što mi ruju polja nemira
i nemoći mi sipaju u čaše,
ali ja samo iz tvog pehara pijem,
usana što me žudnjom vlaže,
tebi se dajem jedinom dušom
koju moja cijelost posjeduje.

Jer zora bez tebe i nije zora
zora bez tebe mirisa nema tvog
i nema mekih i nježnih dodira
tvojih usana na usnama moji
bez tebe kao da nisam ni živ
bez tebe kao da ne postojim.

Molit ću nebo da mi te vrati
da jutra opet tobom mirišu
da usne osjete cjelov tvoj
jer jutra želim da posvetim
ja sav se ljubavi svetoj toj

Ne neću dozvolit da jutra
moja u čežnji umiru bez tebe
a usne uzalud traže dodir tvoj
ja borit ću se za ljubav tu
borit ću se u javi i snu.

Duša ti ova posvećuje stih
Kao zalog ljepoti bivanja
kao trganje od zaborava
Još u meni zvone tvoji smjehovi
i traju topli zagrljaji
Prepoznajem ti lice u rumenilu sutona
i riječi u jutarnjim zvukovima grada
Skrivam se od zvijezda
da me u njima ne dotakneš
posljednjim tangom otplesanim uz rijeku.
A ti u krilu ljuljaš davne snove
i pogled skrivaš od istine srca
zamišljen
uz rijeku
slikaš bijele ruže
na prašnjavom putu nekom iz davnina

Pogledaj,
na razmeđi dvaju svjetova
stoji misao spajajući ih.
Na obzoru
gdje tankom linijom nestvarnog
dijele se java i san
traje riječ stapajući ih u jedno.
Poslušaj,
iz dubine onoga što želimo biti
dopire zvuk blagosti
stavljajući nam na usne pečat istine.

Ali svaka zora svoj mrak ima,
svaki mrak svoju zraku svjetla treba,
svatko zaslužuje svoj komadić neba.
Ja ipak želim pamtit Sunce.

Zato, ne mogu ti bit' daleko.
U svakoj sjeni naći ćeš mene.

na prašnom putu cvijet bijele ruže,
zgažen.

ružo bez trna
ti
plaha si srna
sa srcem
slavuja.

ne leži, bespomoćno
na stazi
trn pronađi,
ubodi petu
koja te gazi.

kad ptice lete
ne mare za kamenje
kovitlace rijeka
srušene mostove

raspletimo mreže očaja
ne dopustimo samoći
nemiru tom
da nas satre

Jer što je samoća,
osuda koju sami sebi
nesvjesno izreknemo...
Ne predaji se zato nikada,
snaga je u tebi,
snaga je u nama,
samo je osjeti i

Osjeti mene...
Prepoznaj sve ono najdublje
što jesi za mene...
Prepusti se trenutku,
neka nas podigne visinama
koje samo mogu dosegnuti
oni najsmjeliji letači nezaborava...
Oslobodi snagu strasti u sebi,
sklopi oči i
prepusti se osjećaju
da nam usne pronađu put do
tako dugo željenog
poljupca prvog...
Cijelim svojim bićem ja
želim se upiti u med usana tvojih,
to znaš...

u ijadu koluri se rasplamsala duša,
i ne poštuje zakon
i neće u zaklon,
i one ća ruše, neće da sluša,
već naprid gre,
i jubi nas sve!

I lastavice dolaze
Događaj ljubavi pamte
Daljine savladavaju silne
Ploveći nebom plavim
Čežnjom ljubavnom gonjene

Jednom, kad me nema,
kad me Svevišnji pozove
na novi put
u neki drugi svijet,
pretvorit ću se u kišu
da napojim žedne,
da nahranim gladne duše.

I ne bojte se kiše!
Otvorite širom prozore vaše,
dajte mi da milujem vaša lica,
sva ona koja sam htio
a niste mi dali.

I ne bojte se kiše!
Neka vam ona daje
snagu i hrabrost
da potražite svoj put.
I ne posustajte, borite se!

I budite kao kiša!
Iščupajte korijen koji vam
truje dušu.
Slomite drvo koje vam je na putu,
jer vi ste put.
Put ka novom životu,
put ka slobodi,
put ka ljubavi...

Kreni, i ne osvrći se!
Ne daj se onima, što grabe te za ruku,
što kažu da nije moguće; voljeti.
To su oni, kojima srce puno srdžbe je,
koji cjelov ne iskusiše,
koje je kiša utopila,
jer nisu bili poput nje;
snažni, sapirači prašine.
Moj put siguran je,
obrastao cvijećem.
Moje staze vode ka ljubavi.
Moje ceste put su ka ničem,
ako mi nema tebe..
Zato, krenimo!
Bez osvrtanja..

Ostati ćeš stup soli,
ako se okreneš za onim ko te voli.
Neka svijet stoji,
jer u srcu ljubav postoji.
Nekada boli,
ali samo tebe voli.

I boli i boli i boli.
I pretvara u bijeli stup soli.
I boli i boli i boli.
Suze same teku...ne mogu da se vrate....
....i duša mi stihove slaže...
...i plače i plače i plače....
...tmina oblaka nadvija se...
...ljubav je tu....

Mi pletemo poezije vijenac
od cvijeća koji ne vene
stihovi se u vijenac pletu
od svih, tvoji, njegovi,
njezini, naši, njihovi i moji
Netko je u stihove upleo čežnju
netko ljubavni plam i tajne
netko nepravde i boli ,
tuge do neba
netko im dodao rijeke,
šumu i ptica poj
a netko pak snove,
jer to je potrebno
duši njegovoj.
Srcem svojim svi pišu,
istina je prisutna
u riječima koje se nižu.
Na mjestima gdje je
pjesma najljepša
zasija zvijezda
najsjajnijeg sjaja
to vijenac je naših srca
vijenac imenom-
poezija.

Zajednicka pjesma!

Napisah (gotovo) savršenu pjesmu,
A onda je nestala sa ekrana.

SveMIR ju je uzeo k sebi!

nižu se tako lipe riči
stih za stihom
najljepšu nisku niže
život..ka cvitni tepih
cviće za suze i smij
ditinjstvo
zelena polja
polja života
mir..
toplina doma
kruh ispod peke
mladost..
prve jubavi..
prvi pojupci..
dodir blag..
prve strasti..
novi životi..
rađanja..
odlasci voljenih
cviće za radost i tugu
život ide dalje..
cvit za cvitom..
čine lančić života..
stih za stihom
čine pismu
nad pismama
predivan je ovo spoj
svaka duša
drugom dušom diše
svaka novu pismu piše
pisama je sve više i više

i dok stvaramo nešto zajedničko,
sto proizvodi naša duša,
riječi istkane su mnogim ljubavima,
razočarenjima, svime sto naučilo nas
je nešto u životu,
i tako zanosni ostanimo i držimo
glave u vis na isti način kao sto smo ponosni
kad stvaramo ovu poeziju.

stvaramo ljubav veliku kao more
zagrljaje svoje jedni drugima šaljemo
u njima jedni druge prepoznajemo
stvaramo pupoljke mirisne zore
osjećaj za dan
za snove i ljubavi nove..
pogledaj noćas u oči moje
vidjet ćeš smo radost
zbog širenja ljubavi ove...

devedesetdevet kockica imamo
i nedostaje nam samo jedna
ta posljednja kockica ljubavi,
da složiti možemo nedostižno
slagalicu strasti , ljubavi naše.

Ljubav naša...
zvuči savršeno
Nije lako
ostvariti to savršenstvo
Nije lako
podnositi žrtve
Nije lako
čekati
Nije lako
voljeti

...jer ljubavi su i suze pratilac,
u njenim je odajama tuga česti gost
i mnoge samotne sate zaljubljeni znaju...
al' kada pod oknima procvjeta ružom purpurnom
mirisa bez daha što ostavlja,
i kad pjevom razlije se jutrima izbljedjelim od kreposti,
ljubav sve tajne razotkriva
a samu sebe u tajnu pretvara.

voljeti
Tebe u sebi
i sebe u tebi
položiti srce
bezuvjetno
nepovratno
konačno
prepustiti se
izgubiti se
nestati
postati
biti
jedno

pretočiti se u tajnu
od pamtivijeka prenošenu šapatom,
da vještice zle je ne ureknu.
prenošenu pogledima iskričavim
negdje pred zoru
kad tama je najgušća
a strepnja najbolnija...
tajnu opjevanu tišinom
od tananih niti plamena...

DAN 7.

Voljeti te
jutrom sanjivim
i noću
dok se zvijezde
mjesecu smješkaju
i hihoću,
to hoću!
Hoću te
zauvijek u svakoj crti
dlana ,
u svakom treptaju
duše…
i kada kiši
i kada puše
i onda
kada me više neće
biti..
I u smrti te želim
sniti…
pretočiti se
u dugu šetnju uz more
i noćno kupanje
uz nježne razgovore
dočekati svitanje
dok se iznad nas rađa novi dan
nježno te dodirujem
usnama i srcem
samo da se predam tebi
onako kako samo more zna
I NE ZNAM ŠTO JE DONIO OVAJ DAN
i ne znam što nosi ova noć
ali znam
KOLIKA JE VRIJEDNOST
imati
zdravlje
i misao da
ćeš sve to proživjeti
i sjećati se
svega lijepog
što si proživio
a ponekad i izgubio..
i možda nam bižu dani,
ka voda između prsta,
i mislin se - odustani,
jer takova smo vrsta.

al' neću, nesmin stat,
jer samo u crikvi klečim,
jubin ti ruke i vrat,
i svojim nemirom ječim!
Hvala ti Bože za ovaj dan
što donio mi je susret
i strasan zagrljaj,
al’ od noći ja još vatre
i poljubaca tražim
prije nego li isčezne čar,
i ogrnut pepelom sivim
na ugaslom ognjištu
još zakratko samo, ostane tek žar.
Bože, ti koji si vremena gospodar
ne dozvoli da se u sjećanje sjetno
providnošću tvojom stvoren
prerano oblikuje ovaj krasan dar.
Milostivo budi Nebo,
meni koja noćas ljubim.
Ne hitaj k svitanju, oči sklopi,
na nas zagrljene prospi mrvice
s visina rukom blagom.
Jutrom ćemo se nahraniti s njima,
zajedno, ja i ptice.
sviće, a Ti još snivaš
dok ja, već budna,
oko Tebe sam se svila
k'o oko pergole ruža

toplinu Tvoju ćutim,
osluškujem Ti snove
i sanjam budna
dok duboko dišeš
na uzglavlju mome

umorna i sretna,
tragove poljubaca Tvojih brojim
al' neću još poljupcem da Te
budim
odrijemat' ću još malo,
zora je tek,
ima vremena do jutra

no, Ti se već
budiš,
odmoran i spreman ...

ne mari, ljubit ću Te
sada
a
spavat ću

sutra

sutra?

samo još jedan običan dan ...

obična crna kava
obična jutarnja cigareta
obična prijepodnevna žurba
obična prometna gužva
obična bistra juha
obična kriška kruha
obična tv monotonija
obična crna kronika
obična besparica
obična nedoumica
obična žgaravica
obična nesanica
obična umorna lica
obična uljudna distanca
obično dobro jutro
dobar dan
i
doviđenja

obična svakodnevna svakodnevica ...

... i mali ružičasti oblak, ne baš blizu ... no ipak na vidiku ...
oblak nebom putuje,
pomislih, na tren:
Ti žuriš mi ususret .

vjetrić mi kosu ovlaš dodirnu,
osjetih, na tren,
Ti si već tu.

srce mi se glasno oglasi,
povjerovah, na tren,
Ti kucaš,
pa vrata otvorih.

još nisi tu ...

na pragu, ipak
ostat ću ...

... čekajući Te

I dok te čekam,
gledam:
jedva čujno, na prstima,
prolaze zrele djevojke,
prolaze mladići željni dodira.

A ja osluškujem
plač besanog bilja u vrisku tek okrunjenog sveca
i gledam:
Svijet nestaje kroz sumaglicu.

Dolaziš i zapitkuješ,
diviš se mojim očima od alabastra,
začuđuje te moj zagonetan profil.

I premda me želiš uvjeriti,
ja nisam zrela djevojka, ti nisi mladić željan dodira,
samo smo uhvaćeni u trenu bliskosti,
ukotvljeni u Ljubavi
i, jedva čujno, Pjesma u nama
rađa strast modroljubičastih bedara.

I mio postaje dodir tog Madrigala veličanstvenog
u gustoj noćnoj tami.

Pjeva o jednoj neprolaznoj priči.
Poziva da pjevamo,
da otvorimo srca.

tom mome srce svega je malo
neće, ne zna da odraste
toliko puta se dizalo i palo
a još je to srce proljetne laste
njemu je ljubav sloboda
kuda želi tamo hoda
pušta da vole se vatra i voda
ljubav mu je pramac broda

Vatra i voda u krhkom i snažnom;
naša su tijela spojena...
savršeno uklapanje svih djelića mozaika
u čudnu i prelijepu sliku.
I kada se rađa sunce, postojiš.
I kada zalazi da bi rodilo noć, traješ.
Snovi bez smisla kada me more
zovu tvoje sigurne ruke i toplinu.
Zašto nismo prepoznali blagoslov ?
Tišina je naš najveći saveznik.
Štovatelj tinjajućih nada....
I u ovom jutru, unatoč svemu;
dio sam našeg lanca...
Pripadam mu kao i tvojim usnama.
Naslanjam glavu na tvoja prsa,
snažne me ruke u zagrljaju drže.
Eksplodirat ću od ljepote trenutka.
Nježnost kao kruna; kao točka na i...

jer nježnost je uvijek
i snaga i sreća,
nježnost je tvoja vrlina
najveća...
Toplina i plahost duše tvoje
srećom što zrači
grijat će vječno
kraljevstvo naše...
U njemu smo svoji,
u njemu smo sami,
zar nam je više i potreban netko...
To kraljevstvo snova
tvojih i mojih,
gdje tragove srca
pišemo sretni,
skriveno će ostat
samo za nas...

Nek traje ljubav.......
neka traje i onda kada zadnji stih
okruni pjesmu nad pjesmama
neka se preljeva
u osjećaje
svih budućih ljubavnika
neka traje
dok se svi odgovori ne dobiju
nek ljubav pobijedi sve tuge
i neka traje do nove
pjesme nad pjesmama.

Tražeći ljubav pročitah tuđi stih

Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- do tvoga
lica.
Ničega drugog nema ovdje- do tvojih žednih, kao
noć sivih očiju.

Ničega nema u ovoj pjesmi do tebe ljubavi

Neka traje ljubav u ovoj pjesmi
jer ona je lijepa
kao kristalna voda
na zdencu života.

Jer život je čudo!
Nastaje iz ljubavi i
S ljubavi se rađa!
A počinje suzama!

Kristalne suze pročišćuju nam dušu
Otpuštamo sve tuge nagomilane u životu
Dopuštamo vjetrovima ljubavi da pušu
I odjednom u srcima ugledamo ljepotu ...
Postojanja ...
Prolaznosti ...
Primanja i davanja ...
Buđenja u osvit zore ...
Snovitoga spavanja ....
I postajemo svjesni jedne neobične pjesme
Koja odzvanja eonima strasnim
Pijemo sa Izvora Nebeske Česme
Poruke nam pristižu šapatom jasnim ...

šaptom kojeg razaznati pokušavam
od cvileža što miluje mi uho
i sanjam o veličanstvenosti ljepote
što tvojom dušom šeta
tiho, u samoći
jer nema nigdje nikoga
do oštrice boli u mom srcu

Taj šapat što moju dušu opija
ljepotom dušu mi osvaja
tiho u osami mojih želja i snova
tamo gdje uspomene na tebe žive
tamo gdje noći nisu tmurne i sive.

voljela sam jednom davno
voljela i sve izgubila
ostale su samo uspomene
uspomene ko uspomene
izblijedjele su, odlepršale
kao vjetrom nošene

Posljednja Svijetlost
u razočarenju euforije
zauvijek je nestala.
Uspomene zaboravljene.
Riječi nikad pronađene.
Lutam ulicama.
Pod Fluorescentnim svjetiljkama
sjene me prate.
Šutiram kamenčiće crvenim Conversicama.
Tražim davno ukradene riječi.
Tražim davno izblijedjele uspomene
šapata duše pijane.

Sjećanja dolaze u bljeskovima svjetlosti neona
Moje srce bježi iz tame grada na riječne obale
Gleda izlomljene slike prošlosti
na livadu položen vjenčić prvih tratinčica
i tvoju ruku kako ih zamišljeno miluje
U tijelo mi se upija žubor proljeća
bujaju tvoji odrazi u unutrašnjim pogledima
dotiče me mir prvih susreta
i bučna pitanja naših rastanaka

I dok bučna pitanja ne daju mi mira,
i ostvaruju neki kontra efekt,
pletem krunu od poljskog cvijeća,
da budem ona cvijet kojeg si želio tako
davno, još i sada mirišem,
nisam uvenula već venem za tebe.
No pitam se koliko si cvijetova već
ti ubrao, a ja još uvijek venem samo za tebe.
Hrana su mi sjecanja, zar ću ostati vječno gladna?
Dođi k meni, jer gladna sam tebe.

ali jesmo li dovoljno pametni
da se znamo sačuvati
da se znamo paziti
onog čega se najviše bojimo
i jel potrebno sve riskirati
samo da bi doznali
jesmo li suđeni

Donesi mi titraj sunca
u kutovima svojih usana
donesi mi plavo more
raspršeno po mojim obalama
donesi mi malo lješnjaka
u svojim toplim očima
donesi mi pregršt ljubavi
u svojim grudima
donesi mi hrabrosti
da kažem ti
sve što ne znam reći
donesi mi rijeke
koje će mojim venama teći
donesi mi nježnosti
u pahuljama snijega
donesi mi malo zelenih šuma
i dva tri mala brijega
donesi mi sebe na krilima ptica
zaljubljenog
i nasmijana lica
donesi mi ono za čim
najviše žudim
donesi mi samo sebe
da te satima nježno ljubim.

težak križ si mi dao, Oče
breme koje želim nositi
čekala sam te
čekala sam te, čuješ li?
s križem koji si mi dao ja kročim dalje
umornim nogama, skučenim leđima
ali jakom voljom,
sa suzama u očima
i nepovjerenjem u mislima
prema svima koji mi pruže ruku
grizem im ruke jer ne znam bolje
ti si me tako naučio.
s jakom voljom, nosit ću križ koji si mi dao
on je sad dio mene,
dio tebe,
dio nas
dio svega.
skvrčim se tad i kažem si,
čekat ću još malo...
ovo ne može biti kraj
ovo ne smije biti kraj
ja nečije dijete moram biti

Poput prohladnih vjetrova, sivih
što s jeseni provlače
svoje nevidljive ruke
krošnjama napola ogoljelih stabala
kradući granama i posljednji list
posljednji trag života
što bio je
Tako i moje misli
nošene plimama i osekama nemirne duše
vrludaju između stvarnosti i mašte
između crnog, sivog i bijelog
između onog što je bilo
onog što će biti
i onog što jest

Između onog što mora biti.
Jesen. Ogoljele grane. Lišće. Ples.
Povedi me svojim rukama....
...Stresi u ludom plesu....
...Budi moja najveća strast...Požuda...
A ona idi...Idi ako tako želiš...
...Zajedno s onim koji te i donio..
...posljednjim jesenskim vjetrom moga srca....

Već sutra
na uglu neke ulice,
u nekom kutu predgrađa
ostaviti ću brižljivo umotane čežnje
(darujem njima slučajnog prolaznika).
Na vjeđe staviti ću potpis nesanice
dok upornošću vjekova
požurujem vrijeme krute osamljenosti
koja pritiska mi ramena.
Već sutra
živjeti ću život u jednoj dimenziji;
rastopljena, licem prema sucu,
i biti sasvim obična žena

preteško je nositi
samonikle izdanke vjere u istinu
ukorijenjene duboko u svome tijelu.

..a u mom tijelu
duboko negdje
sto pitanja
možda ne sto ali
se često tako tražim
prevrćem po jučer danas i sutra
na zidu bilom
pratim tvoju sjenu
uz tebe vidim drugu ženu
diraš raspletenu kosu njenu
a ja, ja mrzim svoju sjenu
jer je dozvala k tebi tu ženu
makla se sjena moja
prije nego ju je dotakla ruka tvoja
kukavica je sjena moja
uplašila ju je ljubav tvoja
plači glupa sjeno
plači sada..umri od bola
ostat će samo duša moja
tilo će se predat zemlji
napravit će se misto drugoj ženi
na zidu bilom
odjednom tri sjene
tvoja sjena..njena sjena
i duša moje sjene
jedne obične žene..

Sjena žene koja će ti dat sve.

Zamislim si da te nema i cijeli svijet odjednom nestane.
Jedino što je istina smo ti i ja. Uvijek i zauvijek budi tu.
Jer zlatnim zrakama sunca obasjavaš moju mjesečinu koju sam si zamislila.

Ti vidiš moje misli.
Slušaš moju glazbu iz duše koja dopire.
Čarolijom.
Vezana sam za tebe. Čudom me nasmiješiš svaki dan iznova.

Nemoj nikad prestati.
Predivne pletenice koje si mi ti ispleo na kosi. Na zajednički muk.

Duša trza bez tebe ona ne zna šta je java, a što san.
Drži me se. Lancima me opkoli . Nikad mi ne daj mira.
Molim te.
Preklinjem te . Nikad mi ne okreni leđa i ne otiđi.

Nemoj mi okrenuti leđa,
nikada nemoj otići iz mojih snova
mojih maštanja namijenjenih samo tebi
budi tu..i svojim toplim dodirom
blagim pogledom privini me sebi...kao nekada

....sjeti se...
probudi u sebi sve ono sto voljeh
dodaj tračak svjetla, u bunar moga življenja
ne daj da te usne zaborave
molim te
još je moja duša, puna tebe
budi mi nježnost, kao nekada,
bit ću sluga
onome sto ostavljaš
iza nas...

vrištim,
sam i sa sobom,
u tuzi,
jedem u meduzi (fast food u splitu)
trujem se jer pušim,
u dimu se gušim.
robu,
operem i osušim.
kao balun dušim.

Praskozorje
Lovim te rukama
Snenu nježno te milujem
Ljubav tvoju ispitujem

i brinem,
jesam li i noćas tvojim snovima
ljubav prostirao proplancima čežnje,
jesam li te za sna
dodirom slučajnim uznemirio
dok si ponirala u dubine zaborava.

nema tih zaborava u kojima tvoje usne
zrele maline s usnama mojih ne otimaju,
nema tih sanja
u kojima tvoje ruke u kosi mojoj ne počivaju.
ti si taj kojeg ljubim
u svim pukotinama vremena,
i kojem uspavanku pjevam
za sva buduća snivanja,
Pjesmom nad pjesmama
vile i anđele prizivam
da kraj uzglavlja tvoga straže čuvaju.

...krijesnice nad posteljom neka ti objese,
tama da te ne uplaši
kad noću, nenadano,
studen te probudi,
pa pomisliš da nema me kraj tebe
i rukom pretražuješ prostranstva
moje strane postelje.
tu sam!
nijema čipkarica tvojih sigurnih buđenja,
u spokoju tvog pogleda
zauvijek usidrena.

Ponekad
Kao da život stane
Čeka i osluškuje
Topot ljubavi dal´ se čuje
Možda u mrkloj noći
Izdaleka
Groznica galopira u zagrljaj hrli
Raširi ruke
Otvori srce
U zagrljaj je primi!

Zagrlimo ljubav
Kad god se javi
U jutru plavom
U tamnoj noći
Ljubav cijelu jednu oluja nemira
Stišava u nama
Hvatamo posljednju nit sna
Ispraćamo je u snu
Da je dočekamo u jutru
Naši snovi u punom sjaju
Dočekuju sunce
Radosno srca trepere
Pjevamo suncu pjevamo jutru
Pletemo najljepši plašt
Nitima sna i ljubavi
Plašt ljubavi u bojama duge

DAN 8.

preferiram:
pružen dlan i srce na
dlanu.
šapat i tišinu u kojoj još čuje se
jeka.
duga mi draža od ćupa zlata,
volim otvoren prozor
i odškrinuta vrata ...

ružu sa trnom
slavuja
i
vrapca,
popis potpun ne bi bio
bez
mačaka i
žabca.

jezero, more i rijeku,
samo nek' je voda
i nek' u njoj zrcali se
komadić plavog svoda.

obalu daleku
i zrnce pijeska,
ne mora zlatno biti.

zagrljaj Njegov
u kojem se mogu
skriti.

u svojem plaštu baršunastom, putenom,
gotovo izgubljenom.
ne pronalazim više zaštitu.
čuvari posustaju.
ostajem sama, potpuna sama,
u hladnoj pariškoj noći,
lutalica, klošar, bludnica,
vandal, razvratnik i revolucionar,
sve što ja jesam ili želim biti.
krvarim, krvarim.
ne priznajem tugu
ni sive oblake, ni kišu
kad ne prestaje padati
ja očekujem dugu
i pjesmu ptica
i kapi koje se njišu
na granama
i lastavičje gnijezdo ispod krova
svaki je oblak prilika nova
za novu sreću
možda drugačiju, možda još veću

možda, u suton
možda, na kraju dana
možda, pri kraju puta
možda, na izmaku ljeta
možda, na kraju svijeta ...
možda, suviše kasno?

možda, Jedini,
možda ...

možda smo trebali se mimoići
nasmiješiti u prolazu sjetno
živjeti dalje mirno, spokojno i sretno?

možda, Jedini,
možda ...

možda u smiraj života nismo trebali buditi nemir
možda smo trebali stariti spokojnije, ljubiti se opreznije,
u skladu s prvim mrazom u kosi?
možda smo ljubav posljednju
trebali, k'o prve mačiće,
baciti u vodu,
pa nek je voda nosi ...

možda, Jedini,
možda ...

a možda, u topli suton
kad rumena svjetlost put
nam pozlati
kad strast nam opet
mladost vrati
u topli suton kad smo skupa
sva su ta pitanja suvišna i glupa ...

možda je ljubav od nas mudrija bila

sva naša MOŽDA
u DA
je pretvorila ...
ima još ljudi, ima još dana
za jednu ljubav kao iz snova
za ukrasti miris jorgovana
za pozdrav ptici sa susjednog krova

laka nam noć bila i bonaca mila,
laka nam noć sjala i pisma žala,
laka nam noć tiha u dva tri stiha,
laka nam noć jube
čuvaj nam sne,
da se ne izgube......

Jer ako izgubimo sne ,
Ako ih odnese val,
Izgubili smo sve
Što je vrijedilo
Opustjet će i naš žal…

Pirati s golog otoka,
s golim ženama,
izrugivat će nam se.

Mi vodili smo ljubav,
nismo marili za rat.

Sad kao zatvorenici
idemo kopat.

U moru, u soli,
gledam otok Goli.
Moje srce tebe voli!

Noćas u moru svijetle
planktoni i zvijezde,
rukama ih lovim,
a moje misli površinom mirnom
prema pučini u daljinu crnu
zamišljenom brazdom
za brodom tvojim kroz tišinu jezde,
za tobom i ja plovim.
Od snova sidro bacam u more
u lijeno nedjeljno jutro
u vrijeme za molitvu
da ne rasplamsaju mi želje
u naletu divljem vjetrovi s gore.
Mjesečinom okivam vršu
i u nju žudnju i strast spremam,
tako će čekati žive i svježe.
Ne strahuj ljube,
iz prstena mora, kamena i bora,
osim u pjesmu
nikamo snovi ne bježe.

evo zadnji stih i zadnji san
jutros siđoh na zemlju
vrata srca su još otvorena
pjesma nad pjesmama
teče
još uvijek se prelijeva
u rijeku ogromnog sna
odsanjah život
i osluškivah glasove
slijedih ljubav
prošetah davnim,
dalekim svjetovima..........
ljubav je moja bijela i rumena
izabrana u beskraju iskrica neba,
ljubav satkana od zlaćanih struna,
isprepletena kosom boje gavrana,
s očima plahoga srndaća,
ljubav mlijekom umivana,
mirisnim biljem milovana,
ljiljanima ljubljena,
smirnom zalijevana
i ničega nije bilo u ovoj
pjesmi nad pjesmama
do ljubavi...................

Ti ljubiš se sjajno!
ne znam kako, no znala sam to
i prije poljupca prvog

prvo pogledom ljubiš mi dugo
očne kapke, vrat i usne
pa Ti se pogled crveno zgusne

a zatim, neočekivano,
iznenadiš me usnama vrelim

poljupcem u potiljak,
kad glavu okrenem
stidljivo,
pokušavajući sakriti

to rumenilo izdajničko

što drhtavo iščekivanje
poljupca
pogledu Tvojem
otkriva

kad sretoše nam se pogledi prvi put,
i prije poljupca prvog,
ne znam kako, no
znala sam:
Ti ljubiš se bajno!

zato, Jedini,
ljubi me,
ljubi

ljubi me beskrajno!

...jer ništa nije ravno okusu tvojih usana,
ni ljepoti kojom isijava tvoja duša
stopljena sa mojom...
ništa nije ravno osjećaju koji me obuzima
kada me gledaš ljubavi.
Mogu plakati rijeke suza,
okupati umorno, željno tijelo
solju čekanja predugog; na tebe
a znam dobro, oduvijek sam tvoja
i kada nisam znala kako se zovem
i kada si živio na drugoj planeti,
dok je tvoja pojava ulijevala strah
sve do onog trena što zaustavio je vrijeme...
sjedimo dragi, jedno pored drugog
mali birc onkraj svega
ovlaš dodir rukom, noga pored noge,
vidim, drhtiš
osjećam, tresem se
a odgovor leluja iznad nas.
Poljubi me; u tvome mi je poljupcu spas.

mami me snažno tvoja pučina
čežnja ko munja u meni sijeva
ljubavi moja si sudbina
starac vjetar na uho mi pjeva
pjesmu pred kojom sklopim oči
pa slijedim tragove duše
gdje ljubav srce ko suzu toči
gdje kule se grade a ne ruše

Gdje bajke više nisu samo san i nada.
Gdje listam stranice knjige i svaka pomisao nije uz tebe.
Gdje ljubim vatreno, strast vodi.
Gdje sam sigurna, a opet sama hodim noćnim ulicama.
Gdje ljubav nadjača uvjerenje i laž.

Pomozi mi onda da zajedno slijedimo tragove duša .
Učini da srce trza na tvoje poglede.
Uspomena jedna i jeza se vraća.

Osjećam to
I noću kad zaspem
Osjećam jezu
Ti imaš moć
Vrijedi li?

Smijem se
jer plakat ne mogu
Sanjam te
Smiješ se
Začarani krug.

Probudi me
jer možeš me odvest
na bolje mjesto

...odvedi me u uvalu želja
gdje sjećanja pod stopalima golim
od užitka škripuću,
i svaki kamen, svaka travka
na čežnju mirišu.
tamo gdje more pamti naša tijela
strašću prepletena,
nježnošću osupnuta,
pjesmom uzdaha dotaknuta.
povedi me tamo gdje uvijek će nas biti
u jednom svetom trenutku postojanja
što ljubavlju smo ga prozvali.

Pročitat ću tvoje snove
zapisane u dnevniku
tvojih maštanja
Vidjeti ću
kako podižeš mi
ruke iznad glave
rastvaraš usnama
moju dušu
pretvaraš u cvijet
pojeći strašću
njeno žedno korijenje
Protutnjat će
tijelom mojim
vjetrovi nošeni
divljinom strasti
Zastat će kraj uzglavlja
naše priče
uskovitlati iskrice požude
što šume našim
krvotocima
nadjačavajući gromoglasne
ljute gromove

i zrak što me guši
i vjetar što me nosi
i oluja i gromovi koji me plaše
i sunce koje me izgara
i oblak koji me krade
ništa mi ne mogu......
ali ti.....
ti što vladaš zrakom, vjetrom, olujom,
suncem i oblakom, ti mi možeš sve!
ubit me, ugušit, uplašit, izgarat, ukrast sve mi možeš...
i sve mi to radiš...
možeš me i voljeti...
ali to nećeš da učiniš..

i želim da me diraš, kosu mi ljubiš,
grudi mi stišćeš, da se pripiješ uza me,
da osjetiš toplinu mojeg tijela i moj vedar duh,
da uđeš u moju dušu poput zraka u pluća.
da spajanjem naših tijela postanemo jedno.
želim vrištati, stenjati i plakati kad ćeš me ti ljubiti.
želim osjetit neosjetivo, želim te imati, da ono najbolje
od sebe, da gurneš u mene, duboko u mene,
a ja ću samo stenjati i vrištati
i bol trpiti.............jer to je sve samo zbog ljubavi!

nakon zalaska da zaboravim tko sam
i da postanem ti
da postanemo mi.
U svitanju dana
da osjetim tvoj dah na obrazima svojim
i da te više nikad ne molim
da ne odlaziš

Ne odlazi srce te moje moli,
ne stavljaj sol na ranu,
kaži da me voliš!
Otiđimo iz ovog svijeta,
ti i ja,
daleko od svih,
neka te ne pokose drugi i pohlepa
što vlada,
mi imamo nešto jače,
nepobjedivo,
naše,
ne zaboravi na to,
nedaj da pobjede nasu ljubav!

ne idi, ne...
jer moliti više ne mogu
i nema vjere ni nade
i nema osjećaja do boli
koja tinja mojim tijelom
i moja krv i ja
i ja s njom
šetamo se gradom
i željeli bi te susresti
onako nasmijanog kao nekad
nekad kad smo bili jedno...

i tada nasloniti glavu na tvoje rame
tada okrznuti vrelom usnom tvoj vrat
osjetiti gdje vrela krv struji,
krv koja mi donosi vijest
kakvu....
ne valjda da me napuštaš
želim da me odvedeš u prostranstva
gdje život traje
gdje strast kotrlja svoju užarenu kuglu
mojim tijelom donoseći tvoju ljubav
donoseći tebe i
ocrtava nas
nas koji smo jedno,
zar samo bili...

Samo laž.?
ne nismo. uvjerena sam u to.
istina je da samo sam tebe čekala na raskrižju ceste da dođeš
i moju krv da se zapali.
Bojim se odgovora. Dali me želiš? ili je to samo strast.
Dali me trebaš? ili su to prazne sjene u tvojim očima.

Ljubav će pobijedit na kraju. / vjeruj u to istom snagom kao i ja.
Život je isprepleten greškama. Ali ti nisi greška.
Ti si dar. / s neba.

Voli me i pokazat ću ti zrcalnu rijeku duša.

Kako se mreška na moru dotaknutom maestralom
u čijim se dubinama skrivaju rijetke tajne
nalik ovoj ljubavi što diše u nama
i grije promrzle zime
i nedirnuta sjećanja
Opire se rijeci vremena
i kroz oluje putuje u vječnost

Želim pobjeći.
Što dalje odavde
Negdje gdje ćemo biti sami.
Gdje nema nikoga
i gdje je tuga prošlost,
gdje ćemo disati u tami.
Tamo ćemo pobijediti strahove
i znat ćemo voljeti.
Tamo nitko neće morati otići,
ništa, bas ništa neće morati boljeti.
Ja želim pobjeći
i nemoj me kriviti zbog toga.
Ja samo želim pronaći mjesto za nas.
Možeš mi okrenuti leda
i možeš me prestati voljeti,
ali, molim te, nemoj to reći na glas.
želim te zatvorit
Da nikuda ne odeš
želim te sačuvati,
zauvijek te imati.
Nemoj samo odmahnuti rukom,
molim te,
pusti me da vjerujem u sve.
Ne moraš mi ništa reći,
možeš samo šutjeti,
ali pusti...ne diraj snove.
Ti znaš koliko mi značiš,
znaš sto ti mogu dati
i nemoj se igrati previše s tom rijeci ''zbogom''.
I nemoj me krivit zbog previše toga.
Ja samo želim pobjeći, bilo kuda, sa tobom.

al ja sam bila i pijana i luda ljubavi tvoje.
a ti si bio i lud i željan ljubavi njene.
moje srce ostavljaš samo,
ostavljaš me i kažeš evo vam ljudi gadure ove.
kako te tvoje riječi bole...
a ta bol me razara iznutra i tjera na plač.

No, ja znam da plač ne pomaže.
Suze mogu zvat upomoć, ali ti se nećeš okrenut.
Sada je u igri još jedna duša./ željna boli dolazi.

Ta duša željela bih bit kao ja jer ja sam te prva imala.
Hodat, izgledat. imitirat me/ kopija je lažna.
I nju ćeš brzo odbacit i tražit novu.

Ajde idi. Okreni leđa ljubavi i istini.
Jednom ćeš se vratiti. znam da će ti ožuljci upit tvoj vrisak kad
padneš. / kletva.

ja želim osjetiti nešto nalik dodiru,
poput pramena magle
što zorom me ranom dotiče
još od sna bunovnog,
za otkrivenje novog dana nepripravnog,
ja želim iskusiti pijanstvo jače od vina
što na lude riječi tjera
i iskrenost pogubnu.
ja samo želim ljubiti te u svom bunilu
dok zvijezde od srama glavu okreću,
ili možda od ljubomore.
jer,
kao mi, tko ljubiti bi mogao?

imaš pravo
tko bi mogao..
ljubiti tako...nitko
i sada dok mislim na tebe
suzne su mi oči...
koje strofe..koje rime...
želim te voliti onako baš..
ljutiti se na tebe..
bez posebnog razloga..
miriti se s tobom..
u prolazu uhvatiti ruku tvoju..
pogledati u oči tvoje..
gubiti se u strasti i
milovanju u noći..
znam što bih htjela..
tražit ću te u pismama..
u uspomenama kad me..
tuga slomi...u tami...
možda smo u isto vrime..
sami.....možda....
možda je dovoljan samo tren..
da san pređe u stvarnost..
da diramo a ne dodirujemo..
da osjetimo vrele i vlažne usne..
tako jako i stvarno..
da kriknemo glasno..
da mirišemo ružu..
da nas trn njen iz sna prene..
znam u tom trenu
i ti misliš na mene..

ili pak ne?
sanjam li uvijek previše?
reci mi, moja plava zvijezdo,
što učini tvoje srce,
zašto ono bježi od toplog utočišta
srca mog.
ostaju samo sjećanja...
osjetim onaj topli dah,
one meke prste
koje milovaše moje rumene obraze,
osjetim one zagrljaje i poljupce,
pamtim one riječi
koje se urezahu zauvijek u sjećanje.
ali to je samo ostalo.
sjećanje...

..Ne
nisu u meni samo sjećanja
Kada bih imao krila vjetra
I vinuti se mogao sa druge strane mjeseca
U postelji plavog beskraja
Tamo visoko gore gdje spavaju zvijezde
Iz oka neba njih bi ukrao
Tanan i lak
Žarom vilenjaka iz tvojeg sna
Umrežio bih taj čudesni sjaj magične noći
Pretvorio ga u govor srca
Tebe učinio besmrtnom
Samo meni dostupnom
Tvoju bol okupao bih osmjehom
Želju nadom
Popeo se stepenicama vrelog daha
Do još većeg plamena
Što liže i klizi
Niz probuđene dodire
Na ogrlici poljubaca
I zaokružio sebe
Tobom
U cjelinu
Jer želim biti i trajati
I zelen i bijel
I plav i crven
Kao proljetno cvjetanje u svetištu riječi
Što pjevaju ljubav

Ptice što lete u proljetne dane
siju pjesmu ljubavnu.
Radost dolazi svakom zrakom sunca
svakim blagim povjetarcem
i svakom kapi kiše...
Kad se priroda budi
i daje svoju ljepotu nama,
tako se i naša srca
ponovo pune i čekaju
svoju novu LJUBAV.
Pjesma koju piše
ovaj stari pjesnik
počela je biti
ŽIVOTNA priča
jednog starog, pametnog
i dobrog pisca
koji bi za sve ljubav dao.
Njegova drhtava ruka
ispunjava prazne stranice crnom tintom
A ljubav?
Ljubav sije svakim slovom
svakim znakom
koje stavi.
Kroz prozor mu božji glasi
govore i šapuću.
Ova njegova pjesma postaje FANTASIJA
u koju ćemo svi jednog dana povjerovati..

A što je fantazija doli stvarnost
Mjesto gdje mašta obuhvaća misao
Izostaviti riječ bila bi nemarnost
I ne postoji način koji pjesmu bi izbrisao ...
Jer u njoj su utkane tolike duše
I svaka ostavila je svoga svjetla zrnce
Dozvolila ljubavi da nesebično puše
Već pomisao na nju izazva nam trnce...
Meke i slatke, tople i mile
Koji prolaze duž cijeloga tijela
Obasjavaju zvijezde što u nama su se krile
U zajedništvu ovome svi svjetlost smo bijela...

Svi zajedno pišemo boli i tuge, radost i žudnju.
Zajedništvo je lijepo.

A zašto onda nisi ti tu.
Kad pišem pjesme. pokoju kiticu da mi se duša opusti.
Bar malo unatoč boli.
Gdje si ti? Da me držiš i izvučeš iz ožuljka koji mi je na duši.

Prokleta bila moja duša. / kad tako čedno te zove.
Um vlada. Ali srce tone. Pa se i um pokorava zapovijedima ljubavi.

Pišem i dalje. O ljubavi i patnji. O žudnji i želji. O jednoj velikoj tragediji.

sada kada pišem
tankom oštricom od leda
po glatkoj površini
onih vrućih ljetnih dana
tuga me obara
budućnost mi pokazuje
moje brodove od snova
kako more oplakuje...
plaža od biserja
tvoju vječnu ljepotu
slavi svojom bjelinom
čistom poput snijega
i zamišljam tvoje korake
lake poput oblaka
što zastaju na plaži
čekajuć me...
slušaj moju pjesmu
pjesmu nad pjesmama
koju nosi nada
na vršcima vjetra
samo sklopi oči
i čekaj da te ispune
stihovi ljubavi
nedostojnog pjesnika...

zastani bar na tren,
pričekaj,
sto ne vidiš da ti trčim u susret?
čuješ me...
al me ne vidiš....
misliš da je sve to samo san....
okrećeš se,
ali ne vidiš me...
o ne,
ne.....
zašto mi se to događa?
napokon te nađem...
ti me čuješ....
ali me ne vidiš....
zatočena u nekom drugom
prostoru i vremenu
ostajem sama,
bez ikakve nade da te opet osjetim...

i tu, između bezbroj stvarnosti
čekam misao
čekam riječ i vrisak i dišem
umorna od nizanja metafora
u neprestanim litotama ljubavi
smiješim se u neprestanim heksametrima,
nižući tragediju svojim usnama
taktovima tvojih udisaja

VRISAK
vrisak za kraj jednog savršenog ostvaraja
mojih i tvojih ruku
nestalih u magli dodira
jer osmijesi u naborima tvoje kože sve mi govore
u istom trenu nestanka tvog isparila sam i ja
u drugu formu, druge riječi
druge nas

eksplicitno, volim te

Volim te.
Volim.
Volim.

Dodir. Vrisak. Kraj. Početak.

Apstrakstvo ljubavi.....

Ti i ja.

Ljubav.

zašto moraš biti takav gad
zašto kriješ tu veliku ljubav
znam da misliš na mene sad
i opet doći ćeš krvav
znam da me voliš
ali voliš me prejako
uzalud me moliš
nije više lako

nije mi lako kada ime tvoje
preko mojih usana prelazi
i nije mi lako sjetiti se prošlih dana
ni otkrivanja starih rana
al sve još na tebe me podsjeća
tvoj miris još je na postelji mojoj
i još spavam u onoj košulji tvojoj
ne mogu te od zaborava otkinuti
ni prošlosti prepustiti
ne mogu, nisam toliko jaka...

Pjesmo moja, ostavi me danas malo samog,
već umoran sam od ljubavi te.
Želim pobjeći, ma bilo gdje, ma bilo kamo,
izgubio sam sve, baš sve zbog nje.

Uspavati srce, zaklopiti oči
da ne mislim na ženu tu.
Sklopiti krila, na travu leći,
oh, kako je teško voljeti nju.

Pjesmo moja, ušuti danas malo i ti,
zaključaj riječi, u led se stvori.
Ja želim slušat potok što žubori
i osloboditi se misli svih.

Otiđi i ti nekamo, ja ti ne branim,
možeš i do nje, uspavanku lijepu pripremi.
Ja želim ostati Vuk Samotnjak,
sakriti se u oblake od očiju njenih.

...posljednji put, ti i ja u beskraju vremena
i noći ove suzama ću sprati sve tvoje grijehe
pustiću anđelima da te odnesu
voljena moja neću te krivit
dala si mi osmijeh, kad je tuga
dio mene
vratila si vjetru zamah ka pucini
jednom bijah tvoj
misleć da sam, za vječnost stvoren
sad sam samo treptaj
u očima ljubavi
...posljednji put, ti i...
kraj...

... ali nije kraj, iako se čini jer
NAŠA beskrajna Ljubav je Pjesma
što svilenim krvotokom teče k Svjetlu – svom izvorištu.
Nije izmišljaj.
Kroz njenu se jedinstvenu milost zrcale sve mijene vremena,
u sjaju njena najsvečanijeg obreda miruju sljubljene duše.

Ne bojimo se dok nebo riče kao divlja zvijer, a
kišno razdoblje misli razara sjećanja
jer uporan je naš zanos.

Ne bojimo se dok beznadnost prepušta tijela usiljenim užicima, a
izbezumljeni vinovnici presporo pomiču usne jer
postojana je mirodija još nevidljive slobode.

NAŠA beskrajna Ljubav je Pjesma
čije riječi varkom miruju i čiji prkos nije bol.
U ugasloj modroj večeri mila je Tješiteljica i uči nas iznova sanjati mirise i dodire.

Ona je plodni muž što miluje bijela stegna Sudbine.

Ona nema sile i nema snage jer sama je sila, sama je snaga.
Ne ljenčari u ćelijama suludosti
već utire put
i ljubi nas krišom kao što to čini brižna mati.

NAŠA beskrajna Ljubav je Pjesma nad pjesmama
i svjetlo u tami vječna naricanja.

Njeni nas stihovi nježno razgolićuju i utiru put Istini.

dođoh se pokloniti tebi pjesniče
tebi incijatoru ove pjesme
izreći veliko Hvala
na ovom divnom posebnom daru
još jednom ostaviti neki svoj stih
dirnuti duše divnih ljudi
disati s njima ljepotom ljubavi
ljubavi kroz stihove
nitko kao mi
nitko nikada neće biti prvi
ovo je prva Pjesma nad pjesmama
moje je srce puno
treperi od sreće
hvala na divnom tragu
koji me je doveo tu
i sama sam ostavila putokaz
naše duše i trenutna stanja
razgolitli smo tu
bez srama opijeni trenutkom
našu beskrajnu ljubav
prema pjesmi
ovako amaterski
uklopili u Pjesmu nad pjesmama
koliko smo uspjeli
govore bezbrojni stihovi
stihovi ljubavi i sreće
tuge sam vrlo malo zamjetila
da možeš u ovom trenutku
dodirnuti moj osmijeh
osjetio bi radost..ushićenje
dokaz tvog uspjeha postignutim
predivno je bilo ovo druženje
protkano ljubavnim dušama
radujte se duše pjesničke
uživajte u neponovljivosti
ovog trenutka....

onoj koja tiho tka nam halje
sedefom toplih pogleda otkane
u njih da se obučemo
i pjesmom okitimo
koju nikad više
nitko nosit neće
jer vječno će nosit nas
naše duše riječima tkane
upletene u jedno
jedno jedino
što čini nas

Ta cjelina.
Nit po nit. / uklapa se u jedno.
Tako su prije se moje suze uklapale jedna u jednu dok nisi ti došao.

Zato potiho, šaptom. reci da me voliš. reci da sam ti jedina. da nema druge i nema laži.

Reci mi istine, ne prikazuj mi bol.
Hodat ću ti po duši i otkrit ću ti zapravo novo mjesto. Mjesto ljubavi.
Odakle sve počinje.
Zaviri u svaku dubinu mog srca. Dođi do srži. i saznat ćeš.
Tajne ožujka.
Primi me. neka zacijeli.

kad u ponoć zamuknu svirači
pročitajte riječi pune ljubavi
u pjesmi nad pjesmama
novo jutro ispunjeno prazninom
hoće li netko upaliti reklame
gdje su nestali svirači
ne brini
riječi traju uvijek dugo
dugo

Uskoro kraj je.
Ljubavi, tuzi, sreći, radosti, smijehu, boli i želji.
Ali nikad ti osjećaji ne blijede.
Zapamćeni bit će ovdje.
Urezani u uspomene. / uklesane u kamen.
Duše će ih čitati možda i neka okrene leđa ovoj odi ljubavi.
Ovoj tragediji i romantici.
Neka latice padaju na površinu oceana u znak vječnosti .
Oh kako ljubav može bit slobodna.
neka nikad ne završi. / i sad neka ovo ne budu posljednje riječi slave ljubavi.
Neka ovo bude samo početak.
Probudi se i zazovi me imenom. Bit ću tu.

..neka ovo ne bude kraj
možda opet nekada
u nekom drugačijem obliku
ova zraka ljubavi
što se je ugnijezdila
na našim grudima
opet zaželi da putujemo
u zajedničkom snu
zamiriše našim jutrima
danima i noćima
pozove nas u šetnju
od snova do snova
korak uz korak
ruku pod ruku
zajedničkim stihovima
do nekog drugog susreta
budite mi veseli i radosni
ŽIVJELI!!!!

Ne zaključavaj vrata teška
prije vremena Pjesmo.
Negdje u pramenastim maglama
staklenu cipelicu izgubila sam
trčeći pustim, sanjivim ulicama
da ostavim ti još jedan dio duše,
a ponoć evo otkucava već.
Reci, gori li svjetlo iza prozora tvojih
i čekaš li još na me u ove kasne sate
da se moje misli ne smežuraju kao jabuke
na vjetru hladnom što noću puše.
Stihove moje k sebi pusti
tiho kroz ključanicu da uđu,
ja još mnogo toga imam ti reći,
pjesnika bol, bol i svoju i tuđu.
Jer ako noćas ne čekaš me,
među negostoljubivim obalama divljim
rijeka će ljubavi u besmisao teći.
Zato me čekaj kao dijete majku,
čekaj me kao ljubavnicu Pjesmo.
Ako samo malo odškrineš mi vrata
kad ti na prag stignem zadihana,
snop svjetlosti vani prosut će se tada
kao da je s neba prah od suhog zlata.
Čekaj me Pjesmo, čekaj…

...oteli su mi riječi.
s bezglasnih usna mojih
šutnja se zemljom razlila,
jablane ponosite tugom stoljetnom zarazila.
al' dali se u potragu za blagom izgubljenim
pjesnici-sanjari.
i nađoše ih već umorni od posrtanja,
posustali od uzaludna traganja.
nađoše ih skrivene
u spiljama podzemnim, skrovitim,
nemirom okovane,
slutnjom izgladnjele,
promukle od nesnivanja...
nađoše ih podčinjene sumnjama
i vriskom pokidaše lance uzničke.
s presahlih nekih vrela
riječi su ponovno potekle,
i pjesnici ih na oltar ljubavi prinesoše.
njima svijet da pokore.
njima pjesmu da oplode.
da porode Pjesmu nad pjesmama,
pečat postojanja u
vremenu sna.

Ove Riječi
Ostat će zapamćene u svim srcima..

20.04 - 27.04.2008
Blogeri

Ovo je vaša pjesma, naša pjesma!

Post je objavljen 17.05.2008. u 20:51 sati.